Izložba Danas je nebo plave boje mlade umjetnice Lucije Bogunović (1998.) otvorena je 6. veljače 2024. Postav se sastoji od 46 analognih fotografija i tkanina na kojima su terpentinom otisnute fotografije. Djela prikazuju nebo koje je Bogunović fotografirala i dokumentirala u rasponu od otprilike dva mjeseca. Svaki dan bi vrijeme snimanja pomakla za jedan sat, a fotografije bi nastajale in situ, odnosno na lokacijama na kojima bi se umjetnica zatekla u određeno vrijeme. Poštovanjem postavljenih pravila, stalnim nošenjem fotoaparata i predanošću ideji, umjetnica procesu fotografiranja pristupa ritualno te pokušava stvoriti odnos između sebe kao subjekta i neba kao konstante, kako to navodi Iva Jurić u predgovoru izložbe.
Ipak, zamjetno je da umjetnica nije svaki dan fotografirala i da se nije držala vlastitih pravila. To s jedne strane govori u prilog vjerodostojnosti i dosljednom dnevničkom prikazivanju procesa, no s druge strane potkopava integritet umjetnice i same izložbe. Stoga programom predstavljen ritualni pristup fotografiranju nije do kraja ispunjen.
Postav se nalazi u prostorijama Galerije Karas, čiji bijeli zidovi potpomažu stjecanju dojma prozračnosti prostora te naglašavanju boja na fotografijama. Ipak, sama unutrašnjost galerije je skučena, a izložene su fotografije malih dimenzija, zbog čega se dobiva dojam da izložbu ograničava kako prostor tako i format; kao da potencijal izložbe nije u potpunosti iskorišten.
Fotografije stoga možda djeluju amaterski, ali kod gledatelja bude zanimanje. One približavaju promatraču nešto što mu je poznato i potiču ga da razmisli o tome. Pozivajući publiku na kontemplaciju o viđenome, nebo kao iznimno poznat motiv omogućuje širok spektar interpretacija.
Time se umjetnica približava filozofijama Alfreda Stieglitza. Naime, fotografiranje neba nije toliko originalna ideja kao što se to isprva čini. Alfred Stieglitz bavio se time još tijekom ljeta 1922. On je pomoću apstraktnih formi oblaka želio prenijeti svoju filozofiju: "Through clouds [I wanted] to put down my philosophy of life—to show that my photographs were not due to subject matter—not to special trees, or faces, or interiors, to special privileges, clouds were there for everyone—no tax as yet on them—free.ˮ[1] U svojim djelima, nazvanima Equivalents[2] (1925.-1934.), umjetnik naglašava činjenicu da je nebo svima dostupno i poznato. Za njega nebo predstavlja njegove vlastite emocije, odnosno stanje u kojemu se u tom trenutku nalazio. Iako se Stieglitzove fotografije uvelike razlikuju od Bogunovićinih, u njihovim se radovima može primijetiti doza prisnosti s gledateljem i prenošenje univerzalnih ideja na promatrača – s jedne strane nebo kao konstanta, s druge strane nebo kao odraz osobnog stanja. Naime, nebo ne samo da je konstanta u životu i radu ovih umjetnika, nego i u životu promatrača. Ono je sveprisutno i svakome poznato – neovisno o lokaciji, vremenu i privatnim prilikama.
Kada se promatrač približi fotografijama Lucije Bogunović, uočava na nekima malene detalje, na primjer vrh dalekovoda, koji govore o širem kontekstu nastajanja fotografija. Time se dobiva uvid u život umjetnice pa rad postaje osoban i introspektivan. Izbliza su vidljivi i tragovi teksture dobivene otiskivanjem fotografija na tkaninu. Time svaka fotografija dobiva vlastitu boju, gustoću i konzistenciju. Bez obzira na konstantno bavljenje istim motivom, svaka je fotografija jedinstvena zahvaljujući tim varijacijama.
Može se zaključiti da izložba, prikazujući fragmente života, progovara o pitanju odnosa između vremena i fotografije kao medija. Ta je problematika tipična za ovu mladu umjetnicu te ju ona propituje i u svojim drugim radovima. Progovaranje o pitanju vremena nizom kontrasta spomenutoj izložbi daje posebnu zanimljivost. Jurić u predgovoru izložbe spominje opreku u dvojakoj ulozi same umjetnice u ovoj izložbi – ona je s jedne strane pasivna u promatranju neba, dok s druge strane fotografiranjem prelazi u aktivnu sferu djelovanja u kojoj kratkotrajno preuzima kontrolu nad vremenom.
Time se zadire i u temu beskrajnosti neba, odnosno u egzistencijalno pitanje prolaznosti. Nebo ostaje, a čovjek nestaje. Umjetnica fotografiranjem neba zapravo ostavlja svoj trag u vremenu. Ona na trenutak zaustavlja vrijeme kako bi naglasila njegovu prolaznost. Na taj način zapravo ostvaruje kontradiktoran odnos – još jedan u mnoštvu kontrasta koji prožimaju ovu izložbu. Iako je nebo konstanta u životu umjetnice i gledatelja, svaki je dan drugačije, čime naglašava Preradovićeve riječi: „Stalna na tom svietu / Samo miena jest!ˮ
Izložbu još možete pogledati do utorka, 27. veljače 2024., u prostorima Galerije Karas.
[1] U slobodnom prijevodu s engleskog: „Kroz oblake [želio sam] iznijeti svoju životnu filozofiju - pokazati da moje fotografije nisu vezane uz temu - uz posebna stabla, ili lica, ili interijer, uz posebne privilegije, oblaci su bili tu za sve - još bez poreza na njih - slobodni.ˮ
(Preuzeto iz: Alfred Stieglitz, “How I Came to Photograph Clouds,” Amateur Photographer and Photography 56 (1923), reprinted in Richard Whelan, ed., Stieglitz on Photography: His Selected Essays and Notes (Aperture, 2000), p. 237).
[2] U slobodnom prijevodu s engleskog: Ekvivalenti.
