Ela Štefanac jedno je od novih lica na suvremenoj likovno-umjetničkoj sceni koje brojnim izložbama i pozamašnim opusom opravdava mjesto koje na njoj zauzima. Elin je radni prostor sve oko nje, a inspiracija i ideja za njeno stvaralaštvo proizlaze iz svakodnevnih trenutaka upravo stoga što je njezina glavna pokretačka sila – emocija. Objekti, instalacije te intimni performansi ove vizualne umjetnice i kiparice govore jasnim jezikom ženske senzibilnosti o uspomenama, osobnoj okolini i materijalima od kojih je ona sastavljena.
Rođena u Požegi 1993. godine, Ela Štefanac odlučila se za studij na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti gdje je i stekla titulu magistre likovne pedagogije 2018. godine. Od 2013. godine sudjeluje na brojnim grupnim izložbama, među kojima se ističe sudjelovanje na festivalu PožArt, dva izlaganja u Beču, sudjelovanje na Trijenalu hrvatskoga kiparstva u Zagrebu 2018. godine, kao i prošlogodišnje gostovanje u Bakuu, glavnom gradu Azerbajdžana, pod kustoskim vodstvom Anne Fech. Od 2018. godine počinje samostalno izlagati: za njezino debitiranje bitna je izložba Tragovi u Pazinu, nedugo nakon koje slijedi diplomska izložba Abrax, ključna za predstavljanje dotad ostvarenih radova, koja se održala u prostorima galerije Studentskog kulturnog centra u Rijeci. Upravo je prošloga utorka, 13. listopada 2020. godine, u zagrebačkoj Galeriji VN otvorena izložba Renewal na kojoj je do 31. listopada moguće pogledati Elin video-performans Untitled Renaissance, kao i djela njezine mentorice Darije Žmak Kunić i kolegice Nives Žarković.
Skulpturalne kompozicije
Spajanjem materijalnih likovnih elemenata u vizualno smislenu cjelinu, intervencijom umjetnice manje ili više uobičajeni predmeti postaju umjetnička djela koja izazivaju čuđenje i zanimanje. Iako bi se za njezine skulpturalne kompozicije moglo reći da spajaju nespojivo, Ela kaže da za nju takvo što ne postoji. Kada govori o svojim djelima, umjetnica ih približava „vizualnoj poeziji“ kojom u promatraču želi izazvati mir i ugodu. Emocionalna nabijenost taktilnih elemenata i emotivni podražaji koje njezina djela već na prvi pogled izazivaju, od najvećeg su značaja u Elinom radu. Tako predmeti poput spaljenih šibica, mliječnih zubi i suhe pšenice u radu Bez vode nema vala (2018.) progovaraju o sentimentalnosti, nostalgiji za djetinjstvom i domom ili neizbježnosti vremena, gdje ono što je prošlo (što je sagorjelo ili posušeno) ne možemo više vratiti u staro stanje.
Djelo The most violent element in society is ignorance (2015.) iznenađuje promatrača spajajući suhi makov cvijet, staklo i gipsano postolje. Na sličan način funkcionira i gotovo pa ready-made djelo The right motion and the right emotion (2018.), second-hand korzet s čije je unutrašnje strane umjetnica ugradila ružino trnje. Ponekad su i sami nazivi Elinih djela dovoljno semantički snažni da usmjere promatrača prema tumačenju konceptualnosti. Ipak, umjetnica koristi sintagmu „slučajni konceptualizam“ kako bi opisala vlastiti kreativni proces. U njemu radovi ne nastaju od velikog koncepta i razrađene ideje, već možda od jedne natuknice, a ideje se javljaju spontano, kao asocijacije, dok nove inspiracije dolaze kroz rad i igru s materijalima, ponekad potpuno nepovezane s trenutnim projektom. Upravo je taj mentalni proces u kojem jedna vizualna pojava izaziva prisjećanje na neku drugu ključan za gledanje na umjetnički rad Ele Štefanac.
Skupljanje predmeta javlja se kao glavni inspirativni pokretač u njezinom stvaranju: predmeti pronađeni na raznim buvljacima, vaga iz „dedinog podruma“, sijeda kosa kao bakino nasljeđe ili figurice kao uspomene na djetinjstvo, kosti iz juhe i cvjetovi maka samo su neki od predmeta kojima ova umjetnica gradi svoj opus, a odnose među elementima cjeline uspostavlja gotovo isključivo asocijacijama koje joj se spontano javljaju. Na pitanje „filtera“ kojima se koristi za naizgled nasumično odabiranje predmeta, Ela odgovara:
„Različiti materijali i teksture zasigurno nam bude interes, zanimljivi su oku i mozgu. Filter je taj da mislim kako će mi neka stvar trebati. Stvar mi se svidi ili me nešto u njoj vuče da je promatram, razmišljam o njoj ili je jednostavno spremim na neko mjesto i nakon nekog vremena znam zašto je spremljena. Na kraju sve ima smisla, jednostavno klikne i jasno ti je zbog čega si to čuvala. Takva sam osoba, netko drugi sve baca i radi u minimalističkom prostoru… Za mene je najveći problem kamo sa svim stvarima.“
S druge strane, zadaće suvremenog umjetnika te njegove obveze prema vlastitoj umjetničkoj proizvodnji Ela sagledava kao baratanje različitim vještinama i posjedovanje brojnih talenata:
„Danas si umjetnik sām mora biti sve, a vjerujem da je tako bilo i prije. Tek za mali broj umjetnika to nije slučaj. Od teoretičara, računovođe, menadžera, promotora… do umjetnika. Ljudi koji nisu u tom poslu toga nisu svjesni, a i umjetnici su oštri prema sebi samima ako u nekim od područja nisu dovoljno dobri. S druge strane, sām objašnjavati ulogu svog umjetničkog djelovanja… mislim da ni drugi za nas to ne mogu. Koja je uopće svrha bilo kojeg djelovanja? Ima previše odgovora i svatko ima svoj tako da ne postoji jedno univerzalno objašnjenje.“
Sve je te uloge Ela obavljala i pri organizaciji diplomske izložbe pod nazivom Abrax 2018. godine u riječkom SKC-u. Abrax, skraćeno od riječi mističnog i slojevitog značenja Abraksas, čija različita tumačenja nalazimo u egipatskim, grčko-rimskim i gnostičkim vjerovanjima, za Elu predstavlja samo verbalnu enigmu koju ugrađuje u sve elemente svoje izložbe. Prilikom postavljanja izložbe u Galeriji SKC, Ela je provela punih sedam dana upoznavajući se s prostorom i prisvajajući ga. Galerijski prostor pritom postaje intiman i njezin, zbog čega su se i posjetitelji osjećali ugodnije te su neposrednije doživljavali samu umjetnicu. Toplija atmosfera privatnog kreativnog prostora obogaćenog umjetničinom estetikom prevladala je nad sterilnošću uobičajenog galerijskog interijera: činjenica da je specifično odabran raspored eksponata i njihov suodnos uvjetovao kretanje publike kroz prostor galerije daje nam za pravo nazvati Elinu diplomsku izložbu upravo instalacijom.
Dio postava diplomske izložbe: Škorpion, Teret i drugi dio kompozicije Bez vode nema vala
Umjetnost (vlastitim) tijelom
U drugoj skupini svojih radova Ela Štefanac kao ključan materijal i izvor inspiracije koristi pak vlastito tijelo. Strije na bedrima, koje u video-performansu Kintsugi (2018.) označava zlatnim listićima, vizualnom analogijom postaju pukotine na japanskom porculanu. Nadalje, instalacija i video-performans Untitled Renaissance (2019.) ostvaren je povodom izložbe Forget what you know see who I am. U performansu umjetnica spužvom „čisti“ bijelu košulju te razrađuje svoje preokupacije tradicionalnim i radikalno različitim azerbajdžanskim društvom, a na njega se nadovezuje i instalacija: drveni stol prekriven zemljom u kojoj su zasađene sjemenke.
Intimni, osobni performansi, kako ih naziva umjetnica, nastaju radom sa sāmom sobom koje je izvoditi „organizacijski najpraktičnije, ali i drugačije– na kraju radiš na sebi, kao meditacija ili trening“. Mediju vlastitog tijela posvećena je izložba Tijelo(m), koja se održala u siječnju 2018. godine u Galeriji Greta u Zagrebu. Vrlo posjećena, izložba je prikazala audio-instalaciju Zvuk izgubljenog vremena (2018.) koju čine dijapozitivi ostavljeni u podrumu kuće u kartonskoj kutiji, ispod cijevi iz koje je godinama na nju kapala voda, zatim video-performans Kintsugi te foto-performans Poker (2017.). Umjetnica prolazi kroz proces prihvaćanja same sebe, gotovo pomirenja sa svojom pojavom ispred objektiva kamere ili fotoaparata: „Kada krenem fotografirati ili snimati, bude mi neugodno i ukočena sam iako sam sama u prostoriji i prva ću vidjeti snimljeni materijal. No onda se s vremenom opustim i izvodim sve što mi padne na pamet, a nikad ne bih rekla da hoće.“
To je bio slučaj, opisuje mi Ela, i u foto-performansu Poker u kojemu „sebe stavlja 'na stol', u ruke drugih igrača“, a svaku od 93 različite analogne fotografije / karte špila čini „žena u rukama drugih, [koja se] dijeli i zadržava, a na temelju njenih vrijednosti se ulaže.“ Mediju fotografije s intervencijom pripada Škorpion (2018.), djelo koje se vizualno poigrava s nagim područjem ispod struka. Životinja koja nosi različita simbolička značenja, Elu je prije svega likovno podsjetila na ženske reproduktivne organe te se tako rodila ideja o analognom aktu s crtežom izrađenim grebanjem emulzije foto papira. Naknadno upisivanje značenja u zamisao tipičan je proces za ovu vizualnu umjetnicu, pa Ela često zna pomisliti: „Kako se netko toga već nije sjetio?!“, koje zatim slijedi: „A možda i je! Samo ja nisam našla na netu!“
Analogna fotografija čest je medij u opusu umjetnice. Stari fotoaparati prisutni su u njezinoj obitelji otkad pamti, što je zasigurno utjecalo na razvoj njezina senzibiliteta prema estetici antiknog i unikatnog. Zahtjevan proces razvijanja fotografija te jedinstvenost koja iz njih proizlazi zaslužni su za originalna umjetnička djela. Ipak, analogni medij pretpostavlja rizik da i najmanjom nepažnjom postupak može biti upropašten, a snimljeno zauvijek izgubljeno. Osim što sam saznala kako joj je analogna fotografija bliža i toplija, prisutnost i vidljivost ljudske ruke u radu stroja ono je što ju čini Eli zanimljivom, zbog čega je voli i primjenjuje. Načini na koje se pojedini efekti mogu ostvariti pružaju posebnu vrstu slobode u kreativnom procesu, baš kao i efekt slučajnosti, jer do samog razvitka fotografije umjetnik živi u neznanju i iščekivanju.
Otvorenost koncepta Elinih performativnih radova raznovrsnoj publici dozvoljava različite poglede na njezinu umjetnost. Konkretna problematika ženskog tijela ovdje je sekundarna, odnosno prisutna je u mjeri u kojoj je umjetnica ženskog roda, a Elina su djela zapravo općeljudske prirode: „Ako publika uspije vidjeti rješenje svojim problemima i nesigurnostima poistovjetivši se s nekim mojim radom, zbog čega bi moja umjetnost imala terapeutski učinak, meni je više nego drago.“
Na pitanje tko je u njoj probudio interes za body artom i uveo je u svijet performansa, Ela odgovara: „Osoba koja je za to zaslužna sigurno je moja divna mentorica, prijateljica, kolegica i najbolja profesorica Darija Žmak Kunić, koja nam je uvijek dolazila na predavanja sa svojim zanimljivim knjigama te koja me usmjerila i savjetovala da radim to što radim i da to što jesam pretvorim u umjetnost. Onda dolaze kiparski razgovori utorkom kod Žarka Violića s Đorđem Jandrićem, Sandrom Korić, Nikolom Nenadićem i drugima, koji osim razgovora o umjetnosti i sami prerastaju u performanse.“ Kao njezina prva diplomantica, Ela svoj odnos s mentoricom Žmak Kunić sažima u izjavi: „Baš smo se lijepo našle!“, popraćenom velikim osmijehom.
Ela s mentoricom Darijom Žmak Kunić na otvorenju diplomske izložbe Abrax
Elina misao i osjećajnost možda na najljepši način prodiru do promatrača u dijaprojekciji pod nazivom Autopsija crvenog maka (2017.). Šileovski kolorit i linearnost koju priroda ostvaruje bez umjetničinog manipuliranja ostavlja promatrača zapanjenim i skoro pa nepovjerljivim: je li moguće da su ovakvu igru tekstura, boja i linija proizveli obični poljski cvjetovi? Istina leži u Elinom manevriranju prikupljenim crvenim cvijećem, koje se, prešano među prozirnim folijama, nalazi na mjestu dijapozitiva umjesto kakve fotografije. Prirodni sokovi latica tako stvaraju uvećane slike koje Ela pomoću projektora prikazuje na zidu. U složenoj provedbi suštinski jednostavne ideje krije se umjetničina nakana: „Autopsija je rad koji je prvenstveno poetičan, ne šalje jednu određenu poruku već poziva promatrača da sam osjeti atmosferu i pronađe nešto osobno u njemu.“ Po tom ključu funkcionira čitav njezin opus – pronaći osobno u djelu Ele Štefanac jednostavno je i događa se spontano, dovoljno je pomnije promotriti rad sa zanimanjem i željom za otkrivanjem.
Spomenuta „vizualna poezija“ dolazi do izražaja upravo u onim djelima koja ostaju značenjski i doživljajno otvorena za razumijevanje i reakciju promatrača. „Slanje univerzalne poruke jednom slikom“ ono je što Ela nastoji ostvariti svojim umjetničkim radom: on ostavlja mogućnosti za različite individualne interpretacije, a istovremeno raspolaže svima dostupnim i pristupačnim likovnim jezikom.
