Josipa Slaviček arhitektica je koja svoju struku s odmakom promatra. Umjetnica je čije se djelovanje dijeli, sukobljuje i nadopunjuje. Rođena Splićanka koju ipak definira otok. Širokih interesa i istraživačkog impulsa. Kako bismo jednu takvu osobu bolje upoznali, valjalo bi krenuti od početka.

Rođena u Splitu u kojemu je provela 9 godina života, svoj početak i pripadnost ipak veže uz Hvar gdje se s obitelji preselila. Tu ćemo otočku pripadnost odmah izdvojiti jer, primijetit ćete, ona uistinu jest nešto što ju je obilježilo, a kasnije je i prerasla u temu njenih umjetničkih i znanstvenih istraživanja.

U retrospektivi se prisjeća: „Otok me obilježio na način da ga promatram kao početak većine sjećanja. Onog razdoblja u Splitu se ni ne sjećam toliko, bila sam mala. Naravno da se sjećam određenih trenutaka, ali nije ostala tolika emotivna povezanost. S druge strane preseljenje na otok ispočetka je bio veliki šok jer je donosi promjenu u društvu. U mentalitetu ljudi, djece u školama, tako je bilo i za moju majku i za mene, dok je ocu bilo sasvim u redu obzirom da je s Hvara. Tada je sve zapravo počelo. Bila sam svjesna razlika, iako ih nisam očekivala, kao da te otok priprema na neki surov život, na neku realnost od mladih dana. Znam reći da me otok pripremio i stvorio podlogu kako se suočiti s različitim ljudima i stavovima. Oštriji je nego grad, što apriori nije ništa loše, nego dapače, ovisi o pojedincu kako će ga to oblikovati u životu.” Iako je i sa Splitom povezana, prije svega, obiteljskim stablom, njega ističe kao tranzicijsku točku, a na pitanje što smatra domom, odgovorila je kako unatoč vremenu provedenom u Splitu i u Zagrebu (gdje je studirala arhitekturu), ipak osjeća da ju otok definira. Može se to zamijetiti i u njenom diplomskom radu Šćedro – Otok medijator – Strategija razvoja otoka Šćedra u kontekstu otoka Hvara obranjenom 2019. godine, pod mentorstvom dr. sc. Bojane Bojanić Obad Šćitaroci d. i. a., promatrajući manji otok Šćedro u kontekstu susjednih otoka Hvara i Korčule, nazvanim medijatorom jer povezuje i miri razlike u razmišljanjima o prostoru.

Završeno istraživanje predstavila je knjigom koja se sastojala od brojnih podataka proizašlih iz istraživanja otoka, terenskih i arhivskih, prostorno-planske analize te dokumenata na temu održivog razvoja. Uz njega, Josipa je zašla i u područje produkt-dizajna te je predstavila projekt Lighthome (2019.), lampu sastavljenu od slojeva pleksiglasa. Lampa je topografski prikaz otoka čiji su dijelovi označeni te se paljenjem dijelova led-trake naglašavaju određeni lokaliteti i slojevi. Za ovakvim je rješenje posegnula upravo kako bi se odmakla od tipske i uvriježene prakse fizičkih modela prostora (maketa) te uspostavila nov, „fizički i opipljiv produžetak istraživačkog rada”, kojega je idejno moguće postaviti i u značajno većem mjerilu.

S odmakom gledajući, i sama zaključuje kako je studij arhitekture odabrala ne iz isključivog interesa za temu, već zbog njegovog širokog znanja, prakse te objedinjavanja više struka. „Arhitektura je bila spoj tehničkog i umjetničkog, stoga sam smatrala da će mi ona ponuditi slobodu izbora čime se točno baviti. Ispočetka sam se dvoumila između FER-a i umjetničke akademije, da bih ih na koncu spojila. I dobro je što sam to napravila jer nikada sto posto ne znaš što bi. Prednost je arhitekture što je dosta široka, i iz umjetničkog, ali i poslovnog aspekta; dobiješ oboje. Imaš mogućnost kreativno se izraziti ali i zaraditi, sam te studij tako usmjerava”.

Kako bi dodatno produbila znanja, dodatni je semestar provela na Erasmusovoj razmjeni u Politecnico di Milano. Ondje nastavlja djelovanje u širem području ahitekture. Naime, u sklopu kolegija Scenografije s kolegicama i koautoricama (Juliet Verdi, Georgia Santaniello) izvodi performans La interferenza (2018.). Projekt promišlja suvremeni život, točnije njegova komunikacijska sredstva koja ponajprije ovise o prostoru interneta i društvenih mreža u kojemu emotivan dojam pojedinca izjednačava digitalno i fizičko iskustva. Kao što i sami razumijemo, danas je o privatnom prostoru mreže teško govoriti kao nečemu izdvojenom, kao dodatku i nadopuni fizičkog života jer je odavno izjednačio svoju poziciju. I lijepa i ružna iskustva iz cyber prostora podjednako bole kao i ona uživo, a možda je jedina razlika o tome, da iako beskrajno povezani, u virtualno smo svijetu ipak izolirani, a kroz njega svjedočimo i djelomičnom gubitku individualnosti. Takva su polazišta rezultirala željom da se intervenira u prostoru, da se tijelima napravi smetnja. Intenzivno crvena tkanina kojom su se tri autorice posložile noseći je na leđima, stvorila je vlastiti prostor s trima elementima: zidom, stupom i kutom. Neočekivano zauzimanje prostora začudna je pojava koju se može promatrati kao postupak kojim se ukazuje na nepoznatog pojedinca pored nas, kao poželjnu smetnju u svakodnevici, u koncu i kao očajnički čin povratka tjelesnosti i iskustvenom. Bivalentnost nosi i sama boja jer crvena oduvijek označava sukob ljubavi i smrti, a kako ćemo ju, ako se zateknemo pored nje, tumačiti ostalo je otvoreno za svakoga.

Prostorna intervencija završna je kulminacija i projekta Znak (2020., uz Doru Ramušćak) koji nastaje tijekom perioda intenzivne borbe s pandemijom koronavirusa kojeg je autorica provela u Nizozemskoj. Prisjetit ćemo se, tada je duljina od metar i pol postala obojana značenjima, emocijama i ponašanjem. Zapažajući različite markacije navedene udaljenosti u javnim prostorima, autorica ih počinje bilježiti te tako stvara arhivsku bazu s oko 150 fotografija takvih znakova. Promatrajući ih i kao odraz širih društvenih i političkih promjena „nove stvarnosti” te s premisom kako se (sada) „individualnost prihvaća, ali samo unutar već zadanih parametara”, odlučuje izvesti vlastiti znak. Odgovarajući na kontekst zatvorenosti u četiri zida te sanjanja o bijegu u prirodu, kao i (ne)dostupnosti trgovina i javnog prijevoza za vrijeme lockdowna, prostornu instalaciju sačinjenu od 150 centimetara duge table izvodi kao performans bez publike, u beskrajnom horizontu krajolika u društvu tamošnjih krava. Gestom minimalan, performans podsjeća na pitanja što je znak (simbol) bez čovjekova značenja, što je pojedinac bez društva, što ostaje kada društvene institucije padaju i zašto koloniziramo prirodu?

.

O odnosu prirode i čovjeka ukazuje i projekt Mare Crisium (2021.), nastao u sklopu Jelsa Art Bijenale (o kojemu smo ranije pisali) na kojemu je Josipa sudjelovala i kao rezidentica u sklopu Space Habitat Residency. No, vratimo se moru kriza, nazivu koji označava „jedan od kamenih mora mjesečeve površine, nastalih od vulkanskih erupcija, čije snažne oluje oblikuju njegov, nama još nepoznati, krajolik.” Instalaciju u javnom prostoru autorica posvećuje suhozidnoj tradiciji gradnje na otoku Hvaru, prije svega postojećem prolazu koji je služio prenošenju brodova do mora. Prolazu je izmijenjena podna površina navoženjem građevinskog kamenja preostalog od izgradnje ceste preko plaže „crkvice Sv. Luke”. Takvom minimalno, no itekako taktilno i zapažajno značajnom gestom, ukazuje se upravo na probleme devastacije obale, njene prekomjerne izgradnje i izostanka poštovanja prema prirodi. Na razini jelšanske mikro-zajednice primjer gubitka (dapače uništenja) ove prirodne plaže dobro poznate domaćima u koristi izgradnje obalne infrastrukture, koncizan je i važan podsjetnik na neodrživost sustava turistifikacije i potrebe za stalnim konforom koji ne pita za cijenu. Podsjetnik je i na običaje koje su nekoć krasile slične krajeve, bosonogo uživanje kamena, kao čina prihvaćanja i suživota s danim krajolikom te, prema autoričnim iskustvu, uživanja njegovih iscjeliteljskih moći. Toliko o plaži koja to više nije, no još ima vremena zapitati se i pomoći prostorima koje ostavljamo budućim generacijama. 

Pričajući tako o projektu, Josipa je dodatno pojasnila svoj otočki interes. „Kada se priča o budućnosti, o temama koje se međusobno prožimaju, zaključila sam da je otok idealan testing ground, svojevrstan laboratorij. I to nije moje otkriće, postoji jako puno znanstvenika koji pričaju upravo o tome kako je otok, upravo zbog svojih granica, prostor u kojemu možeš manipulirati, provjeravati, stvarati, gledati u prošlost kako su određene invazije, političke promjene utjecale na taj jedan mali prostor. Može se to naravno raditi i na primjeru velikih gradova, ali previše je čimbenika te je i postupak drugačiji. Kroz Anatomiju otoka bavimo se tim budućnostima otoka. Što se globalne svijesti tiče, fokusiram se na konkretno testiranje na otoku, u maloj zajednici. Isto tako, otoci su među prvima koji će biti na udaru klimatskih promjena zbog podizanja razine mora, za razliku od grada koji će primarno patiti od vrućine i nedostatka zelenila. Unatoč svemu, nadam se da budućnosti donosi i štogod dobro.”

Nadodali bismo, kako je Anatomija otoka – centar za istraživanje i razvoj, u čijem je organizacijskom   odboru Josipa, udruga koja nastaje kako bi razvijala i umrežavala interdisciplinarna znanja o životu na otocima te ista primjenjivala u lokalnim projektima korisnim za otočne zajednice. Recentni simpoziji udruge bavili su se otočkim temama poput klimatskih promjena i okolišne budućnosti, otpornosti i održivosti, ranjivosti i osnaživanja, pri čemu je Josipa na zadnja dva izlagala radove Modeli vrednovanja krajobraza otoka Šćedro (2022.) i Percepcija otoka Hvara kao cjeline i osjećaj pripadnosti otoku (2021.).

U svojoj praksi koja dio procesa i metoda crpi iz arhitekture, Josipa je aktivna i u prostoru kolaža i digitalnih manipulacija slike. Početak veže uz ciklus Traženje ose (2021.) čije je polazište bilo u prikazivanju suhozidne baštine čije je umijeće gradnje, spomenimo, od 2018. godine upisano u UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva. Istražujući kako prikazati suhozide koji svojom duljinom mogu premašivati desetke, pa i stotine metara, umjetnica je posegnula za fotografiranjem njihovih detalja koje potom digitalnom manipulacijom stvara začudne apstraktne organske forme, „nešto nalik otiscima prstiju”, brišući granice kolažiranja i ostvarujući dojam živog organizma, kakvim ih i smatra. Ipak, približavajući iznova i opet pogled k slici, ona počinje gubiti svoju organičnost, a ustupa mjesto pikselima, strogoj oznaci digitalnosti, reprezentaciji i poništavanju. S druge strane, ciklus Island (2020.) čine digitalni kolaži kao način bilježenja nesvjesnog. Naime, tijekom života u Nizozemskoj u koju je otišla radi posla u arhitektonsko-urbanističkom uredu u Amsterdamu, otok i nostalgija vraćali su joj se u formi snova. Začudne i nelogične pojave prikazuje u kompozicijama fotografija i ilustracija, crno-bijelih i bojanih formi i likova, monokroma te žarkih naglasaka. Citate preuzima i iz povijesno-umjetničkih ostvarenja, i otočkih pojava, i nebeskih tijela, i svakodnevnog života. Kolaže autorica vidi kao „cinične, zaigrane i vizualno privlačne”, a izdužena forma podređuje se gridu feeda Instagramu, za čiji su digitalni prostor i promidžbeno-predstavljačku ulogu nastajali.

Poticaj snova, utoliko je sjajno nadogradio autoričina razmišljanja o manipulaciji slike uopće. „Sama slika i prostor koji već postoje – upravo to, već postoje. Cijelo vrijeme pokušavaš napraviti nešto drugačije, nešto što (možda) liči na svijet za 100 godina. Postavlja se i pitanje društvenog stanja, kako prikazati buduće, neuhvatljivo stanje u društvu kroz ono već postojeće. Takvim manipulacija kojima pridodaješ bilo mračan, bilo veseo ton, naglašavaš jednu, to jest drugu boju i simboliku, odnos i kompoziciju, uspjevaš postići sasvim nov dojam i viziju.” I nije riječ o tome da se ponudi jednoznačan odgovor, već da se promišlja o mogućnostima. Kao i u urbanizmu manjeg mjerila, i ovakvim se rješenjima ispituje sadašnjica, tradicija i navika, ali i više ili manje spekulativne budućnosti što je u središtu Josipinih interesa i zalaganja. Jer budućnost se „opterećuje day by day, iz privatnog aspekta s pitanjem što će biti sutra; ali i iz općeg kakva će biti budućnost svijeta. Postala sam dosta osviještena o tom pitanju zadnjih nekoliko godina eto, sama pandemija je ponukala mnogo ljudi da počnu razmišljati od danas do sutra što će. Puno je ljudi dalo otkaze, promijenilo način života, postalo samosvjesnije, počelo raditi na sebi, i onda mi je to bilo wow i totalno drugačije od onoga prije. Imam osjećaj da se stvorila sfera ljudi koji tvrde da će sve biti loše kao i sfera ljudi koja tvrdi da će biti loše ali može biti i dobro, pogotovo u svjetlu klimatskih promjena. Potonji još uvijek zadržavaju ton optimizma, iako mi djeluje kako ih je u jako malom postotku u odnosu na ove sve druge koji ne rade ništa po pitanju te budućnosti, nego su prepušteni eto, kapitalizmu. Ako dopustiš da te to vodi, onda se nemoj žaliti da si njegov rob. Nemam ništa protiv toga, sasvim je u redu da te stvari postoje, ali treba biti svjestan svih aspekata.” A ako je slutiti prema dosadašnjim ostvarenjima, Josipina budućnost ima nam još štošta za ponuditi.

MIHAELA ZAJEC