Izložba Čopor osječke kiparice Vlatke Škoro, koja je u Galeriji Bačva Hrvatskog društva likovnih umjetnika otvorena 10. ožujka, nastavak je rastućeg ciklusa Životinja. Prilikom prvog predstavljanja ciklusa u Galeriji Matice hrvatske u travnju prošle godine autoričin bestijarij brojio je četiri, potom nekoliko mjeseci kasnije u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti sedam, a danas broji devetnaest izložaka.
Dok smo na prethodnim izložbama upoznali ne baš čovjekolikog čovjeka Era te simpatične i dobroćudne predstavnike različitih životinjskih vrsta, kojima je autorica asocijativnim povezivanjem nadjenula imena (koza Nensi, mravojed Marin, nosati majmun Božidar, ljenjivac Gimnastičar…), ova nas je izložba uvela u naizgled mračniju stranu životinjskog carstva, čopor afričkih divljih pasa.
Stupanjem u Galeriju Bačva istovremeno smo suočeni s pročišćenim bijelim prostorom po uzoru na O’Dohertyjev modernistički koncept bijele kocke te s dvanaest skulptura izrađenih od neprirodnih materijala koje veličinom i načinom izrade slijede stvarni izgled tih savanskih mesoždera predvođenih vođom čopora, Alfom.
Unatoč nelagodi koju dodatno pojačava za prostor HDLU-a karakteristična jeka, približavamo se skulpturama i promatramo svakog pripadnika čopora pojedinačno. Prvo što možemo zamijetiti su deformacije tijela izloženih figura (nekima nedostaje rep, nekima uho, a nekima šapa). Upravo taj pomak razbija prvi dojam nelagode i promatrača navodi na sažaljenje nad promatranim objektima. Neka vrsta pomaka od stvarnosti prisutna je na svim djelima ciklusa pa bi se moglo govoriti o svojevrsnom autoričinom potpisu koji se ostvaruje putem predimenzioniranja te deformacija pojedinih dijelova tijela ili pak karikaturalnih, gotovo grotesknih, prikaza antropomorfnih životinja (koje možemo prepoznati i u autoričinim ranijim djelima Polar Escape te Half Human, Half Newman).
Druga karakteristika koju primjećujemo kada skulpture sagledamo kao cjelinu je način na koji se autorica poigrava razmještajem figura u prostoru. Smješta ih na međusobno različite udaljenosti, bez nekog određenoga ritma ili reda, upravo onako kako bi se i same intuitivno kretale u prirodi. Kiparsko umijeće autorica izražava kroz način oblikovanja tijela figura te njihovih impostacija kojima dominira neprekidna izmjena punih i praznih prostora te konkavnih i konveksnih volumena. Sve ovo doprinosi dvostrukom tumačenju viđenog koje se može objasniti dvama parovima oprečnih pojmova, u formalnom smislu pokrenutosti i statičnosti te u smislu osjetilnih senzacija suosjećanja i straha.
Iako autorica za sva djela iz ciklusa Životinja tvrdi da nemaju ni angažiranu ni alegorijsku ulogu, nego, kako iz predgovora Ivana Rotha saznajemo: „Njezina je ideja utemeljena na ideji prirodnog jedinstva“, samom promatraču ostavljeno je na promišljanje hoće li prihvatiti autoričinu sugestiju ili će djelu dodijeliti vlastito tumačenje. Ipak, kada uzmemo u obzir činjenicu da su afrički divlji psi jedina pasmina iz porodice pasa koju je nemoguće pripitomiti ili pak da su zbog brižnosti prema pripadnicima vlastitog čopora ugrožena vrsta, pitamo se: ne podsjećaju li ovi obojeni vukovi (grč. Lycaon, lat. Pictus) neumoljivo na neka druga neshvaćena bića?
Izložbu koja je izvorno trebala trajati do 22.ožujka bilo je moguće pogledati do 19. ožujka zbog obustave rada HDLU-a sukladno propisanim mjerama zaštite od virusa COVID-19.
Vlatka Škoro pohađala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, a potom je magistrirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na istome je fakultetu 2010. godine doktorirala pod mentorstvom red. prof. art. Peruška Bogdanića i izv. prof. dr. sc. Leonide Kovač. Izlagala je na nekolicini samostalnih i dvadesetak zajedničkih izložbi. Sudjelovala je na Slavonskom bijenalu 2008. i 2010. godine te Memorijalu Ive Kerdića. Među dosadašnjim samostalnim izložbama ističu se izložbe Stvarnost vs. virtualnost u zagrebačkoj Galeriji Greta te Životinja iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Za skulpturu Indigo dijete autorica je osvojila Erste Grand Prix nagradu 2010. godine.
Autorica fotografija: Dora Novak
