Izložba ‘Emocija/Asocijacija’ nastala je u okviru kolegija Kustoske prakse na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu u zimskom semestru 2017. godine. Održavala se u Galeriji Beck od 25. do 30. siječnja, a izlagali su: Josip Drdić, Teo Drempetić Čonkić i Maša Vukmanović, Matija Jandrić, Vedran Klemens, Stanislav Kostić, Ana Miletić, Marin Nižić, Sara Pavleković Preis, Petra Salarić i Diana Zrnić.
U središtu izložbe nalazi se pojam semiotike koja ‘proučava raznorodne znakovne sustave, ali i narav znakova. Ima važnu ulogu u suvremenim tumačenjima umjetnosti jer se bavi neprekidnim prevođenjem jednog znakovnog sustava u drugi.’[1] Polazeći od tog pristupa proučavanja umjetničkog djela, odabire se osam plakata i dva produkt dizajna čija je svrha prijenos određene poruke, odnosno uspostavljanje vizualne komunikacije putem spomenutog prevođenja. No, što će se dogoditi u trenutku kada promatraču neće biti poznata misao koju autor nastoji prenijeti? Kako će se u tom slučaju uspostaviti veza između promatrača i autora? Koje će se asocijacije javiti i kako će se razlikovati od poruke autora?
Na ta pitanja članovi kolektiva MMD (Martina Bobinac, Marino Mihalj, Dora Vuković) nastoje odgovoriti tako da izostavljaju naslove izloženih radova te u legendi navode jedino imena autora. Ispod svakog rada nalazi se blok post it papirića, kuverta i olovka, a od posjetitelja se očekuje dijeljenje asocijacija i misli. Ovakav postav uistinu poziva promatrača na sudjelovanje, a rezultati su raznoliki. Ubacivanjem vlastitih poruka i otkrivanjem tuđih uspostavlja se i odnos između sadašnjeg i prošlog trenutka, odnosno budi se svijest o tuđoj radnji koja je svojedobno bila ista. Zanimljiv je i način na koji se dolazi do različitih rješenja koja povezuju jedan rad, putem selektivnog opažanja i ranijih iskustava ili znanja promatrača. Isto tako, umjetnicima se pruža mogućnost reinterpretacije vlastitog rada. Mogu uvidjeti kako sustav znakova koji su uspostavili utječe na promatrača, oblikuje njegov tok misli i dovodi do zaključka o prenesenoj poruci.
Nakon razgledavanja radova, posjetitelju se skreće pogled na kutiju u središtu galerije u kojoj se nalaze katalozi izložbe s objašnjenjima svakog izloška. Tako posjetitelji na licu mjesta mogu usporediti svoje ideje i zamisli, izvježbati ‘čitanje’ djela na način da im drugi promatrači ili sami autori ukazuju na pojedinosti ključne za prijenos određene poruke koje bi mogle utjecati na daljnje ‘čitanje’. Ova radnja isto tako navodi na propitivanje ispravnosti ‘čitanja’, odnosno postojanje ispravne interpretacije djela.
Zanimljiv je primjer produkt dizajna Florigami, čiji autor Stanislav Kostić oblikom rada asocira na dječje gatalice izrađene od papira. Gatalice su služile proricanju budućnosti, a sada istovjetan oblik služi praksama koje bi mogle postati svakodnevne u budućnosti. U unutrašnjost ‘gatalice’ postavljaju se sjemenke biljke dok ne naraste u sadnicu, a nakon toga se biljku može presaditi u vanjski prostor. Asocijacije su bile različite, ali rijetko je tko naslutio o čemu je zapravo riječ. Na povezanost s rastom biljaka mogao je podsjetiti jedino iscrtani cvjetni uzorak na pojedinim dijelovima rada.
Razlika između pretpostavljene i namijenjene poruke na zanimljiv se način ističe i kod vizualnog identiteta Kokošvaroši autora Tea Drempetića Čonkića i Maše Vukmanović. Na bijeloj se pozadini izmjenjuju trokuti i krugovi različite boje, a taj ritam prekida se nazubljenom crvenom linijom na gornjem dijelu plakata. Ovaj skup promatrači su povezivali primjerice s jatom pingvina, uzorkom tkanine ili bikinijem šezdesetih godina. Čitanjem objašnjenja prikaza, promatrač saznaje kako je riječ o stiliziranim kokošjim očima i kljunovima koje upućuju na Kokošvaroš, mjesto u kojemu obitelj Franja iz Rakovog potoka ‘po ekološkim principima uzgaja razne sorte kokoši i kokošja jaja.’[2]
S obzirom na natrpanost vizualnog sadržaja što nas okružuje, postavlja se pitanje u kojoj smo mjeri naučeni gledati, čitati i razumjeti znakove koji se oko nas nalaze. Olakšava li ili otežava ta situacija snalaženje u takvim sustavima? Točan je odgovor dakako teško ponuditi, ali moguće je zaključiti da se radi o potrebitoj vještini koja se bazira na promatranju, promišljanju i zaključivanju, te vremenu koje smo spremni utrošiti na njeno usvajanje. Katkada je lako prepoznati narative, međutim, u drugim je slučajevima potrebno predznanje i iskustvo stečeno upravo gledanjem koje razvija razmišljanje promatrača. Autori izložbe uspijevaju podići svijest o vlastitoj sposobnosti čitanja, usporedbi s načinom razmišljanja drugih i u konačnici s idejom umjetnika te eventualnim naručiteljem rada, što postižu kroz koncept jednostavne, zabavne i poučne igre asocijacija.
[2] citat preuzet iz kataloga izložbe
Fotografije: ljubaznošću MMD Kolektiva
