Vizitka 2: Matej Jurčević

I get so lonely, life in magazines

U vremenu kada se čini da se cijeli svijet mijenja, umjetnička je scena osobito osjetljiva na promjene i ograničenja koja s njima dolaze. Mladi nam umjetnici svojim neumornim stvaralaštvom pokazuju nove perspektive, a jedinstven i simboličan pogled na svijet imamo priliku vidjeti kroz objektiv Mateja Jurčevića (Osijek, 1995.), vizualnog umjetnika u čijem radu svatko pronalazi vlastiti oblik bijega od stvarnosti.

Medijem fotografije Matej se služi kako bi izrazio promišljanja o temama poput sjećanja, nostalgije, odrastanja, utjecaja modne industrije na mentalno zdravlje i kulturu mladih, dodirujući problematiku odnosa maskuliniteta i queer identiteta*, kao i religijske ikonografije.

Nakon završenog preddiplomskog studija na Odsjeku snimanja te jedne godine diplomskog studija fotografije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, Matej odlazi u Antwerpen na studij fotografije na Kraljevskoj akademiji (Royal Academy of Fine Arts Antwerp). Projekt I get so lonely, life in magazines njegov je diplomski rad započet u listopadu 2020., a koji je nagrađen priznanjem Odsjeka fotografije za najbolji diplomski rad u 2021. godini. Sedam fotografija instalacija u prostoru, sačinjenih od izrezanih i modificiranih fragmenata časopisa, tvore cjeloviti ciklus prožet subliminalnim porukama i autoreferencijalnim elementima. Svoj konačni oblik projekt je dobio nakon mnogih varijacija i istraživanja, a Matej je za njega morao izgraditi vlastiti vizualni jezik.

Potaknut iskustvom samostalnog rada na platformama za digitalnu umjetnost poput DeviantArta i softverima za računalnu obradu slika (Photoshop), Matej se započeo baviti fotografijom s naglaskom na njezin društveni aspekt, odnosno njezinu sposobnost stvaranja emocionalnih poveznica među ljudima. Tako je kombinacijom dokumentacije i fikcije nastao projekt Looking for Hope u kojem iskrenim i humanim pristupom kroz portrete otkriva ranjivost i snagu ljudskih identiteta u svakodnevnom životu.

Kao sastavni dio estetike modne industrije, fotografija je direktno vezana uz svijet modnih časopisa koji su još u srednjoj školi izazvali Matejevu pozornost: „Svi su bili podijeljeni u određene društvene kategorije (sportaši, pankeri, alternativci…) u koje se kao tinejdžer želiš uklopiti, ali iako sam sa svima bio dobar, nisam se poistovjećivao ni s jednom od tih supkultura. Pripadnost sam osjetio tek otkrivši svijet modne industrije i časopisa koji su mi predstavljali svojevrsno utočište i bijeg od nametnutih normi. Znao sam da je to nešto čime se želim baviti u životu.“

Inspiraciju za projekt I get so lonely, life in magazines Matej je dobio na ulicama Antwerpena u kojemu je, hodajući gradom, fotografirao slike na jumbo plakatima: zanimalo ga je pronalaženje satiričnih i apsurdnih komentara unutar sveprisutnih kampanja koje promiču nedostižne ideale ljepote. Fotografije „savršenih ljudi“ na promotivnim plakatima kratkog su životnog vijeka, ali njihovim se cikličkim ponavljanjem stalno nastoji prodati određeni proizvod i na različite načine privući pozornost prolaznika. Međutim, za vrijeme lockdowna i jednostavne stvari, poput slobode kretanja, postale su komplicirane, stoga je Matej odlučio kupiti mnoštvo modnih časopisa i tako sakupiti veću arhivu „situacija“ na kojima može raditi. Modelirajući izrezane stranice časopisa u svojevrsne kolaže, Matej ih je transformirao – one su iz dvodimenzionalnog oblika postale instalacije u prostoru koje same po sebi nisu gotovi radovi, već su izvedene u svrhu fotografiranja. Uzimajući u obzir formalne aspekte medija fotografije, poput kadra, oštrine ili svjetlosti koji neminovno utječu na konačni izgled rada, Matej je pomno promišljao okolni prostor koji se reflektira na fotografiju.

Prilikom predstavljanja projekta u kontekstu godišnje izložbe diplomskih radova održane u Antwerpenu u lipnju 2021., Matej je pažljivo postavio fotografije na zidove galerije. Fotografije su ciljano velikih dimenzija (1,5 x 2 m, s prirodnom veličinom predmeta na njima) kako bi se gledatelj suočio s njima i „ušao“ u njihov prostor.

(Slika 1) Matej Jurčević, I get so lonely, life in magazines

Jedna od polazišnih točaka projekta bila je dokumentarna fotografija iz frizerskog salona (Slika 1), isprana od vremena. Iako ju je sunce izblijedjelo do svijetloplave nijanse, fotografija i dalje čvrsto stoji u salonu kao i mnoge druge s prototipnim primjerima svevremenskih frizura. Socijalni kontekst fotografije važan je dio njezinog shvaćanja jer utvrđuje sliku kao objekt s određenom svrhom i značenjem. Uz proizvode za njegu kose koji se nalaze ispred uokvirene fotografije, „instalaciju“ je Matej doživio kao mali oltar posvećen obredu šišanja te je svoj rad temeljio na komentaru klasičnog maskuliniteta kao nečeg zastarjelog koji se, unatoč ispranosti, još uvijek održao. Upravo je ta fotografija kompozicijski odredila formalnu strategiju nastajanja i razvijanja ostalih radova. Tako se primjerice fotografija iz kupaonice (Slika 2) postavlja kao imitacija i punch line onoj iz frizerskog salona uz mnoge asocijacije na queer kulturu i kritiku modne industrije vidljivu u širini cijelog projekta. Idealizirana lica s naslovnica časopisa utjelovljuju identitet koji društvo nameće, a koji uvelike utječe na mlade ljude još nepotpuno formiranih osobnosti.

(Slika 2) Matej Jurčević, I get so lonely, life in magazines

Instalacije koje izgledaju kao kolaži nalijepljene su direktno na zid (kao što tinejdžeri lijepe plakate) i time okupiraju stvaran prostor u kojem se nalaze, podsjećajući na krhkost materijala i prolaznost vremena. Izrezivanjem i modificiranjem fotografija iz časopisa, Matej ih rekontekstualizira i ide korak dalje od same aproprijacije (koja podrazumijeva minimalnu intervenciju na originalnoj slici). S obzirom na razrađenu psihološku podlogu fotografija i njihove kompozicije, Matej radi na shvaćanju vlastitog odnosa sa slikama kojima se služi ne mijenjajući značenje iza njih, nego radeći s njime i stvarajući nove interpretacije. Na taj je način uspostavljao unutarnji dijalog sa samim sobom, a istaknuti motivi imaju simboličku i autobiografsku crtu: „Svaka fotografija pomno je odabrana i reflektira neki dio mog života, stvara neku umnu mapu sjećanja. Na mnogim fotografijama ljudi su okruženi vodom, što mi budi uspomene kupanja na Dravi u djetinjstvu, ali i pričesti u crkvi.“

Motiv vode (koji se ponavlja i u projektu Med i mlijeko) može imati dvostruko značenje; s jedne strane kao simbol iscjeljivanja, čišćenja, pričesti i krštenja, a s druge postoji poveznica sa znojem, prljavštinom, klubovima i underground supkulturnom te queernessom kao nečime što se treba „isprati“. Također, tema nasilja zastupljena je, kako na slikama, tako i u samom procesu – trganje, gužvanje i probijanje fotografije nožem simbolizira otpor prema nedostižnim standardima ljepote te kritiku modne industrije kao protagonista destruktivne propagande.

Slojevitost značenja dopušta složeniju interpretaciju određenih segmenata rada, kao što je poveznica s religioznošću. Matejev pristup modnim časopisima direktan je rezultat katoličkog odgoja koji usađuje poriv za štovanjem ikona te uči kako postoji niz pravila koja se moraju slijediti: „Moj prvi susret s umjetnošću bili su oltari, oslikani zidovi i slike Posljednje večere na zidovima kućanstava. Ne gledajući kroz političku prizmu, bilo mi je fascinantno vidjeti da je to toliko prisutno, u svakoj kući, kao dio života koji ima svrhu i jako se cijeni. Tim se ikonama pridaje puno pažnje i oduvijek me zanimalo što to postoji u njima da potiče tako duboke osjećaje u ljudima.“

Tijekom razrade projekta, Matej je stvorio vlastitu ikonografiju i simbole, a fotografije instalacija „oltara ljepoti“ asociraju na oltare u crkvama. Uz ironičan odmak, Matej koristi modne slike za istraživanje reverzibilnosti simbolike i uspoređivanje kulta obožavanja (kao skupa superiornih vrijednosti) koji je zajednički modnom svijetu i religijama. Zadnja fotografija rada (Slika 3) stupnjevanjem boje i tematike odgovara konstrukciji pakla, čistilišta i raja, što svjedoči direktnom prijepisu jedne ikonografije u drugu. Daljnjim je razvijanjem projekta nastala poveznica s ikonoklazmom u smislu svojevrsne borbe s ikonom, tj. borbe s modnom ikonografijom te se može zaključiti kako je i sam umjetnikov način izražavanja ikonoklastičan.

(Slika 3) Matej Jurčević, I get so lonely, life in magazines

Svi su dijelovi Matejeva rada prožeti višeznačnom simbolikom, pa tako ni sam naziv projekta nije proizvoljan: I get so lonely, life in magazines citat je iz pjesme popularne, nedavno tragično preminule, pjevačice i glazbene producentice Sophie. Od elektronike do avangardnog hyperpopa, Sophie je svojim vibrantnim i originalnim inovacijama utjecala na cjelokupnu glazbenu scenu te proširila opseg moderne pop-glazbe, a protivljenjem restriktivnom normativnom društvu mnogima je bila velika inspiracija i uzor. Ključan događaj za Matejev projekt bila je neobična koincidencija. Naime, noć prije smrti poznate glazbene ikone, Matej je pripremio njezinu izrezanu fotografiju s namjerom da ju sutradan uklopi u rad. Ujutro, kad je vidio da je Sophie glavna vijest na društvenim mrežama, mislio je da je objavila novu pjesmu, ali ubrzo je shvatio o čemu se radi. Tog je trenutka odlučio preimenovati rad i posvetiti ga Sophie. Svoj je projekt oslobodio pozitivnih ili negativnih konotacija kao komentara na određenu političku ili društvenu situaciju te je u prvi plan stavio slavljenje queer kulture i prihvaćanje identiteta.

„Nadam se da ovaj projekt izgleda onako kako njezina glazba zvuči – kaotičan spektar šarenih zvukova koji na prvu nisu u potpunosti jasni, a sviđaju ti se, ali zapravo su jako inteligentno promišljeni i pametno spojeni, sve je na određenom mjestu s razlogom.“

U tekstu izložbe Pictures, održane u New Yorku 1977. godine, Douglas Crimp prigodno piše: „Stvarnost doživljavamo samo kroz slike koje od nje stvaramo.“ Održavanjem te izložbe oformila se The Pictures Generation, grupa mladih američkih umjetnika koji pod utjecajem konceptualne umjetnosti i pop-arta koriste aproprijaciju i montažu (između ostalog, eksperimentirajući s fotografijom i filmom) za razotkrivanje kulturnih stereotipa u popularnim slikama i masovnoj proizvodnji. Dostupnost kamera omogućila je umjetnicima da preispitaju stav fotografije kao umjetničkog medija sastavljajući slike u konceptualnim okvirima. Kao i Matejev rad, njihova djela zamagljuju granice između visoke umjetnosti i popularnih slika.

Matej sklonost prema mediju fotografije dijeli s vizualnim umjetnicima poput Richarda Princea, Aleca Sotha i Nan Goldin te se, često i nesvjesno, inspirira umjetničkim pravcima poput nadrealizma (za Milk and Honey) i dadaizma (za I get so lonely, life in magazines): „Kad god ne znam što bih, otvori se riznica tih dviju avangardi i odmah se nešto u meni pokrene.“

Za projekt I get so lonely, life in magazines introspekcija adolescencije ključan je element, a radovi su svojevrsna dokumentacija procesa razmišljanja o slikama i slojevitosti njihova značenja. Kao odgovor na svaku vrstu isključivanja osoba koje izlaze iz heteronormativnih okvira, Matej svojim radom potiče slobodu izražavanja i neopterećenost društvenim kategorizacijama. Svaka fotografija na svoj način predstavlja mehanizme odmaka od realnosti i simbolizira onaj skriveni, intimni svijet u kojemu nalazimo osobno sklonište.


*Queer = termin koji se primjenjuje za zbirno označavanje seksualnog ponašanja i identiteta koji se ne uklapaju u dominantne kulturalne modele monogamnog heteroseksualnog odnosa. Ne definira se pomoću binarnih odnosa, nego se ukazuje na pluralnost, prisutnost i ravnopravnost različitih promjenjivih i relativnih rodnih identiteta i seksualnih ponašanja u povijesnim i suvremenim zapadnim društvima.
Fotografije preuzete s umjetnikove web stranice
Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta Vizitka 2, čiji je cilj mladim umjetnicima pružiti širu medijsku vidljivost predstavljanjem njihova umjetničkoga rada na portalu i društvenim mrežama te tiskanjem radova umjetnikâ u obliku profesionalnih vizitki i promotivnih naljepnica.
Poveznice