Neža Knez je slovenska umjetnica iz Ljubljane. Rođena je 1990. godine, a prvu samostalnu izložbu pod nazivom "Studije prostora" imala je u Galeriji AŽ 2019. godine. Osvrt se temelji na iskustvu s izložbe te razgovoru s umjetnicom. Umjetnost Neže Knez umjetnost je novih medija te zahtijeva otvoreniji pristup djelima. Iako se možda na prvi pogled čini banalnom ako je promatramo s „tradicionalnog“ stajališta, ona zapravo na suptilan način istražuje fenomene ljudskosti i ljudskog duha. Kako je ljudski duh predmet istraživanja filozofije i umjetnosti kroz stoljeća te je ustvari transcendentalan i nadilazi pojam vremena, zaključujem da umjetnost Neže Knez ima istu tu kvalitetu.

U razgovoru sa studentima Neža Knez je zanimljivo istupila kada je pričajući o sebi i razlozima bavljenja određenim temama. Kao lijepi uvod u izložbu ispričala je što ju zanima te nam je na pristupačan način približila sebe. Tako smo lakše shvatili njezina polazišta i primijetili što je zaista intrigantno u radovima jer se često kod novih medija može dogoditi da se poanta djela izgubi u mnoštvu drugih pitanja.

Iskustvo izložbe "Studije prostora" bilo je vrlo zanimljivo i s osjetilnog stajališta. Kao prvi rad umjetnica u predvorje postavlja dva draga citata koji opisuju trenutak uz zvuk veselog zvižduka. Jedan od njih je bio „The mountain will talk of things which are necessary and always true, and I shall talk of things which are sometimes, accidentally true. (B. I. Ader)“. Citat me se posebno dojmio u kombinaciji sa zviždukom jer je ostavljao miran i veseo dojam te je djelovao da se istovremeno osjećam malim i velikim. Umjetnost je raditi stvari koje su monumentalne u svojoj jednostavnosti, ali ne pokušavaju biti pretenciozne, nego su tu za ljude koji traže nešto u toj umjetnosti. Moj dojam je bio da je u jedan sasvim običan prostor umjetnica ubacila vedar duh. Neža Knez stvorila je auditivni ambijent kao uvod u izložbu.

Autobusna stanica, 2019.

Sljedeći rad koji se nalazio u predvorju galerije bila je „Autobusna stanica“ napravljena od papira i popraćena fotografijama stanica koje je umjetnica prolazila na putu prema galeriji. Ideja djela bila je konstatacija da svi čekamo nešto, a autobusna stanica uzeta je kao simbol tog čekanja. Kroz umjetnost Neže Knez provlači se i motiv apsurda, u ovom slučaju kroz motiv čekanja, a u djelu „Rupa“ primjerice kroz izvedbu djela.

Za vrijeme boravka u Njemačkoj Neža Knez je dobila za zadatak da, zbog tadašnjih aktualnosti, radi s izbjeglicama. Umjetnica tvrdi da to toliko nije rezoniralo s njom jer nije htjela raditi nešto pod okriljem socijalne umjetnosti koja je često vezana za probleme koji su prolazni u društvu. Nežina umjetnost istražuje neke ljudske fenomene koji su stalni i bezvremenski te su kao takvi oduvijek dio čovječanstva i kulture, iako su neki od njih u modernom društvu možda pomalo zanemareni. Neža se bavi umjetnošću kako bi istražila komunikacijski aspekt ljudskog duha. Neža Knez ne planira što će raditi unaprijed. Neplaniranje je zapravo veliki dio njezina kreativnog proces. Zapravo se radi o djelomičnom prepuštanju kreativnog procesa slučajnosti koja u konačnici jednako oblikuje rad kao i namjera umjetnice. Tako se namjera i faktor slučajnosti međusobno nadopunjuju i izmjenjuju. Ta je pojava analogna primjerice trenutku istine vađenja grafike iz preše i gledanja rezultata koji je kombinacija namjernog utiskivanja grafike i slučajnosti koja se događa prilikom printanja. Istražujući okolinu izbjegličkog kampa, Neža je došla na ideju da samo krene kopati rupu. Apsurd je bio i u tome što je na pitanja prolaznika koje je zanimalo što radi samo odgovarala da kopa. Ljudi koji bi se našli u blizini nisu znali što radi te je rupa postala okupljalište na dijelu livade gdje se inače nitko nije zaustavljao. Ljudi su se okupljali, donosili Neži hranu te joj postavljali pitanja. Zadnji je dan umjetnica vjernijoj publici otkrila tko je i što radi te su dobrovoljci dobili papire na koje su napisali što vide u rupi i što ona za njih predstavlja. Umjetnica je dobila puno više odgovora nego što je očekivala, a ljudi su pisali vrlo intimne stvari. Neži su najbitniji dio djela „Rupa“ upravo iskustva tih ljudi pa ih je zbog toga, uz njihovo dopuštenje, objesila na zid galerije. Iako je umjetnost teško definirati, Neža nas ovim djelom podsjeća da umjetnost znači i biti čovjek, što se nažalost, u današnjim brzim vremenima, često zaboravlja.

Rupa, 2016. (izvor fotografije)

Sličaj dojam izaziva i posljednje izloženo djelo „Kvadrat“ koje je bilo predstavljeno uz fotografije jednog uličnog kvadrata u Brooklynu, fotografiranog u različito doba dana iz iste pozicije. Kroz ovo se djelo također provlači igra namjere i slučajnosti u nekoliko aspekata. Izložene fotografije su dokumentacija djela, ali djeluju i kao umjetnički sadržaj jer se kompozicije istog kvadrata pločnika mijenjaju sjenama u različito doba dana pa fotografija istog objekta u različitim situacijama postaje zanimljiv okidač za daljnje promišljanje. Završnu formu tih fotografija odredila je slučajnost – odabirom trenutka u kojem će se fotografija napraviti Neža je bila režiser u tom imaginarnom filmu. Tako je zapravo prilaganjem dokumentacije performansa napravila i zanimljivu izložbu umjetničke fotografije.

Komunikacijski aspekt umjetnosti Neže Knez možda jest i poanta onoga što radi, jer kroz performanse umjetnica ponovno otkriva kako je biti čovjek i koje su kvalitete ljudskosti koje svi posjedujemo, iako nas društvo uči kako ih što prije zaboraviti.

Osvrt je nastao u sklopu kolegija "Teorija i povijest povijesti umjetnosti" (nositeljica: dr. sc. Jasna Galjer) na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom dr. sc. Josipe Lulić te ostvarenom suradnjom s umjetničkom organizacijom Atelieri Žitnjak / Galerijom AŽ (voditelj programa: Bojan Krištofić) gdje je 2019. godine održana izložba Neže Knez Studije prostora.

Fotografije: Boris Cvjetanović (ljubaznošću Galerije AŽ)