Široka poput tezaurusa ovogodišnja je selekcija autora i autorica izložbe VGA 01 čiju organizaciju zajednički potpisuju Klub studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta (KSPUFF) i Virtualna Galerija Akademija (VGA). Da ponovimo, riječ je o simultanom ciklusu izložaba koje su, putem javnog natječaja, odabrale reprezentativni spektar studenata i studentica hrvatskih umjetničkih akademija s ciljem demokratizacije izlagačke prakse, umrežavanja različitih dijelova lijepe naše, ali i promociju studentske produkcije. Nemajući tematski okvir, dana je prilika svim autorima da se samostalno odluče predstaviti svojim izuzetnim ostvarenjima. Ipak, spontano se među izlagačima destilirao interes za teme prostora i čovjeka, kao i njihove interakcije koja će se predstaviti riječkoj (nadajmo se i široj) publici u galeriji SKC od 22. studenog 2019 godine.
Stručno vijeće izložbe u taj je prostor uvrstilo ukupno šestero studenata i studentica umjetničkih akademija unutar Hrvatske, točnije Valeriju Djanješić, Maju Gjajić, Anu Mariju Kerošević, Andreu Listeš, Zdenka Mikšu te Andreu Taraš.
Galerija SKC, kreirana od strane mladih i za mlade, u dinamičnom okružju i svojevrsnom sukobu povijesne jezgre grada i industrijskog pokretača Rijeke, u autonomnom i heterogenom prostor koji objedinjava različite sfere društvenoga života, pruža pravo polazište za autore i autorice koji su svoj umjetnički rad posvetili pitanjima prostora, čovjekova djelovanja i blijeđenja istoga.
Kao rad o svojevrsnom početku ljudskoga naseljavanja može se uzeti Šuma Ane Marije Kerošević, zagrebačke studentice, koja svojom interaktivnom instalacijom stvara prožimajući ambijent prvotnog čovjekova mjesta obitavanja. Šuma kao takva danas nosi i društveno-političke konotacije pitanja poput našega tretmana spram prirode te njene cikličnosti koju često remetimo, a djelo svojom promjenjivosti, pošto je riječ o kaširanim skulpturama koje se različito osvjetljavaju, upravo skreće pozornost kako na pojedinačnu važnost svakog dionika prirode, tako i na začudnu praksu uživanja prirode putem simulacija - primjerice digitalnim projekcijama ili nasnimljenim zvukovima. Iako smo se odvojili od prirode te živimo u duboko urbaniziranim područjima, ostaje ta iskonska potreba i želja smirujućih i pročišćavajućih vrijednosti prirode.
Ana Marija Kerošević, Šuma
Ipak, pitanjem toga što si je čovjek stvorio u duhu tehničkog napredovanja, masovnih migracija i obrata proizvodnje pozabavila se Riječanka s osječke akademije Andrea Listeš u svojem ciklusu slika (ili točnije, zidnih instalacija) Urbano naslijeđe. Izbor uporabe građevinskog materijala svjestan je čin autorice koja putem njega, kao neizbježnog medija, upravo pokazuje na njegovu funkciju – on je taj koji nosi breme promjena unutar živog tkiva grada, njegova javna prostora i krajolika. Bazični primjer infrastrukture poput asfaltiranja cesti ili održavanje parkova trebao bi biti na korist društvu u cjelini. A opet, upravo je prostor taj koji učestalo trpi (potrebne ili ne) svakodnevne i povijesne izmjene pri čemu ga se zanemaruje kao jednako važnog aktera međuljudskih odnosa, društvenih zbivanja i potencijalnog kreatora sigurnosti koje nam često nedostaje. Spretnom kombinacijom teških, sumornih i sveprisutnih gradbenih elemenata u ulozi formalne strukture autorica suprotstavlja pronađene psihološko-emotivne te intimne ulomke života pojedinca ukazujući pri tome na našu neizbježnost participacije.
Dodatnu intimizaciju (privatnog) prostora donosi nam Valerija Djanješić osvrtanjem na vlastito iskustvo života u kutiji/ama. Prostor zagrebačke studentice ponajprije ulazi u sferu emotivno motiviranog krojenja identiteta povezanog s vlastitom okolinom, osvrćući se prije svega na funkcije sigurnosti i slobode. Rad Selidba, koji se fizički manifestira gomilanjem kutija (simultano s autoričinim narativnim zvukovnim ulomcima), spretno se poigrava svojom materijom iskoristivši kutije u dvojakom simboličkom značenju - onoga promjene locusa, kao i engleskog frazema box life-a. Djelo nastaje kao plod preseljenje iz zajedničkoga doma koji je dijelila s partnerom, gdje se u jednu ruku emancipira sama selidba kao prostor bivanja između dvaju stanja života koji se iznova treba definirati u drugome okolišu, ali i kritičko preispitivanje samoga (bivšeg) odnosa, pozicije sigurnosti i, važnije, revidiranje vlastitog "ja" unutar njega.
Drugačiji je pak pristup iznjedrio Zdenko Mikša koji je stvarajući granično realne i imaginarne prostore kreirao vlastiti svijet. Planeta Zdenko začudan je, pretrpan, zaigran i nadrealan prostor gdje se, crtački izvedeno, isprepliću dnevnički zapisi, dislocirani lokaliteti, ali i kreativna tumačenja futurističkih predviđanja. Strujom svijesti manifestiranom tušem na papiru autor se prepustio stanju zanesenosti, slobodnoga crteža kojim neplanski prenosi varijante realnosti, emotivnih stanja, trenutnih preokupacija prepuštajući, kako sebi, tako i promatraču, da se pronađe, poistovjeti i osamostali hrabro tumačiti suodnose elemenata gomilanih poput horror vaucia. Poigravajući se perspektivnom, formama i prikazima, istinom i fikcijom, stvarajući ponekad dječju grotesku, Mikša je spretnim crtačkim potezom koji ne trpi grešku ostvario odmjeren metafizički prostor pružen na čitanje.
Motiviran postmodernističkim odnosom subjekta i objekta te postulatima psihologije za pojmove karaktera, osobnosti i (novijeg) identiteta, nastaje rad Priča o mojim nama Maje Gjajić. Studentica osječke akademije, ali i praktikantica grafičkog dizajna „Studio 33“ posvetila se eksperimentu srodnom grafici – cijanotipiji putem koje istražuje načine krojenja i manifestiranja sebstva. Prostorom slike ukupne duljine četiri metra nižu se portreti čije se facijalne ekspresije razumijevaju kao psihološka stanja svakoga pojedinca. Premisom krojenja nas samih pod utjecajem vanjskog, a kataliziranja tih informacija postupcima unutarnjeg, metafizičkog prostora, autorica ističe ljudske interakcije kao jedan od determinirajućih podražaja koji rezultiraju rasplinjavanjem jedinstvenog čovjekova karaktera u višestrukost.
Ipak, za kraj ovakvog prostornog putovanja, bilo kolektivnog ili pojedinačnog, pozornost možemo skrenuti i na pitanje onog ispražnjenog čovjekom. Društveni aspekt prostora skoro humoristično, ali krajnje istinito, a opet jednostavno, osviješteno i inovativno viđenje dana poslije pruža Andrea Taraš svojim istoimenim videom. Tematizirajući naočigled banalno pitanje izgleda eksterijera zagrebačke akademije nakon tradicionalne manifestacije Cash&Carry, autorica je zapravo zašla u dublje pitanje posljedica ljudskog djelovanja po ambijent. Dan poslije doslovni je prikaz ispražnjenih eksterijera, nasumičnih, ponekad komičnih, a ponekad tragičnih situacija koje upozoravaju na nonšalantan odnos spram naše okoline. Ipak, zanimljiv je uopće fenomen kojim urbane pejzaže razumijemo putem njihova suodnosa s društvom, a upravo kadrovi videa potežu takva pitanja. Antropocentrično promatramo te prostore s dozom nostalgije, nelagode i/ili straha, a zanemarujemo s njime simbiotički djelovati, još od početka njegova postojanja.
Andrea Taraš, Dan poslije, isječak iz videa
No, kako sve ne bilo ostalo mrtvo slovo na papiru, pozivamo vas da i sami iskusite niz različitih promišljanja, ali i emocija koje autorice i autori opredmećuju ovom izložbom. Posjetite galeriju SKC, osvijestite svoje prostore, zajednice, ali i one detalje koji vas čine upravo vama.
Izložbe se odvijaju od 22. do 29. studenog 2019. godine u galerijama Kazamat (Osijek), Šira (Zagreb) i SKC (Rijeka).
Kustosku koncepciju potpisuju Josip Drdić i Mihaela Zajec, dok izuzetnu asistenciju osiguravaju Daria Granić, Buga Kranželić, Lora Rajčić te Ivana Završki.
