Izloženi na zidovima, u nastajanju na štafelajima, izmiješani i skriveni u brojnim ladicama ili smotani u svitke raspršene po podu njezina osunčanog ateljea nedaleko od Krapine svoje su mjesto pronašli brojni Ivanini radovi, dajući tako prostoru naizgled ulogu njezina osobnog muzeja. Veći dio njih, od minijaturnih crteža i fotografija do povećih grafičkih listova, nastao je kao rezultat analize psiholoških procesa prisutnih u samom trenutku stvaranja, kritika vlastitih i tuđih očekivanja te problematizacija univerzalnih strahova.
Fotografija umjetnice i njezina radnog prostora
U radovima pronalaziš vlastite strahove, suočavaš se s njima i putem umjetničkog djelovanja ih se oslobađaš te dijeliš to s promatračem. Teme koje problematiziraš arhetipne su, svatko bi se u nekoj od njih mogao pronaći. Polaziš li, dakle, od sebe same, odnosno od vlastitih iskustava, ili nastojiš objediniti ukupnost ljudskog straha i unutarnjeg kaosa koji se, bili mi toga svjesni ili ne, akumulira u svima nama?
Teme za svoj rad crpim iz ljudskih vrijednosti, mana i postupaka do kojih dolazim „kopajući“ duboko po sebi. Ponekad me bude i strah tako se ogoliti, osvijestiti svoj strah i izbaciti ga van. Nerijetko tako otkrivam strahove za koje nisam niti znala da su skriveni u meni, no nakon što skupim hrabrosti pretočiti sve faze procesa oslobođenja na papir, osjećam se bolje i slobodnije. Upravo to odcjepljenje od vlastitih strahova postaje nepresušno vrelo inspiracije – iz sveobuhvatnog motiva straha proizlazi tisuće drugih tema koje me dovode bliže promatraču, za kojega se nadam da će se u srži nekog od mojih radova prepoznati sebe.
Umjetnost, dakle, koristiš poput kakvog metajezika kojim dopireš do publike, komuniciraš o vlastitim problemima i nesigurnostima potičući promatrača na introspekciju?
Želim da se ljudi u mom djelu pronađu, želim potaknuti promatrača na kontemplativnu samoanalizu. Interes mi nije zadržati taj dugotrajan i, ponekad, mukotrpan proces pomirbe za sebe. Moj umjetnički rad ne bi trebao stajati poput zida između mene kao umjetnice i promatrača - on mora do promatrača doprijeti da bi uistinu živio. Ne mislim da je nužno da umjetničko djelo „pojede“ prostor kako bi snažno utjecalo na promatrača: dovoljno je da se netko nasmije kad gleda moje knjige, prelista još jednom, u nekom od crteža se pronađe – to je za mene uspješan rad, koji se sa mnom i promatračem poistovjeti. Dijeleći svoje strahove i način na koji se borim s njima nadam se potaknuti promatrača na djelovanje, potaknuti ga da kroz moja iskustva uvidi vlastita, sugerirati mu da počne sam sebe njegovati i osvijesti da je u redu ponekad, doslovno i figurativno, podvući crtu.
Jednu od svojih serija radova koja tematizira negativne misli i osjećaje nazvala si upravo tako - Podvlačim crtu. Koristeći crtež kao medij vodiš nas kroz faze suočavanja s vlastitim nemirom. Mrlje, točke, linije i apstraktne forme akumulirane u izobličene mase mehanizmi su pomoću kojih odmičeš fokus s tjelesnog i usmjeravaš ga ka zbivanjima unutar tvoga uma.
Svaki od mojih radova ima svoju priču i iza njega je mnogo promišljanja i preispitivanja vlastitih vrijednosti. Korijeni inspiracije sežu daleko i duboko unutar mene same. Upravo je to zalaženje u neistražene kutke vlastite psihe te pretakanje čuvstava u konkretan rad pomoglo riješiti se tereta koji se u meni, nekad i godinama, gomilao. Osim negativnih emocionalnih doživljaja prošlosti, kao mladoj profesionalnoj umjetnici izvor frustracija nerijetko su bili, primjerice, neisplaćeni honorar, izostanak (transparentne) povratne informacije vezane uz kakav natječaj, odnosno strah od neizvjesne budućnosti. Takva frustracija, nastala iz bojazni za smjer razvitka karijere te prijateljskih, ljubavnih i obiteljskih odnosa, izlazi kroz rad. Crtež, tekst ili fotografiju koristim kao alat kojim hvatam i zabilježim trenutni osjećaj. Možda se izvana ti radovi čine turobni i pesimistični, no zapravo sam po prirodi optimist. Nakon što se suočim s vlastitim unutarnjim nemirom, proces oslobađanja započinjem radom. Tako nastojim razmrsiti klupko negativnih misli i osjećaja koje se do tad prevrtalo unutar mog uma. U svom radu ilustriram afektivne doživljaje trenutka nelagode, straha ili nepravde koji tako ostaju zabilježeni i otvaram put ka samoizlječenju.
Diplomirala si na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika, u klasi prof. Tanje Dabo 2018. godine. Tvoj diplomski rad, O događajima i odnosima, kako mu i ime govori, tematizira upravo obiteljske i prijateljske veze.
Tako je. U prvom dijelu rada, Zahvala, gotovo sarkastično se zahvaljujem na nezahvalnim stvarima, odnosno povredama koje su mi nesvjesno uputili bliski ljudi. Međutim, iz trenutnog osjećaja povrijeđenosti sam izvukla ono najbolje, saslušala i u konačnici prihvatila kritiku. Takav režim je ono što me odgojilo i osnažilo. Osjećaji koji se u meni u određenim situacijama bude, bili oni pozitivni ili negativni, pokretač su mog djelovanja. Kao forma zabilješke trenutka nepravde koja mi je nanesena, umjetnički rad je za mene taj koji otvori put olakšanju koje navre nakon borbe s negativnim mislima i osjećajima. Pretvaranje vlastitih iskustava u umjetnost za mene ima terapeutski učinak. Umjetnost koju stvaram neodvojiva je od mene kao osobe. To djelo nije nešto što samo radim: ja umjetnost, prije svega, proživljavam.
„Podvlačim crtu”, crtež, kombinirana tehnika, 150x100 cm, 2016.
Kako se snalaziš na svom putu mlade profesionalne umjetnice danas? Ova godina sve nas je u više navrata poprilično neugodno iznenadila, ne izuzevši ni svijet kulture i umjetnosti. Uistinu mnogo i neprestano stvaraš – na koji način su se novonastale okolnosti odrazile na tebe kao mladu umjetnicu, tvoju svakodnevicu i umjetničku produkciju?
Tijekom svog puta mlade profesionalne umjetnice, na trenutke sam radila da bih preživjela. To je vrijeme kada se želiš osamostaliti, stati na svoje dvije noge, a nailaziš na prepreke u vidu neisplaćenih honorara, nadležnih koji te ne poštuju ili općenito demotivirajućeg radnog okruženja u kojemu si ponekad, jednostavno, nedovoljno podobna. Iz takvih situacija crpila sam inspiraciju za seriju radova iz 2019. godine, Dvostruka očekivanja. Nezadovoljstvo koje sam tada osjećala pretočila sam u crteže predmeta koji me asociraju na određene situacije na tadašnjem radnom mjestu i poslove koji su mi više puta zadani, a od mene su zahtijevali konstantnu dostupnost i volju, iako ti zadaci nisu bili u mom opisu posla niti sam za njih plaćena. Primjer takvog rada jesu crtež namirnica po koje sam bila poslana u dućan ili kofera nadređene, koji je bilo potrebno odnijeti na popravak na drugi kraj grada, a taj zadatak pripao je meni. Iako je kofer bio prazan, u tom trenutku činio se izrazito teškim. U takvim situacijama u meni je rasla želja za napretkom i priznanjem, a dati položaj činio se kao najizgledniji put do toga. Na crtežima su istaknute riječi koje naglašavaju negativne odlike sveprisutne u mom tadašnjem profesionalnom okruženju, čineći kofer još težim.
Zbog brige o vlastitom postojanju kao umjetnice i osobe, nastali su i radovi koji sarkastično konceptualiziraju utopijska mjesta. Primjedbe i opaske upisane u sam crtež motivirane su upravo količinom prepreka na koje nailazim u svojem djelovanju, a osjećaj nemoći u trenutcima neuspjeha dodatno potencira i trenutna pandemija. Misli poput „Vidjela sam bolje sutra, no na putu pogled je izblijedio“ izravno su prenesene na papir i putem njih nastojim se suočiti s pretjeranom samokritičnošću koja je potencirana trenutnom situacijom. Tek što sam u novom okruženju, na novom radnom mjestu počela ispočetka, nakon jedva dva mjeseca bila sam zaustavljena na putu prema novim ciljevima, u svojoj novim svakodnevici i ritualima. Iako su moji planovi prekinuti, a ja sam u svom profesionalnom napretku obustavljena, nisam u potpunosti stala. Promatrala sam sebe, kako sam se ja snašla, ali i ljude kojima sam okružena. Na koji način oni proživljavaju trenutno stanje i kako se nose s panikom koja je zavladala. Primijetila sam kako se u takvoj situaciji, zarobljeni sami sa sobom, ljudi nemaju više od koga skrivati osim sami od sebe, a toga se, čini mi se, najviše i boje. Takav razvoj događaja i primjedbe rezultirao je serijom konsternacijskih autoportreta koju sam simbolički nazvala Obustava. Unatoč nepovoljnim uvjetima, shvatila sam da kao umjetnica i osoba ne moram prestati razmišljati i stvarati nove rituale, oblikovati novu, bolju svakodnevicu.
Ivanini radovi mogu se pogledati do 31. prosinca 2020. godine na izložbama u galeriji grada Krapine te galeriji ZILIK u Karlovcu.
