Mia Matijević Akrap umjetnica je nove generacije koja posebno njeguje medij slikarstva. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2020. godine. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi, dobitnica je čak četiri Rektorove nagrade, dvije pohvale Akademije likovnih umjetnosti, nagrade publike na projektu Erste fragmenti te dvije Sveučilišne stipendije za darovite studente. Mia kaže kako upije sve što je okružuje pa ne čudi da je u njenim radovima vidljivo promišljanje o jednodimenzionalnosti suvremenog društva i zavodljivosti konzumerizma u koji smo svi neminovno umotani. Razgovor o izazovima s kojima se susreću mladi umjetnici na domaćoj sceni, povratku figurativnog slikarstva i društvenom miljeu kao nepresušnom vrelu inspiracije i umjetnosti kao katalizatoru društvenih promjena pročitajte u nastavku.
Nedavno si diplomirala, aktivno izlažeš – tvoje smo radove u posljednjih nekoliko mjeseci mogli vidjeti na Salonu mladih te na samostalnoj izložbi Igra skrivača u zagrebačkoj Galeriji Karas, trenutno se nalaziš na rezidenciji u Parizu… Koji su izazovi s kojima se suočavaš kao mlada umjetnica? Kako sva ta iskustva oblikuju tvoj rukopis?
Izazova je mnogo, ali smatram da ljubav prema umjetničkom radu treba nadvladati prepreke. Koliko god je umjetničko stvaralaštvo kod nas sklizak teren (kada je u pitanju potraga za financijskom stabilnošću) i bez jednostavnih rješenja, toliko je slobodan i dopušta dinamičan život bez rutine u kojemu se, uz dovoljno discipline, može živjeti. Moj rukopis odraz je mog svakodnevnog promišljanja o onome što me u određenom trenutku okupira. Sve više i više mi se sadržaj i forma nameću sami, a ja sam tu da ih prepoznam i prihvatim. Kao što si spomenula, trenutno sam na rezidenciji u Parizu i moj odgovor na boravak ovdje oblikujem novim projektom na kojemu trenutno radim. Riječ je o nadovezivanju na rad Self-help Burial u kojemu sam se bavila osobnim reminiscencijama koje ovdje proširujem na sjećanja žena iz različitih krajeva svijeta. Intervjuima i transformacijama njihovih priča u vizualne simbole istražujem univerzalnost i razlike uvjetovane kulturnom pozadinom u sjećanjima pojedine osobe. Pariz kao veliki multikulturalni grad izvrsna je polazišna točka za takvo istraživanje jer mi omogućava susrete koji bi u Hrvatskoj bili neizvedivi. Osim toga, uranjanjem u umjetničko nasljeđe ovog grada neminovni su utjecaji i inspiracije koje objeručke prihvaćam. Upijam sve s čime se susrećem. Iskustva kroz koja prolazim akumuliraju se i kasnije filtriraju kroz umjetnički rad, a taj proces mi se doima vrlo organskim.
O bavljenju primarno klasičnim slikarstvom danas kada smo prezasićeni vizualnim materijalima… Koji je potencijal figurativnog slikarstva danas?
Slikarstvo je jedna od najranijih formi ljudskog izražavanja, što potvrđuje da ono nije trend već jedan od jezika kojim komuniciramo. Iako unutar ovog medija postoje mijene i stilovi, ono u svakom razdoblju može snažno progovarati. Osim toga, figurativno slikarstvo doživjelo je veliki povratak i danas je vrlo prisutno na domaćoj kao i svjetskoj sceni. U ekstremno vizualnom dobu u kojem danas živimo, većina vizualnih podražaja je u službi manipulacije i propagande, ima vrlo jasnu svrhu i cilj. Slikarstvo, ali i ostali vidovi umjetnosti, oprečni su takvim vizualima. Pomoću njih imamo priliku kritički promišljati i određenu problematiku sagledati iz nove perspektive. Tradicionalni se mediji od digitalnih razlikuju u direktnom doticaju s materijalom i njegovom fizičkom manipulacijom. Smatram da oba navedena vida oblikovanja trebaju i mogu ravnopravno koegzistirati. Prednost (uvjetno rečeno) klasičnog slikarstva je u tome što slika ostavlja neposredan i originalan ljudski otisak koji nije moguće u potpunosti replicirati. Ono je materijalizirani dokaz trenutka. Osim toga, greška i spontanost u tradicionalnom slikarstvu su daleko vidljiviji, a ta karakteristika ovaj medij čini bliskijim čovjeku, za razliku od besprijekornosti digitalnog rada koji u je ovom segmentu bliži stroju. Ono što me osobno privlači kod slikarstva je mogućnost promjene forme, što je i vidljivo u mom radu.
U ciklusu slika Nova kolekcija iz 2020. godine na neki se način baviš i temom kiča, stvaraš grotesku suvremenog društva koje je uvjetovano reprezentacijama svepristunim u masovnim medijima. Svi su likovi na tvojim platnima ustvari dio Debrodova Društva spektalka u kojem se povijest društvenog života može shvatiti kao dekadencija od bivanja do imanja te zatim od imanja do pukog pojavljivanja. Meni je osobno na pamet pao i Herbert Marcuse te njegov Čovjek jedne dimenzije. On kritizira konzumerizam i suvremeno industrijsko društvo za koje tvrdi da stvara krive potrebe i time nemogućnost kritičkog razmišljanja. Rezultat takvog društva je jednodimenzionalni čovjek – upravo figure na tvojim slikama ustvari imaju gotovo ista lica, čini se kao da nose maske... Jesu li tvoje slike stoga svojevrsni socijalni komentar, kritika ili pak samo ogledalo vrijednosti društva u kojem živimo?
Slike iz ciklusa Nova kolekcija moj su doživljaj onog segmenta društva koji smatram jednodimenzionalnim, zavodljivim konzumerističkim košmarom. Teško mi je taj rad staviti u samo jednu ladicu jer u njemu ima ponešto kritike, komentara i refleksije. Sve to prožima sveprisutna ironija u tim radovima. Iako u svojim radovima najčešće polazim od sebe i vlastitog unutarnjeg svijeta, ovaj ciklus je vjerojatno proizašao iz frustracije uzrokovane promatranjem uvrnutih suvremenih društvenih konstrukcija i vrijednosti, a vjerojatno i iz usporedbe sa zahtjevima i trenutnim standardima koji nam se svima nameću. Svako vrijeme nosi svoj estetski kod kroz koji se očituje kontekst u kojemu neko društvo egzistira.
Primjećujem dominantan motiv ženske figure, postoji li poseban razlog za to?
Nova kolekcija je obilovala ženskim figurama prvenstveno zbog pretjerane eksploatacije ženskog tijela, njegove objektivizacije, ali i moje pozicije u kojoj kao žena više primjećujem i na vlastitoj koži osjetim ono što nam se nameće. Recentniji radovi, počevši od Bašće pa do najnovijeg projekta koji trenutno razvijam, sadrže ženske figure jer sam spontano u radove kao dominantnu temu unijela sjećanja žena. Osim vrlo spontane i nesvjesne odluke da se bavim upravo ovom temom, moja prva intencija nije bila feminističke prirode, ali naslućujem da bi se mogla razvijati u tom smjeru. Tema ženske traume otvorila se poput Pandorine kutije te bih se voljela zadržati u proučavanju njezinih slojeva.
Dotaknule smo se kritike socijalnih uvrnutosti. Misliš li da umjetnost ima moć da mijenja društvo ili barem da učini vidljivijima određene probleme?
Priznajem da sam prije zazirala od aktivizma u umjetnosti i još uvijek me ta ideja kopka. Popularna kultura koja na nekoj razini dotiče ili želi dotaknuti sferu umjetnosti, po meni ima puno veći utjecaj na društvo. Gotovo do te razine da se ljudi kao tabula rasa njoj u potpunosti prepuštaju i prema njoj oblikuju. Institucionalna umjetnost koju bismo mogli nazvati i 'high art' često ostaje elitistička, a zbog pasivnosti mediokritetske mase, čini mi se da ideje ne dopiru do većeg broja ljudi. Ipak, umjetnost svakako probleme čini vidljivima, stvara poticaj za raspravu i promišljanje. Potencijal je velik, ali recepcija je, ovisno o sredini, upitna.
Ipak, na Salonu Mladih predstavila si se radom Self-help burial. Radi se o ciklusu keramičkih vaza/urni za koji si i primila nagradu Kolekcionar umjetniku. Urne su oslikane fragmentima događaja iz prošlosti i, iako u ovome radu možda krećeš iz osobnog iskustva, čini mi se da publici nudiš mogućnost autoidentifikacije, poistovjećivanja – većina nas sigurno je barem jednom razmišljala o “pokapanju” nekih događaja iz prošlosti. Koristiš li ovdje na pomalo ironičan način umjetnost kao vlastiti self-help? Radi li se samo o “izletu” u drugi medij ili je to najava nekog novog puta?
Tako je, self-help je još jedan fenomen popularne kulture. Iako se ovdje radi o intimističkom i osobnom radu, taj segment mi je poslužio kao ironičan ton, ali i kao stavljanje ideje u relaciju s kulturom u kojoj živimo. Iako sam prije svega razmišljala o pokapanju događaja iz prošlosti kao o formi self-helpa, zanimljivo je i umjetnost promotriti kroz tu prizmu. Ovo nije prvi rad koji sam izlagala, a da je nastao u drugom mediju. Smatram se dinamičnom osobom i ne volim rutinu i ustaljenost u svakodnevici pa tako ni u umjetnosti. Kad pristupam novom radu, polazim od ideje i nastojim pronaći za nju najprikladniju formu pa se tako dogodila keramika, a nešto prije i rad izveden u kombinaciji audio-zapisa i veza. Osim navedenih i nenavedenih izleta u druge medije, intuitivno osluškujem što me u određenom trenutku privlači i zaokuplja, tako da ni sama ne znam u kojem ću se mediju nastaviti izražavati. Dominantne karakteristike svih radova do sad bile su različite forme i prilagodbe slike i priče, odnosno naracije. Vjerujem da će navedena polazišta ostati ista, a medij ostavljam podložan promjeni.
Čini mi se da je bitno sagledati tvoj opus kao cjelinu, kao jedan prošireni ciklus u kojemu je zajednička nit, tema kojom se uvijek baviš iznova i iz nove perspektive, odnos pojedinca i društva, odnosno utjecaj društva na pojedinca. Jesam li u pravu i odakle uopće interes za bavljenje baš tim pitanjima u mediju slikarstva?
Već sam spomenula neke karakteristike koje se provlače svim mojim radovima. Iz perspektive iz koje ih promatram, reminiscencije kao moja učestala tema govore upravo o tome: o pojedincu u njegovoj okolini, društvu i kulturnoj sredini. Da se ne bavim umjetnošću, vjerujem da bi me zaokupljale slične teme. Vrlo je interesantno promatrati kako su oblikovani identiteti različitih ljudi životom u određenoj zajednici, a jednako tako uživam u samoanalizi i otkrivanju unutarnjih uzročno-posljedičnih veza. Čini mi se da su teme društva nepresušan izvor inspiracije. Svaka nova spoznaja otvara mogućnost dubljeg ulaska u određenu društvenu tematiku, poput trauma žena kojima se trenutno bavim. Imam potrebu izraziti se o onome što promišljam, a slikarstvo i forme u kojima o tim temama progovaram najprirodniji su mi.
O domaćoj umjetničkoj sceni… Priželjkuješ li neke promjene? Čemu se nadaš u budućnosti?
Naša je umjetnička scena zaista izvrsna! Brojne izložbe, festivali i projekti me često ostave u pozitivnom šoku. Toliko je zanimljivih i perspektivnih (mladih) umjetnika i čast mi je biti među njima. Umjetnici u Hrvatskoj imaju jako puno toga za ponuditi. Ipak, postoje itekako prisutne mane. U odgoju i obrazovanju djece umjetnost je izuzeta pa tako nema ni kulture odlaska u muzeje, ekskluzivnost i odvojenost od široke publike je izrazito prisutna. Prosječna osoba u Hrvatskoj nema doticaja s umjetničkom scenom, a rad na razvoju publike itekako nam je potreban. Umjetnici su umjetnicima najčešća publika i sve se odvija u malom izoliranom balonu. Nadam se da će budućnost donijeti drugačiji kolektivni odnos prema umjetnosti, odnosno repozicioniranje kulturnih sadržaja u svakodnevici prosječnog čovjeka.
ANTONELA SOLENIČKI
