VGA 01 simbiotički je izložbeni projekt kojeg organiziraju Klub studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta (KSPUFF) i Virtualna Galerija Akademija (VGA), a kojemu ćete moći prisustovati od 22. do 29. studenog 2019. godine. Na portalu su dosada predstavljeni autori i autorice koji će krasiti Galeriju SKC i Kazamat, a došlo je na red upoznati se s umjetnicima i umjetnicama čiji će radovi svoje mjesto pronaći u Galeriji Šira.

Zagrebačku će galeriju ispuniti ukupno šest autora s jednim tajnovitim virtualnim dodatkom, a riječ je o studentima/icama s različitih umjetničkih akademija Hrvatske - Eleni Apostolovski, Mihaelu Bađunu, Lauri Brcković, Klari Burić, Antoniji Magdić i Marku Zuraku.

Razotkrivajući sebe same, znanstvena i teorijska otkrića, kolektivne djelatnosti i naš senzibilitet za druge i spram drugih, Šira će ponuditi spektar različitih filozofskih, humanističkih, društvenih i introspektivnih sagledavanje današnjice. Poticaja za toplim i empatičnim, ljudskim i racionalnim, te novog uvida, promišljanja i djelovanja neće nedostajati. Radovi su to koji se pred vama otkrivaju i rastvaraju pogled u dubinu i širinu.

Putovanje o čovjeku možemo započeti, uvriježenom sintagmom o kolijevci zapadnog društva, tj. drevnoj Grčkoj. Interes čovjeka da spozna i definira sebe samog gotovo je utkan u naš identitet, pa iako danas, napretkom medicine i psihologije sa sigurnošću možemo opovrgnuti dio njihovih razmatranja, zanimljivo je vratiti se pretečama psihologije.

Time se poslužila Klara Burić, s prebivalištem na zagrebačkoj akademiji, koja pokušava materijalizirati stanje melankolije, poigravajući se njenim opisima primarno unutar grčke filozofije. Melancholia, stvaranje kiparski je ciklus koji opredmećuje opise crne žuči – upravo odgovorne za ovo stanje koja se učestalo vezuje i uz kontraste karakteristike, a bila je i povodom raznih presumpcija unutar znanosti. Prolazeći iz stavova kako je isto dio čovjeka, autorica ga bira uprizoriti kao organičke forme, zanimljivo očijukajući sa sintetskim materijalima nastavljajući se na teorije o njegovoj nepoželjnosti, ponekad viđenim kao stanjem oboljenja. Takvim kombiniranjem pruža upravo dovoljno začudnosti pojedincu da se zapita o sebi, o svojim činidbenim faktorima i materijalnosti.

Nastavljajući o psihološkom, riječka se studentica Elena Apostolovski odlučila progovoriti o svima nama, našim emocijama i strahovima. Sam naziv ciklusa Samoizgradnje, izveden u tehnici rakua, više je nego narativan za razumijevanje – samoizgradnja kao pojam kojim se može promatrati kao kontinuirani rad na sebi, ali i iz tehničkog (fizičkog) rakursa u kojemu se gradnja forme rastvara u nove oblike, u one koje isprepletene sobom gube realnost Izvedbom skulpturama ne pokušava zaći u mimesis, u portretnu elaboriranost već stvoriti svojevrsne tipove – one koje ćemo emotivno raspoznati. Riječ je o figurama koje predstavljaju jednako nas ali i čovjeka u totalu, ukazujući na kolektivne slabosti, probleme i preokupacije.

Elena Apostolovski, Koja se sakrila od svijeta (sebe)

Polazeći od sebe, Mihael Bađun u svoju opusu uvrštava jednu netipičnu slikarsku temu – Spavača. Vođen uspostavom skladne i umjerene kompozicije, autor slučajno ili namjerno odlazi u fotografsko pravilo trećina dodatno nam mameći pogled na figuru, točnije autoportret. Prikaz smješten u nedefiran, a opet potencijalno moguć prostor, sa simultano pastelnim i zagasitim koloritom dominantnih tonova karmin i indigo boje pobuđuje lagano začudnu i sjetnu atmosferu. Temeljeći svoj potez na dihotomiji odvajanja čvrstih polja i nježne modulacije figure, autor nagovještava emotivni ambijent i komunicira ideju pojedinčeve mnogostrukosti u psihološkom značenju.

Slično privativiziranje koristi i Marko Zurak, riječki student, koji kombinacijom akrila i ulja donosi vedutu života u gradu. Zagasitim tonovima, produktom vremenskih (ne)prilika i upečatljivim prelijevanjem prikaza, autor nam rastvara pogled na gradilište, njegove radnike u kontrast sa živosti grada koje nikada ne smije biti usporena. Atmosfera Skele vjerodostojno predočava onu generalnu ideju Rijeke – industrijsku i dinamičnu, kišnu i maglovitu, grad uz more, ali i luku. Platno je zapravo jedan ulomak uhvaćene situacije, koje se upravo zbog njega i naslikalo pri čemu sam rad postaje suvremenom žanr-scenom, kao i dokumentom vremena. Od posebne je važnosti zapravo naglasiti izbor subjekta – onih (osim u kratkotrajnim tendencijama) podzastupljenih u tradicionalnoj povijesti umjetnosti - običnih građana i realnih radnika kojima društvo vrvi, a rijetko ih se pronalazi na slikarskim platnima.

Fenomen migracija, s posebnim naglaskom na recentna zbivanja i njihove političke aspekte, vizualizira Antonia Magdić u radu Trag. Osječka se studentica zaputila u istraživanje geopolitičkih, društvenih i ekonomskih situacija iskoristivši aluminijske "kutije" kao platno, koje svojim linijama i oblikovanjem, koncizno i apstraktno materijalizira priču. Uporabom nenametljivih sitnih ureza predstavljaju se pokret i mijena, ostvarujući čistoću iskaza koji ipak, svojim zadiranjem i prodiranjem u plohu naslućuje kakav negativan predznak. Odolijevajući opisnosti i šokantnosti, autorica se bavi ritmom pojavljivanja i izmjena poteza, njegove disperzije i sažimanja predočavajući različite dinamike i tendencije.

Antonia Magdić, Trag

Zanimljiv je transfer medija iskoristila Laura Brcković koja je svoj video performans Moje tijelo je moja kuća odlučila prezentirati u vidu isprinta fotografije većih dimenzija naglašavajući time samorefleksivnost medija kojim nedvojbeno pozicionira stavove. Fotografija zagrebačke studentice izvađena je iz konteksta cjelovitosti, a opet jasnoćom prikazanog – njenog tijela ispisanog tekstom istovjetnom naslovu, dovoljna je samorazumljiva da samostalno stoji. Činom ogoljenja ženskoga tijela poteže se pitanje vlasništva istog, iznoseći tezu tijela kao kuće što se simultano može čitati kroz žensko pitanje, egzistencijalističku filozofiju isključive fizičke stvarnosti, ali i povezati sa spirtualnim vjerovanjima o tretiranju tijela kao hrama. Isprepletenost višeznačnosti ovog ni najmanje pretencioznog, a ipak jezgrovitog i narativnog djela, njegov je veliki poen.

Ipak, finalno čitanje, osjećanje i tumačenje radova ostaje na vama. Zato vas još jednom pozivamo da se pridružite jedinstvenoj izložbi u sebi najbližemu gradu, pogledajte nova ostvarenja te upoznajte i pokoje dosada Vama nepoznato ime budućih velikana hrvatske umjetnosti. 

Izložbe se odvijaju od 22. do 29. studenog 2019. godine u galerijama Kazamat (Osijek), Šira (Zagreb) i SKC (Rijeka).

Detalje o događaju možete saznati na linku.

Kustosku koncepciju potpisuju Josip Drdić i Mihaela Zajec, dok izuzetnu asistenciju osiguravaju Daria Granić, Buga Kranželić, Lora Rajčić te Ivana Završki.