Nakon proučenog portfolia, pročitanog intervjua za portal Super1 i pogledanog videa na YouTube kanalu Renata Samardžića, uputila sam se u Krivi put kako bih upoznala Luku. Donio je fotke iz serijala Domestic, Kako misliš niste znali? i u detalje mi ispričao o svojoj diplomskoj izložbi Radite to u svoja četiri zida. Prije par dana otkrio mi je da postoje još dva serijala fotki Dlaka i LP. Za kraj sam odlučila predstaviti i njih.

Luka Pešun, Kako misliš niste znali?, 2018.

„Kao odrasla osoba preuzimam fotografije sebe iz djetinjstva i aproprijacijski ih rekontekstualiziram kako bi stvorio comic relief trenutak. Bit tog rada je velikim dijelom u dihotomiji slobodnog djeteta koje sam bio i sputane osobe koja sam sada, godinama nakon autokorekcije svih pokreta, radnji, govora, interesa... kako bih se uklopio u heteronormativni patrijarhalni narativ ideje muškarca.“

Ova serija fotografija nastala je tijekom studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti gdje je Luka Pešun na diplomskom studiju studirao fotografiju. Studenti fotografije bavili su se temom arhiva. On uzima format obiteljskog albuma te ga ispunjava slikama iz djetinjstva na kojima je prisutan. Album je zamišljen kao fotografsko pismo roditeljima, koje ujedno postavlja i pitanje: „Kako misliš niste znali?“

Fotografije prikazuju Luku u djetinjstvu - sretnog, bezbrižnog i neopterećenog rodnim normama. Način na koji u nekim fotografijama pozira nije tipično maskulin, kostimi za maškare nisu mu superheroji ili ostali stereotipno muški načini maskiranja. Album prikazuje dječaka nesputanog rodim normama. Sve to u kombinaciji s naslovom albuma ima humorističnu notu. Međutim, umjetnik si postavlja pitanje kroz rad je li stvarno njegova obitelj bila nesvjesna njegovog odstupanja od društvenog normativa ili su mislili da je takvo ponašanje „samo faza“?

Serija fotografija koju naziva Domestic nastala je u razdoblju između 2014. i 2020. godine. Prvotna mu je ideja bila bilježenje igara svjetla i sjene za vrijeme zalaska sunca, kada je sve zlaćano i čarobnije (takozvani „golden hour“) no fotografije su prerasle u nešto više.

„Baka i djed. Bili su mi utočište od najranijeg djetinjstva. Odnos s djedom najzastupljeniji je u seriji. On je brinuo o meni, kasnije ja o njemu. Dugogodišnji osjećaj nepripadanja zamijenio je novi. Prostor traume postao je prostor zacjeljivanja. Mog osobnog, ali i našeg, obiteljskog.“

Iako interijer na dosta fotografija izgleda hladno, igre zlaćanih sunčevih zraka na zidu ili zavjesama, uz likove bake i djeda prostoru ponovno vraćaju dašak topline i ljubavi. Fotografije bake i djeda često prikazuju i nemilosrdnost starenja te uključuju, na primjer, prikaze masnica od padova, zubalo ostavljeno na rubu kade, mrenu na oku, sijedu i prorijeđenu kosu.

Budući da fotografije nastaju u trenutcima kada se sunce približava horizontu, prikazi interijera znaju izgledaju zbunjujuće i dezorijentirajuće. Kada se bolje zagleda u fotografiju moguće je primjerice vidjeti ključanicu ili tepih na podu koji će usmjeriti oko promatrača na tumačenje cjelokupne kompozicije prostora.

Luka Pešun, Domestic, 2020.

„Fotografija zubala na kadi nastala je zato što mi je motiv bio zanimljiv, bez ideje da ću u nedalekoj budućnosti imati priču o njoj. Bakin gebis odmara u posudi s vodom. Možda godinu kasnije nakon bakinog pada i strožeg mirovanja u fazi oporavka iste zube sam prao, ribao i namakao. Imao sam bakine zube na svom dlanu i prao ih temeljitije nego vlastite. Nadalje, u obitelji je poznato da volim jesti hladno. Jedan vrući ljetni dan izvadio sam si juhe s noklecima da mi se ohladi i ostavio tako da stoji. Kad sam se vratio zatekao me prizor namočenog kuhinjskog ručnika koji prekriva juhu. Djed se bojao da mi muhe ne bi ulazile u juhu te ju je prekrio da je zaštiti. Prizor mi je bio toliko simpatičan i simboličan da sam razdragan viđenim odlučio fotografirati.“

Diplomski rad i diplomska izložba Radite to u svoja četiri zida, nastala je pod mentorstvom profesora Darija Petkovića. Cilj izložbe je bio vizualno odgovoriti na često korištenu frazu upućenu LGBTQ+ osobama, koja je ujedno i naslov cijele serije fotografija. Rečenica je to koja za sobom povlači brojne problematične stavove. Njezinim se korištenjem osobi koja nije u heteroseksualnoj vezi daje do znanja da bi svako javno izražavanje osjećaja i znakova pažnje bilo neprimjereno. Između ostalog, korištenjem zamjenice „to“, dolazi do stvaranja predodžbe da članovi LGBTQ+ zajednice rade nešto što osjetljive oči javnosti ne bi mogle podnijeti. Lukine fotografije ukazuju da je presumpcija pogrešna. Svi ljudi, koji žive u bilo kakvim partnerstvima kod kuće rade slične, šablonske stvari: pospremaju, čitaju, odmaraju, ispijaju jutarnju kavu i slično. Bave se sasvim uobičajenom aktivnostima, bez obzira na seksualnu orijentaciju. Luka uspješno miče veo kojim je prekrivena svakodnevica LGBTQ+ osoba. Uspijeva i ispraviti javnu sliku njihovog stila života, koji je u medijima u većini slučajeva prikazan hiperseksualizirano i iskrivljeno.

Autor sam kaže da je cilj ove serije fotografija obogaćivanje vizualne reprezentacije LGBTQ+ osoba u javnom diskursu. Želja mu je promatračima prikazati svakodnevicu LGBTQ+ parova i pojedinaca te između ostalog omogućiti lakše poistovjećivanje s istom skupinom ljudi.

Autora u seriji fotografija Dlaka zanima poimanje dlake u suvremenom svijetu. Dlaka je nešto što je dio tijela čovjeka, a prema njoj se odnosi kao prema nečemu što treba skidati ili „dovesti u red“. Također se dlaka drugačije interpretira s obzirom na njezinu lokaciju, duljinu, boju, teksturu te spol i rod osobe kojoj pripada.

Fotograf nas želi suočiti s nečime što on smatra da se odmalena uči odbacivati. Problematizira stav, toliko zastupljen u suvremenom društvu: „Dlaka je tu da se ukloni“, koji najviše pogađa žene. Ističe kako je do prije nekoliko desetljeća unazad bilo normalno biti dlakav, a da smo danas naučeni zgražati se nad dlakavošću. Umjetnik ovim radom postavlja pitanja zašto je trend brazilske depilacije, i depilacija uopće, postala nova društvena paradigma. Razmišlja o tomu zašto je dlakavost tabu tema i treba li se pridavati toliko pažnje nečemu što je prirodna pojava na ljudskom tijelu? Umjetnik vidi biznis skidanja dlaka s tijela kao samo jedan u nizu vidova konzumerizma, koji nam onemogućuje prihvaćanje nas samih. Zaključuje da ideja kako moramo izgledati glatko, bez ijedne dlačice tamo gdje nije poželjna, ne jenjava ni trendom „povratka prirodnom“, a dlaka i dalje magično ne iščezava, već se nakon svakog tretmana „uljepšavanja“ u vidu depilacije/ brijanja/ lasera vraća.

Luka Pešun, LP, 2018.

U konceptualnom radu LP, čije ime priozlazi iz autorovih inicijala, predmet interesa postaje mu višestrukost interpretacije njegovog izgleda koji za ovaj rad mijenja u samo jednom aspektu – frizuri - dok ekspresija lica, poza i osvjetljenje ostaju isti. Fotografirala ga je Buga Cvjetanović, a šišala Nori Gnom.

S obzirom na to da je duga kosa još uvijek društveno teško prihvatljiva i stigmatizirana kada je je riječ o osobama muškog spola ili roda, ista je postala i centralni dio njegova vizualnog i umjetničkog rada. Uz pitanje što radi s kosom i usputne komentare koje je dobivao, Luka je iskreno mogao odgovoriti da pušta kosu. Nakon što se više nije osjećao emocionalno povezano sa svojom dugom kosom, osim što je pronašao frizuru koja mu najbolje odgovara, nastao je i ovaj rad. Odlučio je preispitati način na koji se njegov identitet interpretira s obzirom na promjenu frizure. Lukino lice postaje prazno platno na koje se upisuju značenja određena isključivo dužinom njegove kose i načinom na koji je stilizirana.

Luka Pešun rođen je 25.10.1990. godine. Nakon studija modnog dizajna na TTF-u upisuje smjer Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, 2015. godine, završava 2019. Dobitnik Rektorove nagrade za veliki znanstveni i umjetnički grupni rad, 2016.

Sudjelovao na grupnoj izložbi studenata Akademije dramske umjetnosti, Nova Imena 2016. i 2017. godine, 2016. izlagao seriju naziva Dlaka na izložbi ISPIT u Galeriji SC. Diplomski rad naziva „Radite to u svoja četiri zida“ izlaže 2019. u ADU Galeriji f8 te u sklopu festivala Poreč Dox. Fotografija iz diplomske serije izložena je na billboardu 2020. godine u sklopu programa Ploha/Površina 6.