U Galeriji SKC u Rijeci od 16. do 22. siječnja 2021. godine održat će se prva samostalna izložba mlade umjetnice Gaie Radić. Djela koja ćemo vidjeti imaginarni su prostori nastali 3D modeliranjem, a prezentiraju dio umjetničkog projekta na kojem autorica trenutno radi.
Projekt „Svjetovi“ je dugoročan i ima širok spektar te je koncipiran gotovo kao brend. Iako zvuči pomalo smiješno, to i jest njegova suština. Ja kroz njega kreiram određene „proizvode“ koji se „konzumiraju“ i koji nose njegovo ime poput imena robne marke.
Stani. Zatvori oči i zamisli da je tvoj um stvarna prostorija. Okreni oči za 180 stupnjeva i pogledaj u unutrašnjost svoje lubanje. Što vidiš?
Kakvog je oblika? Koliko je velika? Od kojih materijala su izgrađeni njezini zidovi? Gdje su vrata? Ima li prozora? Kako izgleda namještaj? Saznati kako izgleda unutrašnjost ljudskog uma bila je glavna misija. Gaia je pristupila ispitanicima različitih profila i pozadinskih priča koji su joj potom opisali svoj um kao „dnevni boravak“.
Umjetnički projekt rodio se prirodno. Nakon savladavanja osnova, prvo sam 3D modeliranje pokušala spojiti s portretnom fotografijom, zato što je fotografija zapravo dosta dugo bila moj primarni medij. Međutim, nisam bila zadovoljna s tim te su me photoshootevi počeli umarati. Shvatila sam da ipak najkvalitetnije radim kad sam izolirana i sama sa sobom, bez podražaja vanjskog svijeta. Nakon što sam se odlučila za kreiranje isključivo prostornih vizuala, odlučila sam povezati sadašnji umjetnički smjer s prijašnjim radom „Unutarnji dnevni boravak“. Taj rad napravila sam tijekom vremena provedenog na Akademiji u Rijeci, za jednu grupnu izložbu pod mentorstvom Petre Mrše. Tema izložbe je u suštini bila odnos čovjeka prema samome sebi. Moj rad manifestirao se u obliku fizičkih maketa napravljenih od kartona, drva i drugih analognih materijala, a svaka maketa predstavljala je um pojedine osobe. U početnoj istraživačkoj fazi razvoja tog rada, osmislila sam upitnik od desetak pitanja i proslijedila ga dvadesetak ljudi različitih dobi i spolova te obiteljskih, religioznih, obrazovnih i financijskih pozadina. Pitanja su bila postavljena na vrlo jednostavan i doslovan način, kako bi njihova suština bila jednako pristupačna svim ispitanicima.
Sputana materijalima kojima je ostvarila izvorne makete te, s druge strane, fascinirana digitalnim medijima, Gaia ide korak naprijed i stvara 3D modele istih. Sada je slobodna pa kreativnosti neće biti kraja. Svijet koji nas okružuje definiramo svijetom koji je u nama, a ona ga otkriva. Umjetnica nam pruža luksuz – luksuz vizualizacije.
Odgovori koje sam zaprimila bili su vrlo zanimljivi. Neki sasvim logični, a drugi vrlo iznenađujući. Postoje određeni oblikovni elementi koji su se ponavljali kod ljudi sa sličnim pozadinskim značajkama. Međutim, postoji i nekolicina zanimljivih aspekata određenih tipova karaktera koji nisu toliko očiti na prvi dojam. Tako se moj mali umjetnički rad nenadano pretvorio u pravi empirijski psihoanalitički eksperiment. Rezultate sam materijalizirala kroz makete, zauzevši, prije svega, isključivo promatrački stav. Nisam unosila svoj likovni izričaj u rad, već sam sebe postavila u instrumentalnu ulogu fizičkog radnika koji samo obavlja zadatak po danim uputama. Iako sam se ubrzo nakon toga prebacila na digitalnu umjetnost, koncept mog rada ostao je isti. Cilj je potaknuti promatrače na osvještavanje njihovog sebstva, preispitivanje vlastitih svjetonazora, traganje za njihovim izvorima te na razumijevanje samoga sebe. Ovim vizualima ljudski um jedan je korak bliže svom oličenju te potencijalnom uzgajanju zdravog mentalnog prostora kakvome svi težimo.
Ova devetnaestogodišnja umjetnica rodom iz Pule, nakon završene prve godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, odlučuje upisati studij arhitekture u Ljubljani. Tokom odrastanja iskušala se u brojnim kulturnim disciplinama, stekavši znanje koje danas uvelike utječe na njezinu radnu etiku. Njezinu biografiju ispunjavaju brojne godine provedene u dramskom studiju, novinarstvo, glazba, event management i drugo.
Smjer digitalne dimenzije koji utjelovljava moj likovni jezik s jedne se strane pojavio sasvim slučajno, a s druge strane je to za mene kao autora bio jedan ipak sasvim logičan i prikladan pristup. Jednostavno se rad na računalu jako poklapa s mojim navikama i stvaralačkim procesom. Elon Musk zaista nije u krivu kad kaže da se ljudi već sada lako mogu smatrati kiborzima – naša računala uistinu su postala neizostavni nastavak naših tijela i umova. Počela sam se baviti digitalnim medijima kad sam se zainteresirala za 3D modeliranje. Uvijek su me jako intrigirale slike i animacije generirane tim softverima, iako mi se to također činilo tako komplicirano i nedostižno. Onda sam se, kroz inicijalnu samoizolacijsku dosadu u prvom valu koronavirusa ovog proljeća, odlučila na pokušaj upoznavanja 3D modeliranja. Uhvatio me visceralan val euforije kad sam uvidjela koliko je to fenomenalno te koliko se savršeno poklapa s vizijom iza mog „umjetničkog“ djelovanja. Ono što ja radim jest zapravo vrlo konceptualno, iako se to na prvi pogled i ne primijeti.
Za svoje radove kaže kako bi se inicijalno moglo reći da spadaju u digitalni „fine art“, odnosno „lijepu umjetnost“, kojoj je estetika primarna funkcija.
To je donekle istina. Uistinu jesam opsjednuta osjetilom vida te je to vrlo evidentno i u mojim vizualima. To igra ulogu u širini pristupačnosti radova. Želim da oni imaju mogućnost utjecaja na svakoga, pa makar to bilo da ih je samo lijepo za vidjeti, ako ništa drugo. Međutim, svaki prikazani prostor jest specifičan, egzistira kao unikatan i neponovljiv entitet, jedan koji postoji samo sada, u ovoj točki vječnosti, te nikada više. Tretiram prostor poput živuće osobe te on apsolutno ima karakter ispod svog „lijepog“ izgleda. Zapravo, smatram da se prostoru u potpunosti mogu dodijeliti konvencionalno „čovječje“ karakteristike, i to čak bez odlaženja u pretjeranu metaforičnost. Prostor je organizam. Ima svoje fizičke i nefizičke aspekte. Ima konstrukcijske elemente koji grade njegovo tijelo, skelet, temelje i proporcije. Ti materijalni elementi u sinergiji oblikuju osobnost prostora, odnosno njegove nematerijalne značajke. Taj dualitet gradi karakter prostorije i to je nešto što svaki posjetitelj osjeti čim zakorači u njega. Osjeti njegovu vrlo specifičnu i unikatnu atmosferu koja se može ili ne mora mijenjati pod utjecajem vremena, ljudske ruke ili prirodnih pojava. Ukratko, mislim da je utjecaj prostora na čovjeka jednako snažan kao utjecaj čovjeka na čovjeka (dakle, poprilično snažan). Također smatram da korištenje prostora kao likovnog medija daleko nadilazi sve granice efektnosti koje druge metode ne mogu prijeći. Veleban je, ima nenadmašivu moć, utječe na promatrača u pravom vremenu, ima potencijala za takvu veličanstvenost koju ne može doseći ništa drugo. Koegzistira s promatračem – oni su u sinergiji, u dijalogu. Kako bi rekao kipar Eduardo Chillida, postoji ekvilibrij. Vrlo znatiželjan i dinamičan ekvilibrij.
Promišljanja o interakciji arhitekture i promatrača Gaia razvija i kroz tekstove utjecajnog finskog arhitekta Juhanija Pallasmaae.
Postoji jedan zanimljiv diskurs u teoriji arhitekture koji se zasniva na dva opozicijska pristupa. Jedan je onaj koji u arhitekturnom oblikovanju zagovara postizanje elementa oduševljenja u promatraču, onaj koji želi velebnošću, ljepotom i silinom neke građevine ostvariti nadnaravni efekt ganuća na posjetitelja. Za primjer možemo uzeti renesansne sakralne građevine, poput, recimo, bazilike sv. Petra u Vatikanu. Čim u nju zakoračimo, u potpunosti smo opčinjeni njezinom veličinom, silnom dekorativnošću, prekrasnom igrom svjetlosti i slično. To je upravo taj gotovo božanstveni dojam oduševljenja i fascinacije koji se probudi u posjetitelju takvog remek-djela. Druga pak strana zastupa nešto metodičniji i manje „impulzivan“ pristup. Ona pažljivim projektiranjem svih gradivnih elemenata konstrukcije ne samo da projektira zgradu, već projektira i promatračevo iskustvo unutar te zgrade. Tako je djelovao Frank Lloyd Wright, jedan od najpoznatijih modernističkih arhitekata. On delikatnim odabirom smještaja zidova, pregrada, prozora i stepenica vodi posjetitelja kroz iskustvo upoznavanja prostora. To je jedna debata s čija se oba pola slažem te bi moj idealan pristup bio, naravno, sinergija tih dviju opozicijskih strana. Taj se cilj rijetko kad dostigne, o čemu god se radilo – arhitekturi, glazbi, scenskoj ili digitalnoj umjetnosti. Međutim, kada se sve poklopi, mislim da se značenje riječi „umjetnost“ diže na božanski nivo.
Grand finale Gaia sprema na slijedeći način:
Ultimativna vizija koju imam za svoju umjetničku praksu jest kombinacija 3D modelinga, VR-a, svjetla te zvuka, postavljena u specijalistički isprojektiranom prostoru. Finalni cilj jest stvoriti snažno i imerzivno iskustvo za promatrača, koje će svojom velebnošću i ljepotom prodrijeti do njegove dubine, poput satori-ja (japanska riječ za „prosvjetljenje“). Kroz miješanje arhitekture i multimedije, posjetitelju prostora želim pružiti iskustvo svijeta iznad svijeta, svijeta unutar svijeta, te ga time potaknuti na duhovno buđenje, spoznaju, ekstazu. Moglo bi se reći da moj rad ima tendencije ka scenografiji, odnosno scene designu, te on sa sobom uvijek nosi nekakav metafizičan i transcendentalni prizvuk. Moje želje su trenutno ipak samo moje želje te zasad provodim vrijeme savladavajući sve potrebne vještine za njihovu buduću materijalizaciju.
U bližoj budućnosti planira…
Imam nekolicinu ideja za različite serije radova kroz koje će se uvijek provlačiti isti estetski i konceptualni „signature style“. „Svjetovi“ egzistiraju kao virtualna samostojeća zbirka vizuala i ostalih radova koji se tek trebaju roditi. Pretpostavljam da je idući korak otvaranje web stranice, ali to će se definitivno dogoditi tek kad se isprofiliram kao autor i izbrusim kvalitetu svog rada do zadovoljavajuće razine.
Otvorenje izložbe "Svjetovi" Gaie Radić održat će se u subotu, 16. siječnja 2021. godine u 19 sati u Galeriji SKC u Rijeci. Izložba će se moći pogledati do 22. siječnja.
Fotografije ustupila Gaia Radić.
