Vasko Lipovac (14. lipnja 1931. – 4. srpnja 2006.) značajan je hrvatski slikar, kipar, grafičar i scenograf. Iza sebe ostavio je golem opus, a samo neke od tema kojima se bavio bile su erotika, sport i pejzaž.
Svim njegovim djelima zajednički je mediteranski joie de vivre (franc. radost življenja, uživanje u životu). I sam Vasko primijetio je: „Iako su moji likovi često osamljeni i vrlo često tužni, u njima se osjeća radost života.“ Zato je Kulturflux odlučio ove godine na poseban način obilježiti devedeset i tri godine od Vaskovog rođenja i sjeo s obitelji velikog hrvatskog umjetnika na razgovor o Vaskovoj umjetnosti, suživotu s Vaskom i ateljeu u Splitu.
Intervju je dio diptiha u kojem se prvi dio fokusira na priče Vaskove obitelji o suživotu s njime.
Razgovor je vodila Ana Lucija Abramović, a na pitanja su odgovarali Lucija, Barbara i Mario „Kiko“ Lipovac u ime obitelji.
Prvo, hvala vam puno što ste pristali na ovaj intervju.
L: Hvala Kulturfluxu na pozivu. Uvijek nam je drago kad se netko zanima za Vaska.
Ove godine bit će 93. godišnjica Vaskovog rođenja. Odabrali smo proslaviti njegov život radije nego smrt. Ipak, on nažalost više nije među nama, što vam najviše nedostaje?
K: Ha, prije svega on kao osoba. Bio je jako dobar, blag, nenametljiv, mudar i posvećen svojem poslu. Smatram da je mogao još puno toga napraviti i da je prerano otišao.
B: Meni prije svega fali moj djed. Iako mi nikada nije dao da ga zovem „dida“, već sam ga uvijek zvala Vasko. Uvijek se pitam kako bi stvari izgledale da je još uvijek ovdje. Pamtim kad je bio jako loše i kad smo ga posjećivali u bolnici uvijek je imao svoj blokić u kojeg bi crtao. Njegova želja za stvaranjem bila je uz njega do samog kraja i tko zna što bi još sve uspio stvoriti da je mogao ostati još neko vrijeme s nama. Jednostavno je bio neka posebna pojava, energija. Nitko nije na to ostao ravnodušan, ne samo mi u obitelji. Stvarno je bio poseban i mogu reći da mi nedostaje njegova prisutnost.
Kakav je Vasko bio izvan ateljea, kao otac i djed? Koje je vaše najdraže sjećanje na njega?
B: Pa Vasko je stvarno rijetko bio izvan ateljea (smijeh). Šalu na stranu, bio je stvarno jako prisutan u mojem životu kao djed. Mogu reći da doista imam mnogo lijepih uspomena s njim. Ono što će mi uvijek ostati u pamćenju je kako smo provodili sate zajedno u ateljeu. Ja sam gledala kako radi i crtala kraj njega. Imala sam svoj posao, on je imao svoj. To mi je baš ostalo u lijepom sjećanju.
Također, posebno pamtim njegove poklone. Kad bih došla kući nakon vrtića uvijek bi me nešto dočekalo. Bile su to razne stvari poput stolice na napuhivanje ili ruksaka, ali svaki put kad bi mi on nešto kupio, meni bi to postalo najdraže. Kao da bi uvijek znao što će se nekome svidjeti. Stvarno je znao poklanjati i uvijek bi pogodio s poklonom.
L: Ja imam malo sjećanja na njega. Imam jedno mutno sjećanje u kojem mu pomažem da se spusti do ateljea. Sve ostalo su samo neke sjene, kao na primjer kad ti ljudi kažu: „To što radiš, tako je to Vasko radio“, pa se onda osjećaš nekako blisko s njime. Nemam doslovno sjećanje, ali voljela bih da imam.
K: Uf, meni je teško izabrati najdraže. Pa recimo zanimljivo je da je vrlo rano procijenio kako smo stariji brat i ja potpuno izgubljeni za bilo kakvu umjetnost i kako mu je to zapravo bilo drago. Ima baš jedan intervju u kojem kaže da mu je drago da mu djeca nisu potegla na umjetnost jer smatra da nema ništa gore od lošeg slikar. Rekao je: “Jedino je loš glumac gori od toga.“
A što se tiče odgoja kojeg smo mi dečki imali, bitna karakteristika bila je blagost i razumijevanje. I apsolutno nekažnjavanje! Kažnjavanje je bilo nepoznata opcija.
Očito je da je posao zauzimao bitno mjesto u njegovom životu. Bavio se raznim tematikama, a na početku karijere nešto se sitno bavio i apstrakcijom, ali i sam je izrazio da se sramio tih svojih apstraktnih djela. Zašto?
K: Pa nije se on toga sramio, više se nekako odrekao. Nerado je o tome pričao. Neka moja rekonstrukcija je sljedeća:
Imamo jedan rad, zove se „Ikona“ i nastao je 1956. Taj rad posjeduje njegove tipične figure bez ruku, samo tijelo i glava. Šime Vulić pripremao je sa mnom izložbu Vaskovih ranih radova prije nekih osam do devet godina i onda smo tu sliku vidjeli kao početak i najavu svega onoga što je kasnije radio. U toj slici sve je reducirano do krajnosti, ali je ostao u figuraciji i ima njegove tipične boje i strukturu podloge.
Nakon toga se Vasko (za vrijeme dok je bio u majstorskoj radionici Krste Hegedušića) u valu tih novih tendencija u Zagrebu u to vrijeme, počinje baviti apstrakcijom. Sam je rekao da mu je to vrlo lako i dobro išlo. S tim je imao značajnog uspjeha. Bio je u prestižnoj Gallery of Modern Art u Yorku zajedno s Ordanom Petlevskim, kao najtalentiraniji predstavnik nove generacije slikara Jugoslavije. Moja mama kaže da je onda došlo do komentara da mu djela sliče na Picelja i još nekih prigovora. Kako mama priča, nakon toga Vasko više nije želio ni otići po te slike koje su se vratile iz Engleske, nego ih je ostavio.
Rezultat toga je da su se prije nekih pola godine pojavile tri do četiri slike u prodaji. Jednu sliku iz tog razdoblja imali smo u ateljeu i znali smo za nju, a jednu sam našao nakon njegove smrti; zarolano platno spremljeno uz razne skice. Nikada nije pričao o toj slici. Ostale su još neke grafike: jedna je u NSK, neke se prodaju.
Tako da smatram da se nije sramio u tom smislu, ali izgubio se u tome jer to nije bio njegov svijet.
Vasko je nakon izložbe u Yorku, negdje 1959., u potpunosti prestao raditi. Zaposlio se i tu je sad bilo pitanje hoće li se dalje baviti slikarstvom i kiparstvom ili neće. Onda je, oženivši se za moju mamu, došao u Split i dobio podršku akademika Krune Prijatelja. On mu je organizirao izložbu (mislim da je to bilo 1962. godine) u tadašnjoj Galeriji umjetnina u Lovretskoj ulici. To je bila prva izložba nakon izložbe u Yorku i vrlo bitan trenutak jer Vasko prestaje raditi nešto što je pomodno, makar mu dobro ide. Ne radi ono što je priznato, nego odustaje i traži što je on stvarno u tom svijetu umjetnosti.
Nakon te njegove velike krize, više se nikad na taj način ne vraća apstrakciji u slikarstvu iako mu je ta faza pomogla u kasnijem radu.
Je li za Vaska ikad postojala alternativa, da ne bude umjetnik?
L: Ne!
K: Pa kako on kaže, baš i nije (smijeh). Ahilova peta tijekom gimnazije bila mu je matematika, prošao ju je jer se profesorici svidjela skulptura njegove majke koju je tada izradio. Kasnije, u svojim radovima, imao je briljantna tehnička rješenja, ali bez matematike. Vrlo rano pokazao je talent i imao je veliku podršku roditelja. Pretpostavljam da odlazi u Zagreb jer ne postoji nešto drugo što bi studirao niti nešto u čemu se smatrao uspješnim.
Vasko je bio skroman čovjek, no je li ikada isticao da postoji neko djelo kojim se posebno ponosio?
K: Da, bio je vrlo skroman, u svemu! Naravno, godilo mu je priznanje, poštovanje, kad bi netko želio kupiti njegov rad, ali nikad nije trčao za tim. Ne znam što bi mu bilo posebno, ali recimo spomenik Draženu Petroviću ne bi „preživio“ da Vasko nije bio ponosan na to što je napravio.
Taj je spomenik bila velika afera, bilo je pritisaka i digla se prašina devedesetih, to je bilo strašno, ali Vasko je to vrlo stoički podnosio jer je bio svjestan da je ono što je napravio dobro i da ne mora nikome podilaziti.
Meni je zanimljivo da je on uvijek radio u okviru mogućnosti, sredstava i načina kojima je raspolagao, a oni su uglavnom bili nedovoljni. Bilo je dosta stvari koje je Vasko htio napraviti drugačije, ali nije mogao jer nije bilo uvjeta za to. Međutim, rekao je: „Ako želiš nešto napraviti, a nemaš novca da to bude veliko 4 m, napravi to od 40 cm.“
Moje iskustvo nakon njegove smrti je da je veličina važna. To što nije uspio realizirati svoje ideje u većem omjeru i od kvalitetnijih materijala, velika je šteta. To je ono što ljude fascinira, što ih privlači, što svemu podiže vrijednost.
Fotografije je ustupila obitelj Lipovac.
