Mario Kučera diplomirani je povjesničar rođen 1967. godine u Slavonskom Brodu. Život je posvetio mediju fotografije, bilo u komercijalnim, bilo u umjetničkim vodama. Ciklus fotografija Nigdje, snimljen prošlog ljeta, može se razgledati u Studiju Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Josip Račić u Margaretskoj 3 do 2. svibnja ove godine.
Tijekom prohladnog prijepodneva jednog petka upoznala sam fotografa čiji su me radovi već na prvi dojam oduševili, izazvali u meni neki poseban osjećaj i prenijeli tu nigdjezemsku atmosferu. Kad je Kučera stigao, uručio mi je napisane odgovore na pitanja i rekao da idemo na čaj, popričati, bez snimanja, kao dvoje običnih ljudi. Pristupačan, nasmijan, upečatljivih crta lica naručio je čaj od mente, zapalio cigaretu i počeo govoriti. Govorio je o svemu, no to će ostati neobjavljeno i među nama. Još me jednom upoznavanje s umjetnikom podsjetilo da se od njih svašta može čuti i naučiti, premda sām Kučera kaže da bi sve svoje odgovore mogao lako promijeniti i opovrgnuti.
Počeli ste se baviti fotografijom u osnovnoj školi, a intenzivnije i profesionalno oko 1994. godine. Što je označilo tu prekretnicu u životnom usmjerenju, je li na Vašim počecima postojao neki događaj ili poticaj iz okoline?
U kući je bio fotoaparat kojim je moj otac prilikom njemu važnih događaja – rođendana, prvog snijega, odlazaka na izlete, ljetovanja na moru – fotografirao obitelj, najviše sestru i mene. Za ono vrijeme imao je dosta dobre fotoaparate, uglavnom ruske – Kiev, Zenit – a u drugoj polovici osamdesetih i japansku Fujicu. Naravno, i ja sam se njima koristio.
Ta je ljubav dugo tinjala, ponekad plamsala, a tek nakon diplome donio sam odluku da ću se baviti isključivo fotografijom. Tijekom studija, a početkom rata snimao sam ratna zbivanja, objavljivao u Vjesniku, Večernjem listu i nekim stranim novinama. Surađivao sam s onodobnim Republičkim zavodom za zaštitu spomenika kulture,[1] razvio na tisuće fotografija u njihovoj tamnoj komori i za njihove arhive, snimao na terenu ratom oštećene kulturne objekte…
Studirali ste povijest pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako je i je li uopće odabir studija utjecao na odabir fotografskog poziva ?
Studij nije prekinuo moju ljubav prema fotografiji, nego ju je uvećao. Iako se sada ne bavim poviješću, studiranje mi je pomoglo da proširim vidike, da se naučim koristiti literaturom, da puno toga pročitam te uspostavim duhovnu vertikalu po kojoj se i danas penjem. Kako sam diplomirao jednopredmetnu povijest, morao sam interdisciplinarno slušati predmete i s drugih odsjeka. Birao sam kolegije na arheologiji, etnologiji i povijesti umjetnosti. Posebno pamtim predavanja s Uvoda u ikonologiju profesora Radovana Ivančevića, kao i Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva iz kojeg sam pripremao ispit. Taj je kolegij uvelike utjecao na mene, tada dvadesetogodišnjaka, i otkrio mi fantastičan svijet simbolike i skrivenog značenja.
Fotografirala: Ana Dujam
Riječi, vizije okoline, otočni krajolici i impresije igraju važnu ulogu u Vašim radovima. Kojim biste riječima opisali Vaš stil ili usmjerenje u fotografiji?
Uvijek gradite svoj stil, čak i kada mislite da nemate stila. Fotografija je subjektivna, daleko od objektivnosti. Nužno je prisutna autorska gesta, autorsko posredovanje i stvaranje ravnoteže između vanjskog svijeta i svijeta u kojem obitava fotograf. Svatko je od nas jedinstven i ima sebi svojstven pogled na svijet. Nitko od nas ne vidi svijet na isti način. Inzistiranje na dogmatskom razmišljanju ograničava čovjeka.
Uzimam najbolje od onoga što dospije do mene, primam znanje, utjecaje i trendove te ih se odričem. Posvećujem se onome što me dirne jer samo tada možemo biti autentični.
Što biste istaknuli kao ključno za razumijevanje i dublji uron u Vaše fotografije? Kakav bi trebao biti optimalni promatrač Vaših radova?
Nazvao bih ga promatračem proširene svijesti. Promatrač koji je svjestan svojih podsvjesnih uvjetovanosti. Ljudi vjeruju u stvarnost fotografije, ali ne i u stvarnost slikarstava. Ako uz promatrača i sām fotograf vjeruje u realnost fotografije, onda nastaje mali problem. Fotograf je taj koji uvjetuje realno postojanje fotografije. Uloviti zbilju lažni je zadatak, obmana o samome sebi i samo po sebi.
Pročitavši tekst Miljenka Jergovića o ciklusu Otok za Subotnju matineju, rubriku Jutarnjeg lista, saznala sam da, takoreći, ne ovisite o fotoaparatu i tehnologiji iza uređaja te da se bez oklijevanja koristite pametnim telefonom umjesto profesionalnim fotoaparatom. Koje prednosti vidite u korištenju fotoaparata na različitim pametnim uređajima i zbog koje se njihove karakteristike odlučujete za taj medij? Kakav je Vaš stav prema trendu analogne fotografije koji je u jeku posljednjih godina među mlađim generacijama?
Fotografija nije fotoaparat, telefon, leća, oko, mozak, već autorska svijest, gesta, autorsko posredovanje.
Iz ciklusa Otok, 2018.
Bavite se i komercijalnom fotografijom, prema Jergovićevim riječima radite u ženskoj lajfstajl reviji. Kakav je Vaš odnos prema primijenjenoj, u odnosu na umjetničku fotografiju? Kakav je položaj komercijalnog fotografa-zanatlije, a kakav fotografa-umjetnika? Je li te dvije kategorije uopće moguće razdvojiti i koje bi bile osnovne razlike?
Da, bavim se komercijalnom fotografijom, od nje živim. Radim za različite magazine, novine, publikacije, knjige i slično. Ne bih ništa razdvajao, sve je to dio moga života. Ponekad stvaraš u okovima, a ponekad si potpuno slobodan i ne moraš zadovoljiti nikoga osim sebe. Između ostalog, recimo, da ne zvuči pretenciozno, Johann Sebastian Bach sebe nije smatrao umjetnikom, nego obrtnikom, a većinu fuga, kantata i misa skladao je prema narudžbama te dosegnuo nebeske visine.
Vaše viđenje biljnog svijeta i prirode, kao i igre svjetlom, imaju glavnu ulogu i u ciklusu fotografija s izložbe Vrt/Garden održane 2005. godine u Gliptoteci HAZU-a. Palmoliko bilje, pogotovo zbog crno-bijele tehnike, uistinu može biti i s Madagaskara i s Hvara te se događa svojevrsna alijenacija prikazanog od stvarne prirode i bîti objekta.
Volim zagrebački Botanički vrt i on je bio pozornica za tu seriju fotografija, prvenstveno kao oaza unutar grada, s egzotičnim biljkama umetnutim u gradsko kontinentalno područje. Da bi preživjele zimu, morale su biti zaštićene, umotane u foliju te su na taj način poprimale razne antropomorfne i druge forme, dok je kroz njih prosijavalo predivno zimsko jutarnje svjetlo. Svjetlo iz stanja hibernacije.
Kako objašnjavate odabir crno-bijele tehnike pri fotografiranju?
Kao ljudi ograničeni smo jer vidimo samo mali dio spektra elektromagnetskog zračenja. Tu vidljivu svjetlost registrira naše oko i pomoću električnog impulsa šalje podražaj u mozak i onda vidimo to što vidimo. Ono što mi vidimo interakcija je fotona i mozga. Slika se događa u našem mozgu. Mi stvarno ne znamo što je istina, a što nije. Istinu ne tražimo u stvarnosti, nego u stvarnosti misli.
Fotografiram u objema tehnikama jer mi komuniciramo znakovima i simbolima te mislim da za takvu komunikaciju crno-bijela fotografija ima izraženiju snagu.
U čemu leži fascinacija vegetacijom, biljnim strukturama i prirodom općenito?
Priroda je moja učiteljica. Samo promatrajući prirodu i njene cikluse možete puno naučiti i primijeniti u vlastitom životu. Priroda, čovjek i svemir život su u jedinstvu, ali mnogi to zaboravljaju. Priroda ima obnavljajuću moć, nepresušan je izvor iz kojeg čovjek crpi snagu. U prirodi se neprestano, istovremeno očituju forme svih stilova u umjetnosti, od paleolitske do postmoderne. Uočit ćete to šetajući šumom u različita doba dana, različita godišnja doba i klimatske uvjete – umjetnost nas okružuje.
Iz ciklusa Vrt, 2005.
Ciklus Nigdje nastao je na ljeto 2020. godine na Visu, ali to nam tek na dvama mjestima otkriva tekst kataloga kustosice Lane Šetke. Međutim, jasan locus nije nipošto ključan za ovaj ciklus fotografija. Koliko u radu otkrivate mjesta inspiracije i nastanka fotografskih ostvarenja? Treba li, odnosno smije li, publika znati o kojem se mjestu radi, ili to odudara od zamišljene koncepcije?
Fotografiji nisu potrebne riječi, ona je mišljenje bez riječi.
Ne tražimo, primjerice, od književnika da objašnjava svoju knjigu. To je na nama. Njegove riječi moraju govoriti same za sebe. Moje fotografije govore ono što ja ponekad ne mogu niti ne trebam izreći. Naime, na taj bih način dodao konačnost svome djelu i ograničio ga u njegovu postojanju. Kada fotografiji dodijelimo fizičku stvarnost, ona je podložna svačijoj, pa i autorovoj percepciji. Umjetnik ne može, niti bi trebao, utjecati na to kako će promatrač percipirati djelo. Da bi sadržaj fotografije djelovao na nas, ona nas mora izravno dodirnuti, nametnuti nam se. Pogoditi negdje u predjelu pleksusa, izazvati našu emociju, ovlaš pomilovati ili nas ostaviti potpuno indiferentnima.
Na ovoj izložbi dominiraju vizure krajolika, a naročito senzibilan tretman izabranih motiva ukazuje na to da čovjek, kao prvenstveno promatrač, treba obraćati više pozornosti na detalje, mijene i kontemplativne igre koje se događaju svuda oko nas. Fotografije iz ovog ciklusa otkrivaju drugačije viđenje relativno uobičajenih motiva koji bi inače ostali rezervirani samo za umjetnički podešeno oko. Mislite li da čovjek danas premalo gleda i na krivi način doživljava vlastitu okolinu? Postoji li neka konkretna koncepcija iza ovih fotografija, odnosno želja da se djeluje na promatrača?
Namjera je bila otići i snimiti fotografije odričući se koncepta, pustiti da se koncept prirodno uruši, da se dogodi metaforičko nigdje. Nigdje kao unutarnje stanje. Kada prošlost, sadašnjost i budućnost cvjetaju istodobno. Kada si doveden u stanje u kojem si izgubio pojam o vremenu, a samim time i prostornu određenost, i tvoje fotografije nastaju intuitivno. Kada promatraš samu površinu života koji se neprestano izražava. Kada fotografije oblikuje sām život, naravno, neizbježno kristaliziran kroz filter osobnih emocija.
Je li zadaća suvremenog fotografa, kao uostalom kojeg god drugog umjetnika, politički se angažirati, poslati neku poruku, ili pak treba težiti nečemu drugome?
Svojim djelovanjem uvijek šalješ poruku. Za mene je umjetnost suptilna veza između materijalnog svijeta i svijeta duhovnosti. Podržavajući bilo koji politički koncept, ideologiju koja je plod ograničenog ljudskog znanja, ograničavaš sebe u spoznaji. Nijedna revolucija, nijedna politika nije donijela promjene dok se nije promijenio sām pojedinac. Kada pojedinac postane ono što on sām želi od svijeta, tada ćemo postati bolje društvo. Svaka je vlast ogledalo naroda. Kakva je većina pojedinaca koji čine narod jedne države, takva je i vlast. Ne traži ono što sām ne možeš pružiti. Punoća postojanja u svakome je od nas i uvijek je moguća. Okolnosti ne kreiraju našu stvarnost.
Kako gledate na budućnost i ulogu fotografije kao medija u Hrvatskoj i suvremenom svijetu uopće?
Danas se u svijetu na dnevnoj osnovi proizvedu milijuni fotografija i ogromne količine informacija. Milijarde ljudi posjeduju pametne telefone pomoću kojih je moguće raditi sve kvalitetnije fotografije, razvijaju se metaobjektivi koji koriste nanotehnologiju i koji će u doglednoj budućnosti zamijeniti optičke staklene leće, a to je samo početak. Tehnologija je nezaustavljiva i pruža goleme mogućnosti. Mislim da zbog toga neće nestati pojam dobre autorske fotografije, već će ostati prisutan kod malog broja fotografa u moru onih koji se bave fotografijom.
[1] Republički zavod je bio zavod za zaštitu kulturne baštine u Saveznoj republici Hrvatskoj u sastavu SFRJ. Njegovo sjedište bilo je u Ilici 44, a pravni je sljednik Uprava za zaštitu kulturne baštine unutar Ministarstva kulture i medija (danas u Runjaninovoj 2). Arhiv i knjižnica tog zavoda nalaze se također u ministarstvu. Sljednik regionalnog zavoda je Konzervatorski odjel u Mesničkoj ulici 49.
Fotografije ustupljene ljubaznošću umjetnika.
