U sklopu obilježavanja devedeset i tri godine od rođenja značajnog hrvatskog umjetnika Vaska Lipovca (14. lipnja 1931. – 4. srpnja 2006.), Kulturflux je sjeo s obitelji ovog velikog hrvatskog umjetnika na razgovor o Vaskovoj umjetnosti, suživotu s Vaskom i ateljeu u Splitu. Intervju je dio diptiha o Vasku Lipovca u kojem se prvi dio bavio pričama Vaskove obitelji o suživotu s njime i tome kakav je Vasko bio privatno.

Drugi dio osvrće se na njegov rad i stvaralaštvo. Naglasak je na Vaskovoj ostavštini u kontekstu umjetnosti 20. i 21. stoljeća.

Razgovor je vodila Ana Lucija Abramović, a na pitanja su odgovarali Lucija i Mario „Kiko“ Lipovac u ime obitelji.

Osjećate li Vi, kao Vaskov sin, neku vrstu pritiska da očuvate sjećanje na Vaska?

K: Apsolutno da. Nakon nekih pet do šest godina neaktivnosti, odlučili smo 2011. otvoriti atelje za javnost. Pokrenuli smo inicijativu da se postavi „Plavo stablo“. Uspjeli smo to realizirati i onda sam to pretvorio u neku svoju misiju da se Vaskova ostavština zaživi i održi.

Silom prilika, nakon velike retrospektivne izložbe u Klovićevim dvorima 2017./2018., smanjio sam svoj angažman. Bilo je nekoliko intenzivnih godina i realizirali smo tridesetak događanja, izložbi, radionica, publikacija, ali u zadnje vrijeme je to malo stalo. Svakako smatram da je rijetkost i velika privilegija naslijediti jednog takvog umjetnika s tolikim ugledom. Naravno, šteta je to onda zapustiti.

Nažalost, Vasko je često zanemarivan u struci. On je time što je iz Zagreba otišao u Split i ostao u Splitu te time što se sviđa široj publici, ostao je nekako kao ono: „A dobro eto, to je Vasko... To je lokalno...“ Meni se to čini nepravedno.

Vasku su jednom prilikom zamjerili da mu radovi izgledaju jednostavno; kao da se igra. Onda je on odgovorio: „Ja se ozbiljno igram.“ Njegovi radovi doduše izgledaju nekako dječje i jednostavno, ali iza toga stoji jedan promišljen i ozbiljan rad. Tumačenja je ostavljao drugima, svoje radove nikada nije objašnjavao niti je govorio o porukama koje sadrže. Volio je reći kako se on bavi rješavanjem likovnih problema. Sasvim je jasno da tu postoje slojevi značenja, ali njih svatko za sebe iščitava.

U vašem je posjedu predivan atelje u Splitu u kojem je Vasko stvarao u periodu od 1990. sve do svoje smrti. Taj je atelje trenutno zatvoren, međutim ima li kakvih planova za ponovno otvaranje ateljea?

K: Pa, trenutno ne, ali baš ovih dana postoji inicijativa u gradu da se oformi galerija u jednom drugom prostoru. Nadam se da će doći do toga u dogovoru s gradom jer je šteta za taj opus koji je u ateljeu trenutno nevidljiv.

Mislim da je atelje i u kontekstu umjetnosti i umjetnika u Hrvatskoj bitan jer je presjek cijelog njegovog rada. Sve je ondje jer je imao potrebu sačuvati nešto što se njemu sviđalo. Recimo, kad smo bili u Olimpijskom muzeju kad je postavljao „Dražena Petrovića“, tadašnji predsjednik Olimpijskog komiteta, Juan Antonio Samaranch, htio je kupiti „Dizača utega“. Vasko je za njega izradio novog, a taj kojeg je Samaranch htio, je u ateljeu. Takvih primjera ima gomilu.

Vasko je bio poznat po tome da se nije mogao odvojiti od svojih djela. Pronašla sam informaciju da je jednom prilikom prvo prodao djelo, a onda ga ubrzo kupio natrag. Razmišljate li vi o prodaji nekih njegovih djela?

K: Jedan jedini put pričao je o svojoj ostavštini. Bilo je to u prilici kad je mogao prodati dvadesetak većih djela odjednom. Onda je rekao: „Ja to ne bih prodao. Pa što će vama ostati?“

Na nekakav poseban način, nikada ne govoreći o svojoj ostavštini, ostavio je obavezu. Nije se lako nositi s time. Ja nisam te struke, ali kad Lucija bude, bit će lakše (smijeh).

L: Jedan od razloga zašto studiram povijest umjetnosti je da bih imala obrazovaniji pristup na cijelu njegovu ostavštinu. I Barbara i ja bismo željele (čak i kad tata više ne bude mogao) nastaviti čuvati, obrađivati i popularizirati Vaskovu ostavštinu.

Koliki je interes hrvatske javnosti za njegovu umjetnost?

K: Puno veći nego što bi možda moglo očekivati. Pogotovo s obzirom na to da je prošlo već skoro dvadeset godina otkako ga nema. Zapravo jako dobro živi u javnosti, u nekakvom kolektivnom sjećanju. Sad je to možda zbog neke naše neaktivnosti manje, ali gledajući čak i potražnju na tržištu umjetnina, interes javnosti, zatim iznimnu posjećenost izložbe u Klovićevim dvorima, mislim da je i dalje jako prisutan.

L: Zanimljiva je tu i tema grafita... Kako je plavo stablo bilo ispred ateljea, nakon što je uklonjeno s te lokacije, na istoj se pojavio grafit: „Venem bez Plavog stabla“. Meni je to bilo jako drago jer ne misliš da itko toliko primjećuje to „Plavo stablo“, ali onda se ukloni zbog gradnje trgovačkog centra (čija je gradnja u konačnici obustavljena) i pojavi se taj grafit koji pokazuje da je ljudima značilo. Isto tako, otkad je stablo postavljeno na Mažuranićevom šetalištu, nitko ga nije uništio grafitima, što nekada bude slučaj sa skulpturama u javnom prostoru.

K: Da, to je jako zanimljivo. To se događalo uglavnom sa svime što ima veze s Vaskom. Možda zvuči suludo, ali je vrlo, vrlo znakovito. Nitko nema ništa protiv Vaska.

To se vidi s „Plavim stablom“. Kad se postavilo 2011., bilo je pitanja: „Zašto je plavo?“ Isprva mi nije bilo jasno u čemu je stvar dok mi nisu objasnili: „Pa Dinamo.“ (smijeh) Meni to nije palo na pamet, ali bilo je pitanja i mislio sam da će biti svega, ali nitko ništa nije napravio. Stoji već deset godina, prošlo je dvije lokacije, bilo je i u Zagrebu šest mjeseci i praktički je netaknuto. Mislim da je to izuzetna iznimka koja se s Vaskovim radovima događa kao pravilo.

Koji su sad daljnji planovi s ateljeom? Posjedujete veliku ostavštinu Vaskovih djela koju ne namjeravate prodati. Što slijedi za vas i Vaskovu ostavštinu?

K: Teško mi je reći. Smatram da bi sad bilo dobro napraviti novu monografiju. Prekretnica bi eventualno bilo ako bi se galerija realizirala i neke skulpture u javnom prostoru. Ono na čemu bi najviše trebalo raditi, a na čemu najmanje radimo su izložbe u inozemstvu. To je zapravo najteže. Tu rupu nekako je teško popuniti jer postoji veliki nesrazmjer Vaska u novinama u odnosu na znanstveni diskurs. Ta nevidljivost je ono o čemu se da pričati - ovo je situacija iz koje se treba izvući pouke.

L: Općenito, u posljednje vrijeme umjetnost se često stavlja u drugi plan. Ali, željela bih svojim radom doprinijeti očuvanju Vaskove ostavštine.

Hvala vam puno na ovom intervjuu.

L: Hvala vama.

K: Hvala tebi na interesu!

Ovim intervjuom zaključujemo diptih posvećen Vasku Lipovcu, iznimno produktivnom umjetniku koji se danas nažalost često preskače usprkos svojem talentu, uspjehu i voljenosti u narodu. Ipak, njegov duh još živi kroz njegova brojna djela i njegovu obitelj zahvaljujući kojoj je ovaj intervju i ostvaren. Nama kao javnosti, zadatak je da podignemo svijest o značaju Vaska Lipovca u hrvatskoj umjetnosti i omogućimo mu da se na taj način čuje za njega, a na struci je da iskoristi bogati i vrijedni opus koji im je na raspolaganju. Opus na kojem se može i treba raditi.

Fotografije je ustupila obitelj Lipovac.