Još 1926. godine Tin Ujević u svojoj zbirci pjesama Kolajna piše: „I preklinjem te: Nepoznata, reci, / kakva te tuga iz daljine draga, / i još mi reci, gdje si, što si, tko si?“ Ista pitanja počela su zanimati i Anu Kovačić stotinjak godina kasnije, nakon što je kupila fotoalbum sa slikama nepoznate žene na Hreliću. To je bio početak priče o izložbi Draga, koju je umjetnica predstavila početkom prosinca u Galeriji VN.
Izložba fotografija prati stasavanje nepoznate djevojke iz djevojčice u mladu ženu. Zbog prisutne intime album kao da je svojevrsni dnevnik koji slijedi mladu ženu u periodu između 1935. i 1943., kada se nepoznatoj ženi gubi svaki trag. Umjetnica vjeruje da je nepoznata djevojka vjerojatno stradala u strahotama Drugog svjetskog rata čime album postaje reminiscencija Dnevnika Anne Frank. Potresna je i sama pomisao što se zapravo dogodilo s mladom ženom iz fotoalbuma ,pa umjetnica, kako bi ublažila taj efekt, nadopunjuje album vlastitim fotografija iz fomativnih godina i tako na neki način "produžuje" život nepoznatoj ženi. Umjetnica snimljene autoportrete majstorski isprepliće s fotografijama Nepoznate pritom poigravajući se s pitanjima identiteta i vremena, ali i pitanjem medija. Naime, umjetnica je svoje fotografije uspjela digitalno obraditi tako da izgledaju kao da su nastale 1940-ih. Zbog tehničke umješnosti, ali i istančanosti umjetnice, suvremene digitalno obrađene fotografije se u potpunosti se uklapaju u kontekst albuma. K tome, zanimljivo je primijetiti i da sama umjetnica fizički pomalo nalikuje nepoznatoj ženi, pa tako posjetiteljima na prvu izgleda kao da je riječ o fotoalbumu iz života samo jedne osobe.
Fotografijama poput onih s izleta s prijateljicama, umjetnica progovara o tipično ženskim iskustvima. No, taj se univerzalno ženski kontekst očituje i samim naslovom izložbe - umjetnica koristi općepoznati pozdrav „Draga,“ kojim se emocionalno približava ženskoj publici, ali i misterioznoj ženi. Zarezom, kao što Petra Dolanjski Harni navodi u predgovoru izložbe, umjetnica „sugerira da je sve ono što ćemo vidjeti, upućeno, između ostaloga, i nama.“ Uvriježeni pozdrav pomoću interpunkcijskog znaka postaje mostom između privatnog i kolektivnog, odnosno univerzalnog. Štoviše, naslov je izložbe svojevrsni puni krug u priči o nepoznatoj ženi. Puno prije negoli se uopće odlučila na ovu izložbu, umjetnica je pisala pisma Nepoznatoj započinjući ih svaki put pozdravom „Draga,“. U vrijeme korone pisma su joj pomagala u nošenju s pitanjima majčinstva, identiteta i tijela, ,ali Nepoznata nažalost nije mogla odgovoriti na pisma umjetnice, pa je razgovor uvijek ostao jednostran. Umjetnica je zbog toga tišinu između sebe i Nepoznate u ovoj izložbi nadopunila iskustvima svojih prijateljica koje su sudjelovale izjavama i fotografijama iz vlastitih albuma. Na taj je način izložba postala multivokalna i otvorila mjesto za dijalog s posjetiteljima. Svaki od navedenih glasova ima svoje vlastite poglede na svijet, svaki od njih ima neke svoje preokupacije, ali svima im je zajedničko je žensko iskustvo. Svaka od njih je Draga. U intervjuu za Vizkulturu umjetnica navodi da je povod za multivokalnost želja da: „Dragu staviti u topli kontekst temeljen na ženskom povezivanju, htjela sam da njeni portreti postanu povod za rad, a ne tema rada.“
Koliko god izložba govorila o univerzalnim ženskim iskustvima, Ona ostaje dominantna. Ipak, u jednom trenutku Ona nestaje i „zamjenjuju“ je druge žene i njihova iskustva. Sličan proces događa se i na radnom mjestu kad žena ode na porodiljni. Time umjetnica otvara njoj blisku temu majčinstva koju odlučuje komentirati iz perspektive umjetničkog stvaralaštva u sklopu teme nestajanja. Temama nestajanja i nedovršenosti umjetnica se bavi u sklopu zasebnog atelijerskog prostora unutar galerije kojeg je nazvala Izložba u nestajanju. U intervjuu s Tenom Starčević, Kovačić navodi da joj se često kroz život govorilo kako „žene nakon Akademije uglavnom nestanu, misleći pritom da nestanu s umjetničke scene.“ Razlozi za to su mnogostruki, no posebno zanimljiv aspekt koji umjetnica sagledava je mentalitet „nisam dovoljno dobra“. U privatnom razgovoru s polaznicama Početnice likovne kritike 2024., umjetnica je otkrila da je taj način razmišljanja u njezinom iskustvu puno dominantniji u ženskom svijetu, nego u muškom, pa ga je tako odlučila uključiti i u ovu izložbu. Posebno zanimljiv rad koji propituje nestajanje definitivno je odljev umjetničinog tijela u vosku. Iako se tijelo umjetnice od trenutka izrade odljeva do danas uvelike promijenilo, odljev je ostao svjedokom vremena. No, vosak nije trajan, pa će zbog specifičnosti tog materijala s vremenom doći do raspadanja odljeva i nestajanja rada s umjetničke scene. Time umjetnica progovara i o svevremenskoj temi prolaznosti, ali i nadovezuje se na dio koji govori o nepoznatoj ženi. Naime, i ona je prolazna, a ostaju samo fotografije iz albuma koje će isto s vremenom postati zaboravljene ili u potpunosti nestati.
Upravo zbog mnoštva svevremenskih pitanja kojima se umjetnica bavi preko motiva nepoznate žene, izložba Draga, snažan je komentar suvremenih ženskih pitanja kroz prizmu umjetničkog stvaralaštva. Zbog te jedinstvene perspektive, ali i misterija oko Nepoznate, izložba je svakako vrijedna posjeta. Umjetnica izložbu proširuje i u digitalni svijet interaktivnom web-stranicom www.draga-dearshe.com. Na njoj poziva ljude da podijele svoje priče i fotografije te tako stvara svojevrsni arhiv u kojemu svatko može sudjelovati i omogućuje da nepoznata Ona, kao i Anne Frank, nastavi živjeti i nakon smrti.
Ana Lucija Abramović
Mađarsko-američki psihijatar Thomas Szasz u knjizi „Ideologija i ludilo“ navodi da je biti dijagnosticiran kao određeni tip osobe ili biti zarobljen u bilo kakvu kategoriju lišavanje slobode, a kao paradoks ističe da se mnogi ipak boje slobode i „bježe od nje u sigurnost fiksnog identiteta“. Iako nas u današnje vrijeme potiču da se izbavimo iz zarobljenosti u određenim kategorijama, izložbom „Draga,“ Ane Kovačić uviđamo krhki odnos želje za pronalaskom identiteta i potrebe da se oslobodimo tereta koji on sa sobom nosi.
Izložba „Draga,“ vrlo je slojevita svojom tematikom, obrađuje teme majčinstva, sjećanja, introspekcije, odnosa, okrenuta prvenstveno ženskom iskustvu, no gotovo svaku temu prožima pitanje identiteta. Autorica je na Hreliću pronašla fotoalbum njoj nepoznate žene, čiji je identitet pokušala saznati, ali nije uspjela. Ipak, pisala joj je pisma, iako ih njoj, naravno, nije mogla poslati te je iz njih proizašao koncept za ovu izložbu. Pišući introspektivna pisma nepoznatoj ženi, bila je potaknuta poslati set pitanja svojim prijateljicama, a neke odgovore možemo pročitati na zidu Galerije VN. U prostoriji su postavljene fotografije nepoznate žene i do njih autoportreti koje je umjetnica snimila vlastitim foto-objektivom, naizgled kao da sugerira ispreplitanje njihovih identiteta. Do tih radova nalaze se i izmiješane zabilježene obiteljske uspomene. Tekstualni dio izložbe konceptualno je emotivno angažiran i sastoji se od pedesetak kraćih „ispovijesti“ žena, odnosno autoričinih prijateljica, no njihova brojnost može izazvati zamor kod posjetitelja unatoč zanimljivosti sadržaja. Možda bi selektivniji pristup omogućio intenzivniji fokus na ključne ideje. Njima se prodire u vrlo osobne dijelove života autorice i njenih prijateljica, no iskustva o kojima su pisale su anonimna, što olakšava posjetiteljima da se povežu s opisanim životnim situacijama i osjećajima. Neke izjave otkrivaju univerzalnu ljudsku potrebu za pripadanjem i priznanjem unutar društva – biti viđena, cijenjena i poštovana zbog svoje uloge u profesionalnom i privatnom životu. Druge, pak, ističu čežnju za slobodom i odbacivanjem „ladica“ u koje ih je društvo, a katkad i one same sebe, smjestilo. Iako je izložba primarno usmjerena na žensko iskustvo, osjećaji koje su one izrazile nadilaze rodne granice i ukazuju na ljudsku potrebu za prihvaćanjem, poštovanjem i osjećajem vlastite vrijednosti. Ipak, pomalo paradoksalna opisana iskustva bude pitanje može li se osjećaj pripadnosti i prepoznatljivosti ostvariti bez žrtvovanja slobode? Mogu li sloboda i pripadanje međusobno biti usklađeni, a ne isključivi?
Model za skulpturu „Skica za spomenik njoj“ slomljen je u potresu 2020. godine, no autorica ga izlaže u poluraspadnutom stanju, referirajući se na svoj identitet kiparice. Rad ima polomljena stopala i glavu, moglo bi se reći da je slomljen od glave do pete. Okolnosti i vrijeme u kojima je nastao daju mu na značaju te samom svojom pojavom aludira na stanje krhkosti i nestaloženosti, ali i dalje stoji u odlučnoj, pobjedničkoj pozi. Sitnih dimenzija, postavljen na visoki postament, nalazi se u razini očiju posjetitelja. Kontrastna postava nedovršenog rada na postamentu stvara komičan, gotovo apsurdan dojam, no uzimajući u obzir njegov koncept, upravo u tome dolazi do izražaja njegov smisao.
Ova izložba ističe krhkost identiteta, ali i tijela. U odvojenom dijelu, koji se naziva „Izložba u nestajanju“ nalazi se odljev autoričina tijela u vosku „Lost wax casting“, prijelazni materijal koji s vremenom nestaje, sugerirajući odabirom materijala tjelesnu krhkost. Do njega na stolu nalazi se pjesma „A Woman's Body Parts“ pjesnikinje Sitawe Namwalije kojom izražava kako tijelo može postati predmet gdje se isprepliću identitet, kultura i osobne borbe, kako se žensko tijelo promatra kroz prizmu društvenih normi i očekivanja te kako društvo gleda na tjelesne promjene Zidovi prostorije ispunjeni su tekstovima kojima autorica izražava sumnju u vlastiti identitet, preispitujući svoju ulogu umjetnice: je li ona zapravo umjetnica, je li dobra u onome što radi? Ulaskom u ovu tijesnu prostoriju, posjetitelj kao da zadire u intimu autorice. Iako na prvi pogled tekstovi djeluju vrlo ozbiljno i intenzivno, prenose poruku da su takvi osjećaji dio gotovo svačijeg iskustva u određenim trenutcima, a ne anomalija. Budući da se radi o iskustvima razmijenjenih među prijateljicama, dodatno naglašava koliko su bliskost i otvoren razgovor ključni u suočavanju s tim osjećajima. Osim naravi tekstova izloženih na zidu, samo kretanje po prostoru stvara osjećaj zadiranja u intimu. Od samog ulaska u galerijski prostor posjetitelji su na oprezu, provlačeći se između uskih zidova, pokušavajući ne stati na izloženu voštanu skulpturu. Na stolu se, uz spomenutu pjesmu, nalaze i razbacane fotografije, a zbog njihove nespretne raspoređenosti, posjetitelji nisu u potpunosti sigurno smiju li predmete dirati. Dok se pojedinci oprezno približavaju kako bi razgledali predmete, oni hrabriji ih pak pažljivo dodiruju.
Iako većinom introspektivne naravi, izložba nije samo odraz osobnih iskustava, već i kritički osvrt društva i njegovih sustava. Svojim simboličnim izričajem posebno do izraza dolaze „Skica za spomenik njoj“ i „Lost wax casting“ kojima se jasno izražava kompleksni odnos krhkosti tijela, pa tako i identiteta. Opisana osobna iskustva nastala u društvenom kontekstu u kojem se isprepliću uloge žene, majke i umjetnice, prikazuju otpor pojedinca prema okvirima koji ga često oblikuju, ali i ograničavaju.
Marija Runac
Draga,
Danas sam umorna i pretrpana obvezama, ubija me blagdansko ludilo i imam osjećaj da ništa ne stižem. Kao da sam na sto strana.
Tako bi nekako izgledao početak pisma koje bih napisala svojoj prijateljici kada bi pisanje pisama i dalje bila praksa. Umjetnica Ana Kovačić izložbom Draga, koja se mogla pogledati u Galeriji VN od 3. 12. do 14.12. , upravo progovara o toj izgubljenoj praksi pisanja pisama. Međutim, izložba se ne bavi isključivo temom pisanja pisama već funkcionira kao zanimljiv spoj različitih elemenata koji kao da tvore neku vrstu slagalice. Smještena u višenamjenski prostor Galerije VN, izložba Draga, odlično komunicira s korisnicima koji svakodnevno dolaze čitati knjige ili novine i u Čitaonici provoditi slobodno vrijeme. Tako svakim dolaskom otkrivaju novi detalj kojim postava izložbe nudi mogućnost za posve novi doživljaj. To je ono što je meni nekako i najteže palo. Htjela sam sve upiti, zapamtiti svaki detalj, doživjeti svaku rečenicu koju je umjetnica zapisala.
Dio postava izložbe čini i zagrađeni prostor koji je umjetnica Ana Kovačić nazvala svojim atelijerom za vrijeme trajanja izložbe. Razlog za takvom intervencijom je, kako kaže umjetnica, praktične prirode, a prostor za rad unutar postava izložbe motivirao je umjetnicu na redovit boravak u Galeriji VN gdje je razvijala ideje za neke buduće radove. Ulaskom u njen atelijer vidimo proces stvaranja, brojne fotografije, rezbarije, skice, odljevi od voska koji se inače koriste kao početni korak za rad u materijalima poput bronce, kratki tekstovi koje piše Dragoj, kratke fusnote koje ostavlja sebi, sve se to može pogledati, proučiti i ispitati. Sve su to stvari koje se „ne izlažu u galeriji“ jer se čine manje bitne, ali su i dalje dio trenutka stvaranja, nisu trajne, neće ostati zapisane ili zamijećene kao pisma i fotografije izložene u glavnom prostoru, ali su tu i svjedoče o tom stvaralačkom procesu. Procesu od nečeg uobičajenog do nečeg trajnog što ostaje zapaženo.
Upravo to pitanje trajnosti i zapažanje detalja u kontrastu s prolaznošću i krhkošću je nešto što nekako konstantno prolazi kroz izložbu. Cijeli koncept izložbe osmišljen je oko jednog starog albuma kojeg je umjetnica kupila na Hreliću. Hrelić kao i ostali buvljaci prepun je starih fotografija i starih albuma. Zašto su onda upravo ove fotografije vrijedne spomena. Zbog toga što autorica gradi cijelu priču oko njih. Nepoznata vlasnica albuma, koja se često nalazi na izloženim fotografijama, postaje Draga, - prijateljica Ane Kovačić kojoj ona šalje pisma u kojima izražava svoje misli, osjećaje, brige i ponose. Draga je sada opet mlada djevojka na temelju čijih fotografija gradimo priču. Fotografije kao takve nešto su što rijetko više izrađujemo. Fotografiramo mali milijun trenutaka, nerijetko i objavljujemo u virtualne albume na Facebook ili Inastagram, ali ih rijetko izrađujemo, još rjeđe listamo i prolazimo kroz njih. Nekako kao da nakon što fotografiramo nešto, što samo ostaje po strani, pomalo zaboravljeno. Albumi su ti koji sabiru naše uspomene na jedno mjesto. Mislim da je i to razlog zašto je autorica album smjestila u vitrinu na ulazu u galerijski prostor i time onemogućila njegovo prelistavanje. Album je nešto osobno i iako su sve fotografije iz albuma izložene na izložbi taj intimni trenutak listanja fotografija nemamo na ovoj izložbi. Intimnost albuma je i dalje nekako sačuvana. Fotografije su izložene odmah ispod prozora te se zapravo mogu promatrati izvana, a izložene su redoslijedom kojim su posložene u albumu. Posebno zanimljiv odnos je starog i novog. Stare fotografije ispremiješane su s novima koje umjetnica stvara inspirirana foto albumom kupljenim na Hreliću. U sklopu izložbe reproduciraju se dva videa. Jedan prikazuje listanja albuma, a drugi autoricu izložbe i njezinu obitelj na izletištu u blizini Zagreba. Osamdeset godina kasnije je na istom mjestu Ana Kovačić zajedno s obitelji rekreirala fotografiju kakvu je pronašla u albumu, a koja prikazuje Dragu sa svojim bliskim ljudima. Taj odnos starog i novog, stare i nove slike, stare i nove priče, trajnosti i prolaznosti.
Autorica izložbe inače je kiparica i iako se to kiparska djela nisu u fokusu ove izložbe, mislim da zapravo najbolje povezuje taj odnos trajnog i prolaznog. U glavnom prostoru galerije izložena je mala studija za spomenik našoj glavnoj junakinji Dragoj. Naravno spomenik (još) ne postoji, ali studija od gline ponosno stoji uz sliku prema kojoj je napravljena. Nastradala je bila za vrijeme Petrinjskog potresa te je izložena vidljivo oštećena. Skulptura za koju bih rekla da je trajna i da će zauvijek stajati razlomila se i pokazala koliko je zapravo i to prolazno. Koliko je krhka. Slično je s odljevima koje autorica izložbe smješta u svoj atelijer unutar galerije. Odljevi tijela napravljeni od voska pravi su primjer prolaznosti i krhkosti. Vosak je materijal koji ne trpi vrijeme, krhak je i bez konstantnih intervencija raspast će se i skulptura više nije skulptura. Ti izlošci od voska već su razlomljeni kao i ona mala studija od gline koja se raspala u potresu. Autoričina glavna struka na ovoj je izložbi prikazana u raspadnim stanjima, u nekom prolaznom materijalu ne cjelovita. Ono što je trajno njezine su fotografije, fotografije njoj dragih ljudi i fotografije jedne nepoznate Drage.
Izloženi su i fragmenti pisama autoričinih prijateljica u kojima one dijele iskustva kako se osjećaju kao žene, što ih mori, s čime se nose u odnosima, kako se doživljavaju kao majke, kako doživljavaju svoja tijela. Ta iskrenost, pokazivanje ranjivosti i krhkosti opet je nešto što možemo staviti u kontrast nečeg čvrstog. Poput skulptura za koje zaključujemo da su čvrste i trajne, a onda ih na izložbi vidimo u komadićima, posložene poput kakve slagalice. Takva su i ova pisma, pokazuju te male komadiće, ranjivosti koju ne pokazujemo uvijek, koju često dobro skrivamo glumeći čvrstoću. Autorica nas potiče tim tekstovima da i sami budemo krhki i sami preispitamo sebe. Trenuci koje obično zabilježimo u fotografijama najčešće su neki lijepi trenuci, sretni trenuci oni koje želimo da trajno ostanu. Ovi trenuci preispitivanja i briga, ovi trenuci koji prikazuju našu krhkost nisu često zabilježeni. Umjetnica ih tu traži, vadi ih iz ljudi i prikazuje njihove priče.
Krhkost koju vidimo u skulpturama i pismima, trajnost koju uočavamo u fotografijama. Osjećaj je kao da se ti odnosi prolaznosti i trajnosti stalno provlače kroz ovu izložbu. Od fotografija gdje imamo neke stare trajno zabilježene trenutke, priču koju ne znamo, lik koji ne znamo, ali je ipak nekako vraćen upravo ovom izložbom. Prikazana je ovdje, vraćamo sjećanje na nju. Fotografija koja zaustavlja neki trenutak u punom smislu te riječi i iako mi ne znamo što točno stoji iza tog trenutka, gledamo ga i divimo mu se. Ana Kovačić koja ponovno stvara neke svoje trenutke, sa svojim ljudima, obitelji i prijateljima, koji će zauvijek ostati ovjekovječeni na snimkama i fotografijama i koje možda za 80 godina opet netko nađe. Netko tko neće znati cijelu priču, ali vidjet će neki njen trenutak.
Draga,
Bila sam na jednoj zanimljivoj izložbi u Galeriji VN. Glava mi je prepuna ideja. Sada trebam to sročiti u nešto.
Lea Vukmanić