Sara Trlek rođena je 2003. godine u Velikom Trgovišću. S 15 godina odlazi u Zagreb, gdje upisuje ŠPUD. Nakon završenog Grafičkog odsjeka ŠPUD-a, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj trenutno studira. Bavi se ilustracijom i slikarstvom. Njezini projekti uključuju rad na muralu Muzej za svakoga Agate Lučić, ilustraciju knjige Grgine lutke i suradnju s Društvom „Naša djecaˮ Veliko Trgovišće na muralima u Zagorju. Njezina djela, poput toplog doma, pružaju gledatelju mir, utočište i sigurnu luku u kriznom razdoblju povijesti.
OBRAZOVANJE
Krenimo od početka, zašto – zašto umjetnost? Kada si shvatila da se želiš baviti umjetnošću? Koji bi značajan trenutak izdvojila u donošenju odluke da postaneš umjetnica?
Ajoj... Moja mama ima kreativnu crtu. U obitelji ima više nas kreativno afirmiranih. Ja sam od djetinjstva i crtala i mislim da nikada za mene nije postojao trenutak u kojem sam donijela tu odluku. Jednostavno sam oduvijek znala da ću se time baviti. Možda to saznanje nije bilo uvijek eksplicitno, ali u principu nikad nisam imala neku alternativu. Uvijek sam išla u tom smjeru.
Zašto ŠPUD?
Željela sam proširiti vidike i početi ispočetka. Mislila sam da ću imati više prilika nego u umjetničkoj školi u Zagorju. Čula sam za nekoliko dobrih profesora pa sam impulzivno odlučila otići.
Koji te kolegij na studiju trenutno najviše zanima?
Zapravo, jako se veselim sljedećoj godini kada planiram upisati kolegije Tehnike i umjetnost stakla te Oblikovanje plemenitih kovina. Smatram da su to mediji s kojima ne postoji svaki dan prilika nešto raditi. Gledam na to kao na proširenje nečega što već znam.
Danas se često u medijima može čitati o tome da u Hrvatskoj nema budućnosti, pogotovo za mlade umjetnike. Slažeš li se s time? Razmišljaš li možda o odlasku u inozemstvo?
Mislim da se u Hrvatskoj definitivno može uspjeti. Gdje ima volje, ima i načina. No smatram da postoje određeni aspekti umjetnosti koji u Hrvatskoj nisu dovoljno razvijeni. Na primjer, netko tko bi želio prodavati umjetnine i biti u galerijskom prostoru i živjeti od toga, mislim da bi trebao razmišljati u smjeru odlaska u inozemstvo jer je trgovina umjetninama u Hrvatskoj nepostojeća.
Osobno, željela bih ići u inozemstvo na diplomski ili Erasmus da steknem iskustva. Takva iskustva mogu promijeniti sve – život, a onda i rad. Tako da definitivno mislim da je promjena okruženja bitna za svakoga tko se bavi nečim kreativnim. To mi se čini bitnim, pogotovo dok je osoba mlada i uči. No nije Hrvatska zemlja u kojoj se ne može raditi.
STVARALAŠTVO
Kad se kod tebe razvio interes specifično za ilustracije i murale?
Murali su me počeli zanimati kad sam volontirala kod Agate Lučić dok je ona oslikavala Muzej suvremene umjetnosti. To je baš probudilo nešto u meni jer sam vidjela koliko to doprinosi društvu. Stalno su dolazila djeca iz kvarta, ljudi su zastajali i to mi je bilo baš lijepo iskustvo jer mislim da nedostaje ta jedna povezanost u gradu.
A što se tiče ilustracije, to mi je nešto najbliže i najintuitivnije.
Što te inspirira? Odakle crpiš inspiraciju?
Definitivno u sebi vidim neke inspiracije iz djetinjstva. Volim Ghiblijeve filmove i američko zlatno doba ilustracija. Kyle Nielsen mi je definitivno također velika inspiracija. Jako volim i performanse, pogotovo Anu Mendietu. Kad završim s radom, zna se čak dogoditi da vidim da sam nesvjesno precrtala detalj s nečijeg rada ili preuzela neki detalj iz književnosti ili filmova.
Za mene umjetnost oponaša stvarnost i stvarnost oponaša umjetnost. Primijetim da često nesvjesno sve iz stvarnosti prenosim kad crtam ili slikam. Kasnije, kad gledam i razmišljam o tome, vidim da su sve to teme iz mog života i stvarnosti.
Kada bi morala izabrati – tradicionalna ili digitalna umjetnost?
Obje opcije pružaju priliku izraziti se, ali obje imaju i svoje prednosti i nedostatke. Digitalna umjetnost je budućnost, ali trenutno mi je draža tradicionalna umjetnost.
Kada bi morala izdvojiti medij u kojem najviše voliš raditi, o kojem bi mediju bila riječ?
Ako moram izdvojiti samo jedan, onda bi to bile tempere. S temperama sam odrasla i oduvijek sam voljela slikati. No volim i crtati pa su i olovka i tuš u užem izboru (smijeh).
Na što si u svojem radu posebno ponosna? Što bi istaknula kao svoje najveće postignuće?
Meni je osobno najveće postignuće što sam uopće opet počela raditi jer sam imala razdoblje u kojem jako dugo nisam imala mentalne i emocionalne energije išta raditi. Čak i kad sam pokušala, bila sam zaokupljena isključivo izgledom rada i smatrala sam da nisam tamo gdje bih željela biti sa svojim radovima pa sam se pitala zašto da uopće išta produciram.
Ponosna sam i na to da sam uopće uspjela napraviti ilustracije koje su objavljene. Veselim se i svojem budućem radu na muralu. Nikada nisam mislila da ću biti u toj poziciji. Naime, dugo sam uličnu umjetnost smatrala jako egocentričnom jer umjetnik u stvari sebe postavlja iznad drugih ljudi. No ja to radim s Društvom „Naša djecaˮ u Velikom Trgovišću pa onda to više doživljavam kao neku vrstu kolektivnog rada. Ja ću ih doduše voditi, ali njihove želje bit će inkorporirane. Ponosna sam na taj rast, kakav god da je, i na promjene koje se događaju oko mene.
Mnogi mladi umjetnici muče se s perfekcionizmom i art blockom poput tebe. Kako uspijevaš prebroditi te tamne misli? Imaš li neke savjete?
Imali smo predmet Uvod u likovnu terapiju. Razgovarali smo o tome kako se puno ljudi nađe u fazi kad sumnjaju u sebe i jako im je teško iz toga se izvući jer sve gledaju crno-bijelo. To me baš podsjetilo na mene jer je to bilo moje iskustvo u odrastanju – sve je bilo crno-bijelo i sve je moralo biti savršeno.
Mislim da je najbolji savjet dopustiti sebi da stvaraš i možda početi raditi nešto potpuno novo. Na primjer, promijeniti medij i dopustiti si dječju znatiželju i sreću koja proizlazi iz stvaranja. Mislim da svi ljudi vole stvarati, ali se to s vremenom izgubi zbog društva, kritika itd. Treba si zato dopustiti greške i s tim se sam izboriti. Samo se treba osloboditi, nastaviti raditi na sebi, ne se sramiti i ne oduzimati si sreću koja iz toga proizlazi.
Što slijedi? Imaš li neke nadolazeće projekte?
Trenutno radim na muralima u Zagorju i ilustriram jednu bojanku. Općenito, počela sam više slikati. Odlučila sam da će ovo biti godina u kojoj ću se prijaviti na svaki projekt koji vidim. Apsolutno svaka vrata koja su bar malo odškrinuta pokušat ću otvoriti. Željela bih samo raditi što više mogu. Mlada sam i željela bih se afirmirati.
