Neža Knez umjetnica je rođena 1990. godine u Ljubljani, Sloveniji. Diplomirala je na Odsjeku kiparstva na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje Sveučilišta u Ljubljani, a tamo je i magistrirala. Pri stvaranju umjetničkih djela koristi se raznim medijima; od zvuka, videa, skulptura, fotografija do crteža i performansa. Osim samostalnih izložbi, izlagala je i na brojnim grupnim izložbama, ne samo u Sloveniji, već i u Austriji, Njemačkoj, Italiji i drugdje. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, a jedno je vrijeme djelovala i u New Yorku.
Neža Knez u svojim se radovima dotiče onoga svakodnevnog i uobičajenog – koje je, po njenom mišljenju, često zanemareno i prihvaćeno kao takvo – te ponekad i apsurdnog, koje se očituje u njenom radu For-nothing (Rupa) koji je nastalo 2016. godine u Njemačkoj dok je tamo boravila. For-nothing je site-specific rad, vezan uz određeno mjesto. U ovom slučaju riječ je o livadi po kojoj se svaki dan šetalo mnogo prolaznika. Neža Knez je upravo na toj livadi odlučila iskopati rupu. Kopala je koliko je mogla i koliko joj je materijal fizički dopuštao, te je nakon toga sve iskopano vratila u nastalu rupu. Zanimale su je reakcije drugih ljudi, prolaznika. One su bile raznolike; neki prolaznici su samo začuđeno pogledali i nastavili dalje, a neki su se zaustavili i postavljali pitanja. Bilo je i onih koji su se umjetnici pridružili u kopanju kako bi joj pomogli. No, Knez je odgovarala samo na jedno jedino pitanje. Kad bi ju netko upitao „Što je to?“ – ona bi odgovorila: „Rupa.“ Ne bi davala nikakva dodatna objašnjenja.
Nakon tri dana rad je bio gotov, a sedamnaestero ljudi bilo je pozvano da odgovori na pitanje „Što mislite o ovome?“ Svatko je napisao svoj odgovor na vlastiti A4 papir, nakon čega je Knez pokušala objasniti kako su upravo ti sudionici i njihova participacija bili glavni dio umjetničkog rada, te je on upravo zbog njih zaživio. Knez ovaj svoj rad opisuje kao pomalo čudan jer se ne može negdje točno smjestiti ili kategorizirati zbog toga što se transformira iz jednog mjesta u drugo te tjera promatrača na razmišljanje. Kada sam objekt „nestane“, on je zamijenjen mišlju – sjećanjem. Sami promatrači stvaraju taj rad. Drugim riječima, promatrači i jesu taj rad. Prema tome možemo zaključiti da je rad živ, mijenja se i sam sebe interpretira.
Neža Knez svoj rad prvenstveno bazira na istraživanju osjetila i različitih percepcija: zanima ju ono vidljivo i nevidljivo, te čovjek kao individua sa svojim jedinstvenim razmišljanjima i doživljajem svijeta oko sebe. Zanimaju je veze između ljudskog tijela i njegove komunikacije s objektima oko sebe. U tom smislu mnogi njeni radovi ostaju „nevidljivi“ i svatko ih doživljava na svoj poseban način, što je i jedan od glavnih ciljeva umjetnice. Velika inspiracija bio joj je njen glavni mentor na magisteriju, profesor Jože Barši.
Jože Barši: “The thing of art or rather operation of art is nothing, or if you wish art is for-nothing/non-sense. Wordpad for-nothing, which creates for-nothing is the back side of a good artwork, which in its procedure, in its structure functions like a logical machine (that must be). On the other side however the idea for-nothing bound on the object, which is unrecognizable, undefined, undesigned, formally opened and ontologically uncertain allow us to think.“
„Stvar umjetnosti ili čak sam čin umjetnosti je ništa, ili ako želite umjetnost je za-ništa/besmislena. Wordpad za-ništa, koji stvara za-ništa pozadina je dobrog umjetničkog djela, koje u svojoj proceduri, u svojoj strukturi, funkcionira kao logički stroj (koji mora biti). Međutim s druge strane ideja za-ništa vezana za objekt, koji je neprepoznatljiv, nedefiniran, nije dizajniran, formalno je otvoren i ontološki nesiguran omogućava nam da mislimo.“
U galerijiskom prostoru Knez je svoje djelo morala na neki način materijalizirati. Na tlo galerije postavljena je hrpa zemlje, a iza te hrpe postavljen je TV monitor koji je prikazivao proces kopanja rupe. Tako su posjetitelji svim osjetilima mogli doživjeti sam događaj koji se dogodio na livadi u Njemačkoj, iako su u tom trenutku u prostoru galerije. Na zidovima okolo postavljeno je 12 A4 papira s odgovorima prolaznika koji su ostavili svoje komentare. Komentari su raznovrsni: neki nisu vidjeli smisao kopanja rupe, dok su drugi u tome prepoznali poantu i vrijednost. Upravo u tome leži ljepota ovog djela; ona je sama interpretacija različitih ljudi.
Iako se možda na prvi pogled sam čin ovog umjetničkog rada čini apsurdnim, on potiče prolaznike na razmišljanje. Premda je radnja kopanja rupe uobičajena, činiti to usred livade bez nekakvog vidljivog povoda čini se bespotrebnim, no upravo je ona potaknula ljude da se zapitaju.
Shvatila sam ovaj rad kao apsurd koji se pretvorio u nešto prekrasno jer je potaknuo komunikaciju između ljudi na mjestu gdje se ona bez toga ne bi ostvarila. Bilo kakva akcija, odnosno pomak iz vlastite sigurne zone rezultirat će nečim vrijednim što je ovo djelo na jedan suptilan i jednostavan način pokazalo.
