U stvaralačkom procesu glavna mi je namjera vizualizirati osobno iskustvo. Kao što sam rekla, radi se o sjećanjima u svakodnevnu obavljanju različitih radnji, ali isto tako želim potaknuti promatrača na razmišljanje o onome o čemu se bavim u svojim radovima. Mislim da nema neke točke odredišta u procesu kreiranja umjetnosti jer sama umjetnost jest proces i iskustvo, a iskustvo je produkt prostora i vremena, što znači da je ono beskonačno i uvijek nadogradivo.
Prostor i vrijeme, dva pojma u koegzistenciji koji čine format iskustva. Iskustvo kao temelj svojega rada uzima mlada umjetnica Vukovarka Minja Mitrović, a njime u svojemu diplomskom radu bilježi osobno i intimno. Vizualnom percepcijom prostora propituje i suprotstavlja ograničenost i neograničenost prostora, zatvoren i otvoren prostor, odnos prostora i vremena, prostora i pamćenja, prostora i osjećanja, ali i vezu između urbanog i prirodnog okruženja. Vizualnom percepcijom prostora grada Vukovara posljedično propituje svoj identitet kroz mjesto odrastanja i stvaranja uspomena u određenu prostoru i vremenu, a upravo to Minjin rad čini osobnim. Umjetnica započinje svoje umjetničko obrazovanje u Školi za tekstil, dizajn i primijenjenu umjetnost u Osijeku, a nastavlja ga na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je 2021. diplomirala pod mentorstvom izv. prof. art. Marija Čaušića na smjeru grafike. Osvaja nagrade žirija izložbe One su tu u Galeriji fotografije Meraja u Vinkovcima 2022. za rad Walkspace.
Uzimajući u obzir situaciju koja je okupirala cijeli svijet, pronašla sam se u novu načinu istraživanja prostora i crteža. U vrijeme lockdowna svoju sam motivaciju za stvaranje novih crteža pronašla u prirodi i prostoru u kojem se krećem i upravo su tada sasvim slučajno počeli nastajati digitalni zapisi kretanja, u kojima sam vidjela potencijal za daljnju razradu i razvoj mojih crteža, a kako sam u to vrijeme na odsjeku grafike pod mentorstvom profesora Marija Čaušića, koji svojim pedagoškim pristupom studentima želi ukazati na važnost osobnog pristupa djelu, mogu zaključiti da su taj način i želja za istraživanjem osobnoga zapravo produkt njegova pristupa, kako ostalim studentima tako i meni.
Koronakriza djelovala je kao segment koji je u jednu ruku pridonio razvitku ideje autoričina diplomskog rada. Uzimajući grad Vukovar kao glavnu okosnicu svojega stvaralačkog imaginarija, Minja spaja iskustvo i umjetnost te stvara diplomski rad Walkspace, koji zasigurno možemo smjestiti u centar njezina umjetničkog opusa. Riječ je o radu u kojem praksom hodanja i mapiranja umjetnica GPS-om bilježi svoje rute kretanja unutar sedam dana. Temeljem svojega kretanja kroz tjedan dana stvara sedam fotoobjekata, koji predstavljaju rute kretanja. Takvu pristupu radu, koji nosi pasivni kinetički lajtmotiv – u kojem autorica dijeli informacije o svojim rutama na tjednoj bazi – možemo pripisati i svojevrstan dokumentarni karakter. Umjetnica u radu sebe uzima kao centar orijentacije i čini aktivni subjekt u odnosu na pasiv grada, kojim bilježi svoju rutu. Ideja mapiranja javlja joj se na diplomskom studiju prilikom slušanja kolegija Metodologija crtanja u grafici na smjeru grafike 2020. godine. Minja uzima sedam dana, odnosno tjedan kao vremensku jedinicu svojega rada jer je tjedan najduža konvencionalno korištena jedinica za vrijeme, a s obzirom na to da ističe kako su prostor i vrijeme neodvojivi, dodaje kako se glavni elementi za interpretiranje poretka trajanja i promjena nalaze upravo u prirodi, referirajući se pritom na fiziku, međutim u interpretaciji rada oslanja se i na filozofiju dodajući kantovsku tezu da su prostor i vrijeme preduvjet nekog iskustva, a upravo je to glavni autoričin cilj – radom prenijeti svoje iskustvo.
Sedam fotoobjekata stvara modeliranjem prema linearnu ucrtavanju na GPS-karti, a upravo spoj fotografije i crteža čini središnji medij Minjina izražavanja s pomoću kojih ističe svoj karakter, u čemu su joj uzori bili Richard Long i Hamish Fulton, čije je radove proučavala pišući svoj diplomski rad. Koliko je fotografija ograničena, za razliku od drugih medija, toliko mi je crtež slobodan. I taj me spoj posebno veseli i daje mi mogućnost za daljnja istraživanja. Fotoobjekte vizualno naglašava crno-bijelim fotografijama krajolika i dijelovima arhitekture, a linearnim crtežom koristi se kao matricom za savijanje, rezanje i oblikovanje dodatno je naglašavajući crvenom bojom. Završni produkt autoričina umjetničkog procesa čine prostorne instalacije, koje naziva po bilježenim rutama na GPS-u: Ruta Dunav, Ruta centar, Ruta silos, Ruta aerodrom, Ruta grad, Ruta tvornica, Ruta luka.
Kao što je već spomenuto, grad Vukovar čini glavnu okosnicu u ovome radu. Vukovar, iskustvo, uspomene i sjećanja segmenti su rada koji naglašavaju njegovu osobnost. Fotografije krajolika i arhitekture vežemo uz slobodu koju umjetnica osjeća u središtu zbivanja svojega rada. Okolina koja odiše slobodom i neograničenošću čini jedan pol ovoga rada. Osim pejzaža fotoobjekte čine i fotografije dijelova arhitekture sagrađene u sklopu kompleksa Bata, kako ističe Minja, kompleksa koji je činio i danas čini razliku u urbanističkom planu grada u odnosu na druge gradove. Tomas Bata, odnosno njegovi gradovi i danas se nalaze po svijetu u čijem su sastavu tvornice, aerodromi, škole, sportski objekti i slično i to mi se učinilo zanimljivim. A Borovo Naselje kao vukovarski kvart jedan je od onih kvartova koje me vraća u moje dječje svakodnevno upoznavanje grada. Fotografija je Minjin nezaobilazan medij u istraživanju koncepta sjećanja jer, kako tvrdi, što su drugo fotografije nego fiksacija uspomena sačuvanih u sjećanju.
Okolina i krajolik nesumnjivo su pored svega ostalog od velike važnosti za hodača i aktivnog promatrača kao i za mene u ovom radu. Krajolik svakako utječe na raspoloženje i tijek mojih misli. U jednu ruku hodajući krajolikom i sama postajem dio njega. Izjednačavanje svojega trenutačnog postojanja s krajolikom i postajući dio njega, umjetnica nam sugerira novi spektar motiva. Krajolik koji za nju predstavlja element utjecaja na njezino raspoloženje i tijek misli u jednu ruku možemo dovesti u vezu s romantičarskim filozofskim strujanjima. Umjetnica predstavlja jedinstven centar orijentacije koji se emocionalno veže uz krajolik njezina grada. Ona osjeća sentimentalnu povezanost s gradom, a svoj identitet gradi na toj vezi stvarajući pritom određenu ovisnost svojega stanja o stanju okruženja. Drugim riječima, na jednoj mikrorazini umjetnica osjeća duboku vezu s krajolikom i ostalim vizualnim identitetom grada na temelju kojega se njezina vlastita percepcija i osjećajnost mijenjaju. Grad upotpunjuje identitet autorice, a njezin identitet upotpunjuje grad. Minja izjednačava važnost subjekta, odnosno sebe kao kreatora ruta, i grada, u kojem digitalni zapisi nastaju jer upravo grad čini dio njezine osobnosti.
Rad se u svojoj srži dotiče problematike ograničenosti kretanja. Minja radom interpretira prostor oko sebe, a u isto vrijeme njezin rad zrcali stanje društva u razdoblju koronakrize. Sukobljavanjem ograničenosti i neograničenosti prostora autorica se u radu u kontekstu koronakrize dotiče i ograničenosti slobode kretanja i slobode mišljenja. Radom sam prvenstveno sebi pa tek onda drugima htjela osvijestiti pojam slobode, slobode kretanja, ali i slobode mišljenja i izbora, što je usko povezano s kritičkim mišljenjem… Jesam li uspjela u tome? To bih prepustila onima koji promatraju moj rad. Ako Walkspace sagledamo u cjelini pa ga potom analiziramo rastavljajući ga na dijelove, koji nose pitanja ograničenosti i neograničenosti, slobode, intime, sentimentalnosti i uspomena te kinetičkog lajtmotiva, uočit ćemo autoričinu ekspresiju, svojevrsni munkovski vrisak koji se na koncu, promatrajući rad, zaista i osjeti. Vrisak je odraz drugoga pola ovoga rada. Drugim riječima, sav nusprodukt konteksta u kojem rad nastaje – društvena tjeskoba, globalno neznanje, izražavanje slobode mišljenja i zatvorenost svakodnevnoga života – čine glasan vrisak.
Odrastanjem krajolik i okolinu prihvaćamo kao nešto standardno, nešto što nam je svakodnevno i nepromjenjivo, međutim ostaju nam neke uspomene i sjećanja na neka mjesta, arhitekturu i slično. Kako kaže Baudelaire, istinski intimni krajolik nije isječak prirode, već izraz osjećaja umjetnika. Krajolik i linija kao dominantni motivi prisutni su u Minjinu opusu i čine ga prepoznatljivim. Oni nisu, ističe Minja, slučajan spoj jer je i linija produkt kretanja točke na papiru ili – u autoričinu slučaju – prostoru. Svojim nas vještinama, imaginarijem i iskustvom autorica uvlači u puristički pristup djelu kroz koji promatrači poput tabule rase dolaze do novih proporcija saznanja o prostornosti naših osjećaja i sentimentalne memorije. Ne sumnjamo kako će ova mlada umjetnica još mnogo doprinijeti umjetničkoj sceni. Veselimo se pratiti Minjin daljnji razvoj, stoga – sretno, Minja!
PATRICIA MAJIĆ
