Jedna od glavnih zadaća suvremene umjetnosti je da bude ogledalo vremena i prostora u kojem nastaje, promišlja njegov kontekst i na nj reagira. Hana Hanak diplomirana je likovna umjetnica novije generacije, živi i radi u Zagrebu. Svestrana je i suvremena – u svakom smislu te riječi. Njezina umjetnost upadljivo je svjesna vremena u kojem nastaje te moći koju slika ima u modernom svijetu. Svojim radovima Hana propituje datosti naše svakodnevice, stavljajući naglasak na tehnologiju i (životne) prostore. Istražujući ove teme, Hana razvija osobit likovni izraz. Ponavljajući motive u djelima, stvara vlastitu prepoznatljivu ikonografiju.
S obzirom na raznolik opus i osobit likovni jezik koji je već postao prepoznatljiv kao Hanin rukopis, porazgovarala sam s njom o temama njezinih radova, uzorima, iskustvima, težnjama i planovima za budućnost.
Kroz tvoje radove provlači se tema prostora. U ciklusu slika „Kuće“ istražuješ pitanje životnog prostora, a u radovima „Zarobljena u laptopu“ i „Doma“ propituješ odnos virtualnog i realnog prostora te svoj doživljaj tih dvaju svjetova. Koje bi teme i ideje ti izdvojila kao temelje svog stvaralaštva?
Uh, teško pitanje. Moje teme i ideje mijenjaju se i rastu kako ja rastem i razvijam se. Mislim da još ne mogu odgovoriti bolje na to pitanje, moje stvaralaštvo je na neki način i moj temelj – njime se predstavljam sebi i svijetu. Nekad listam svoje stare sketch bookove pa me crteži podsjete na to kako sam razmišljala i kako sam se osjećala, iako se danas osjećam i razmišljam drugačije. U većini slučajeva slike su nastale pomalo katarzično – kako bih se očistila od nečega što me muči ili živcira. Taj je proces isto tako mučan i iritantan, više izgleda kao neka borba s platnom i često mi se čini kao da se borim sa vjetrenjačama, ali ne mogu prestati razmišljati o slici i opet stajem pred platno i opet se živciram i po dvadeset i treći put.
Ja sam Hana, žena sam, živim u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Neke stvari koje vidim me živciraju, o nekim stvarima razmišljam više nego o drugima i valjda je to temelj mog stvaralaštva. Situacije jedne žene koja živi, radi i živcira se u Hrvatskoj.
Možeš li mi ispričati nešto više o procesu stvaranja rada „Green Screen“? Kako se rodila ideja za skupljanjem starih monitora?
Pa kao i cijeli svijet, jedan dio 2020. sam ostala odsječena od ostatka svijeta. Sa svojim prijateljima komunicirala sam isključivo preko videopoziva, oni su me postavljali tamo gdje sam mogla vidjeti samo djelić njihovog životnog prostora (koji tako i tako poznajem), ali imala sam ograničen prostor gledanja. Voljela bih da sam mogla zaviriti desno ili lijevo, ali to više nije bilo u mojim rukama, nego u rukama držača mobitela! Tako sam sve više počela propitivati informacije koje su do mene stizale putem medija, npr. vijesti na televiziji ili isječaka na Instagramu i Fejsu. Imala sam osjećaj da stvari nisu onakve kakvima se prezentiraju, slično kao kada Jack umire usred ledenog oceana, to jest negdje u nekom studiju DiCaprio leži u bazenu ispred zelene pozadine.
Nakon što su nam otključali vrata, primijetila sam da se neki ljudi koje poznajem još uvijek boje prijeći cestu i pozdraviti. Drugi su mi pak hitali u zagrljaj (iako nikada nisam bila fan zagrljaja). Uglavnom, jako puno ljudi nije razumjelo razliku između fizičke i socijalne distance.
Odlučila sam napraviti svojevrstan eksperiment. Po grupama na Fejsu tražila sam nepoznate ljude da mi poklone svoje različite ekrane, laptope, mobitele koji im više nisu bili potrebni. Bilo mi je zabavno obilaziti grad skupljajući te predmete, ulazeći u nečije domove, gdje su mi jedni nudili kavu i zanimalo ih što ću s tim smećem, a drugi ostavljali stvari ispred ulaznih vrata kako me ne bi morali vidjeti ili čuti – naša komunikacija svela se isključivo na elektroničku. Na kraju, ljudi koji su mi otvarali vrata i jedva dočekali razgovor s nekim, bili su jako sretni što će sudjelovati u nekom umjetničkom projektu. Često bi se sjetili nekoga tko bi imao još par ekrana za mene, nekada su imali tetu koja je isto slikala... Jedna mi je žena odlučila pokazati svoju zbirku slika koja je nastala u lockdownu jer je tad odlučila probati nešto što je oduvijek htjela i nije stigla! Ti monitori bili su izlika za provirivanje u tuđe domove, za razgovore s nepoznatima, za vožnju po gradu, za nekakvim kretanjem.
U svom diplomskom radu spominješ nekoliko umjetnika/ica u čijim radovima pronalaziš inspiraciju: Louise Bourgeois, Nives Kavurić-Kurtović, Francis Bacon... Što te privuklo kod njih? Za koji dio svog stvaralaštva smatraš da je najviše pod njihovim utjecajem?
Ono meni najbitnije kod ovo troje autora je iskrenost prema sebi i sposobnost da to pretvore u formu i mislim da je moj diplomski na ALU bio najviše pod njihovim utjecajem.
Kod Louise Bourgeois me svakako privukla njena interdisciplinarnost, a prvi put sam se susrela s njezinim Femme Maison kada sam i sama počela raditi kuće. Svidjelo mi se to što kuću poistovjećuje sa ženom. Ona je i sama radila egzaktne replike svoga doma u Francuskoj, a ono što me privuklo bilo je to što isto promišlja o tom vanjskom okviru kuće koja bi trebala predstavljati sigurnost, ali zapravo se često unutar kuće događaju ružne stvari. Nekad se u njoj osjećamo otuđeno ili kao da u nju ne pripadamo, često u vlastitoj kući ne možeš izraziti vlastito mišljenje, to se očekuje od tebe – barem sam tako ja odrasla.
Ona je i sama rekla da ju njezina sjećanja zarobljuju i da se pomoću umjetnosti rješava tog zatvora. Na kraju krajeva, to je radio i Bacon slikajući svoje ljubavnike iz nasilnih veza, što se opet sve pomalo Freudovski vraća na njegov odnos s roditeljima za vrijeme djetinjstva.
Svi mi u sebi nosimo neke traume. Meni se za vrijeme studija na ALU dogodila jedna vrlo traumatična situacija fizičkog nasilja nakon koje sam bila potpuno ispunjena ljutnjom. Na sebe, na druge, na cijelu tu situaciju... I onda sam to sve počela slikati. Odlučila sam se baviti temom nasilja u svom diplomskom radu, a kako je u to vrijeme upravo krenuo i lockdown, tako sam sve više počela razmišljati o ženama u nasilnim odnosima. One koje nemaju kamo otići od partnera i od kojih partner ne može otići. Priznajem da sam možda zagrizla više u tom trenutku nego što sam trebala, slikanje me samo vraćalo u tu tamnu fazu. Zato sam napravila taj svoj diplomski od pet slika uljem na platnu i nazvala ga Tragovi. Tragovi nasilja, najjednostavnije – ono što se ne vidi nakon modrica, ali je prisutno kada uđem u sobu u kojoj se događalo nasilje, kada prelazim cestu, vrati mi se ponekad u podsvijest. Spremila sam ga u ladicu i nemam ga baš više želje ni volje prikazivati, pogotovo zato što je sada tako moderno i normalno pričati o nasilju nad ženama po društvenim medijima, na kavi, u Iranu... Bojim se da toliko pričanje o njemu potiče samo još veće nasilje u društvu i negativnu energiju.
Nadovezujući se na temu utjecaja, reci mi, postoji li unutar tvojeg dosadašnjeg iskustva neko za koje bi rekla da je oblikovalo tvoj rad – suradnja, projekt, rezidencija ili slično?
Svakako mislim da je najviše utjecaja na moj rad imalo hodanje uokolo i gledanje stvari oko sebe.
Svugdje gdje sam boravila i sve što sam vidjela oblikovalo je mene pa tako i moj rad, ako ne svjesno, onda sigurno nesvjesno. U osnovnoj školi živjela sam dvije godine u Saudijskoj Arabiji, možda je tamo nastala moja ljubav prema okeru koji me podsjeća na pijesak. Tamo sam stekla par prijatelja iz različitih dijelova svijeta pa sam tako u osnovnoj školi putovala na zapad SAD-a, u Wyoming, Colorado i Yellowstone. U osnovnoj sam školi dvije godine provodila dio ljeta u Beču učeći njemački (iako ga nisam baš naučila). Iz Velike Gorice preselila sam se u Zagreb, a prije toga sam spavala sa sestričnom u krevetu da ne moram putovati svaki dan do škole. Nakon toga selila sam iz sobe u sobu na Akademiji, a onda sam preselila na kratko u Italiju. Evo pišem ovo iz svoje sobe sa rezidencije u Leipzigu. Zbog svog tog seljenja vjerojatno je došlo do moje zanimacije za prostor. Uđeš u prazan prostor, doneseš svoje stvari, skineš svoju prljavu odjeću i odjednom to postane „tvoja sobaˮ. Žao ti je napustiti ju, ali onda dođe neka druga i tako uvijek iznova.
Ne mogu se sjetiti točno jedne stvari, ali svakako to što sam hodala po svijetu, posjećivala razne galerije i upoznavala ljude, to je sigurno oblikovalo moj rad. Živjeti znači prelaziti iz jednog prostora u drugi dajući sve od sebe da se negdje ne bubnemo. (Georg Perec, Vrste prostora)
Za vrijeme studija provela si jedan semestar na Akademiji lijepih umjetnosti u Macerati (Italija). Tamo započinje tvoja serija „plavih radovaˮ, brzih skica kemijskom – „Memoriaˮ. Čime si se zapravo bavila dok si preslikavala trenutke na papir, što si htjela istražiti? Kako je nastala ta zanimljiva tehnika s alkoholom?
Kako smo mi na ALU 4+1, a na ABAMC imaju standardni studijski program 3+2, ja sam tamo otišla na četvrtoj godini i upisala preddiplomski – treću godinu. Na preddiplomskom studiju u Italiji imala sam predmet crtačke tehnike, koji je vodio prof. Scagnoli i kojem smo imali prilike raditi sa tradicionalnim i netradicionalnim crtačkim materijalima. Meni se jako svidio taj princip crtanja kemijskom olovkom i onda polijevanja alkohola preko crteža jer se na taj način crtež promijeni i s vremenom blijedi – isto kao i naša sjećanja. Kako sam puno putovala i novih stvari vidjela, pokušala sam se poigravati sa memorijom svoje ruke. Mislim da, kada crtaš, ruka jednostavno nauči neke stvari i nekad se dogodi da želim nešto nacrtati na određeni način, ali ruka mi to ne dozvoljava nego ima svoju volju protiv koje se onda opet borim. Zapravo sam htjela pokušati intuitivno rukom prikazati ono što sam vidjela očima, pa su tako nastali figurabilni zapisi mojih putovanja.
Pregledavajući tvoj opus, uočila sam nevjerojatnu svestranost – koristiš raznolike materijale i objekte, raznovrsne kolorite te čitav raspon formata. Zanima me, kako ti doživljavaš svaki od tih elemenata prilikom stvaranja radova, ima li odabir određenog elementa neku namjeru u svojoj pozadini ili dolazi kao posljedica momentalne inspiracije? Primjerice, je li za tebe format platna na kojem slikaš praktično ili idejno i simboličko pitanje?
Taman kad se osjećam udomaćeno na nekom formatu, odbacujem ga i krećem dalje. Mislim da je sigurnost ubojica kreativnosti. Iako je baza mog stvaranja slikarstvo, često uzmem ono što mi se nađe pri ruci. Pa tako slikam spužvicom, u gesso ubacim beton, grebem nekim čavlom s poda...
Uzimam komade betona nakon potresa s ALU pa crtam po njemu akt. Kada vidim razbijeni zid na podu Akademije, istog trena sam inspirirana nacrtati na njemu akt. Odabirem ga nacrtati upravo na tom razbijenom zidu umjesto na papiru jer sam svjesna koliko su se ti zidovi nagledali aktova.
Kada pripremam ciklus (npr. diplomski rad ili Kuće) onda biram format platna kao neko idejno i simboličko pitanje – kvadratni format za kuće, a format koji proporcijama odgovara mobitelu za Tragove. Iako uzimam platno, ako mi ostane višak, i kao praktično pitanje.
Tvoj ciklus slika s motivom kuće polagano započinje svoj novi život u digitalnoj sferi, u obliku GAN umjetnosti, pod nazivom „Antikućeˮ. Odakle ideja za ovaj projekt? U kojem smjeru misliš da će se dalje razvijati?
Da parafraziram nešto što sam čula na jednom predavanju Miška Šuvakovića – do prije četrdesetak godina slikari su bili boemi prepoznati na ulicama po svojoj odjeći umrljanoj bojom, a danas su umjetnici odjeveni u skupu dizajnersku odjeću sa skupim mobitelom i laptopom pod rukom. Ta rečenica rezonira jer imam osjećaj da je danas slika u klasičnom smislu riječi marginalizirana, šuška se o smrti slikarstva. Ja svejedno imam potrebu uzeti kist i graditi sliku na nekakav tradicionalan način, ali sam svjesna da novim tehnologijama i medijima moja slika postaje dosadna, ta je forma “već viđena”.
Tako sam ušla u suradnju s prijateljem Jeronimom Matijevićem, mladim istraživačem s FER-a. Osnova toga je generativna suparnička mreža u koju dovodimo 256 slučajnih brojeva te dobivamo sliku koja nalikuje onome na čemu je trenirana. Zbog jednostavnosti samog oblika kuće, GAN je relativno brzo naučio samostalno odlučivati kako bi moje slike mogle izgledati, na temelju onih koje sam već naslikala.
Zanimljivo mi je korištenje nove tehnologije jer daje mojim slikama novu dimenziju. Ako su slike na platnu Kuće, onda su ove generirane Antikuće. Ako su Kuće slike u prostoru, Antikuće su u virtualnom prostoru.
Za kraj, zanima me što slijedi u tvom stvaralaštvu u narednim mjesecima; hoćemo li negdje moći pogledati tvoje radove, imaš li neke izložbe na horizontu?
Krajem sljedeće godine spremam samostalnu izložbu u Galeriji CEKAO, a izlagat ću i na skupnoj izložbi umjetnica mlađih generacija u Gradskoj galeriji Labin. U međuvremenu se uvijek možete najaviti za kavu u ateljeu.
ANA NOVKOVIĆ
