Tridesetih godina devetnaestoga stoljeća jače se razvijala nacionalna svijest Hrvata te razvoj ideje sveslavenstva i južnoslavenstva što se odrazilo na politički i umjetnički život. Političari, jezikoslovci i književnici toga doba, objedinjeni željom za slobodom od sve ekstremnijih ugarskih i austrijskih utjecaja, šire vlastite ideale hrvatskim prostorom. Period od 1830. do 1843. godine tako se naziva vremenom djelovanja Ilirskog pokreta. Jedan je od velikana Ilirskog pokreta i Ivan Kukuljević Sakcinski. Kukuljević je značajan u kontekstu hrvatske politike i književnosti, a iznimno je važan njegov doprinos povijesti umjetnosti.
Kontekst vremena: ilirizam i nacionalna integracija 1830. – 1849.
U devetnaestom je stoljeću uvriježeno bilo mišljenje da je narod određen svojim jezikom. Od 1827. godine na prostoru današnje Hrvatske ta tvrdnja predstavlja problem s obzirom na to da je Hrvatski sabor mađarski jezik postavio obveznim predmetom u višim školama. Kako Hrvati tada nisu imali jedinstveni književni jezik, ključno je bilo izboriti se za njega. Upravo je borba za jedinstven jezik, ilirski jezik, imala značajnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti. Štokavsko su narječje preporoditelji prihvatili kao zajednički jezik Hrvata i južnih Slavena, okupljajući pod ilirskim imenom sve Hrvate i ostale južne Slavene. Te ideje Ljudevit Gaj iznio je u djelu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja iz 1830. godine.
Ljudevit Gaj je 1835. godine počeo izdavati političko glasilo iliraca Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. S obzirom na to da su se štokavica i novi pravopis sustavno prihvatili, godine 1836. imena glasila mijenjaju se u Novine ilirske i Danica ilirska. Izdavanje glasila potaknulo je stvaranje mnogobrojnih novih institucija od kojih su najznačajnije čitaonice. U krilu preporodne Čitaonice zagrebačke 1842. godine osnovana je Matica ilirska koja je imala ulogu širenja znanosti i književnosti na hrvatskome jeziku i izdavanja preporodnih djela.
Nacionalne ideje imale su snažan odjek, posebice protiv mađarske vlasti. Stoga je 1841. godine osnovana Horvatsko-vugerska stranka čija je uloga bila povezivanje Hrvatske i Mađarske u državnopravnim odnosima, uvođenje mađarskog jezika kao službenog u Hrvatskoj i poticanje zabrane ilirskog imena. Ilirci su kao odgovor 1841. osnovali Ilirsku stranku.
Zbog mnogobrojnih političkih sukoba između dviju stranaka i klevete o osnivanju ilirske države izvan Habsburške Monarhije, 1843. godine zabranjeno je ilirsko ime. Budući da se ilirsko ime nije uvriježilo kod ostalih južnoslavenskih naroda, a ideje ilirizma su ostale duboko ukorijenjene na hrvatskom području, pokret nije nestao, već se ograničio na hrvatsko područje i ilirsko ime zamijenilo se hrvatskim. Velike političke ideje iliraca tada su dosegle vrhunac. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 2. svibnja 1843. godine, kada se trebalo izabrati zastupnike za Ugarski sabor, Ivan Kukuljević Sakcinski održao je prvi zastupnički govor na hrvatskome jeziku i predložio da se hrvatski jezik prihvati kao službeni, umjesto dotadašnjeg latinskog jezika. Zakon je prihvaćen 1847. godine.
Ubrzo su, 1848. godine, u Europi uslijedila revolucionarna zbivanja koja posljedično u Habsburškoj Monarhiji rezultiraju Bachovim apsolutizmom od 1851. do 1860. godine.
Ivan pl. Kukuljević Sakcinski i politika
Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je 1816. godine u Varaždinu. U Zagrebu je upisao studij filozofije koji prekida 1833. i prelazi u kadetsku školu u Kremsu. Godine 1837. u Beču upoznaje Ljudevita Gaja i počinje objavljivati u Danici.
Kukuljevića je proslavio njegov znameniti govor održan 2. svibnja 1843. u Hrvatskome saboru. Govor, u kojemu se zalagao za uvođenje hrvatskog jezika u javni život, smatra se prekretnicom u razvoju hrvatske nacionalne svijesti. Zahtjev je bio odbijen, no Kukuljević ga ponavlja 1847. kada je prihvaćen. Tim činom hrvatski jezik bio je uveden u javni život kao diplomatski, u škole i državne službe u Hrvatskoj.
Na Kukuljevićev prijedlog, u vrijeme revolucija 1848. godine grupa narodnjaka sastavila je Zahtijevanja naroda hrvatskoga u 30 točaka. Jedan od zahtjeva bio je postavljanje grofa Josipa Jelačića za bana. Kukuljević je i predlagao sklapanje slavenskog saveza i stvaranje slavenskog sabora što je u konačnici ostvareno sazivanjem Slavenskog kongresa u Pragu 31. svibnja 1848. godine. Jelačićevim imenovanjem Banskog vijeća, Ivanu Kukuljeviću povjeren je Odsjek za obranu domovine i Odsjek prosvjete i sveštenstva. Kukuljević se u političkim govorima zalagao za neposredno pridruživanje Hrvatske Austriji ili potpune neovisnosti Hrvatske i od Austrije i od Ugarske. U vrijeme Bachova apsolutizma Kukuljević je politički neaktivan, posvetio se povijesnoumjetničkom i književnom radu. Od 1851. do 1859. bio je potpredsjednik Matice ilirske, a od 1874. do smrti 1889. godine predsjednikom preimenovane Matice hrvatske. Ukidanjem Bachova apsolutizma aktivno se vratio politčkom životu. Godine 1860. postao je članom Banske konferencije, od 1861. do 1867. obnašao je dužnost velikog župana Zagrebačke županije, a od 1865. do 1867. banskog namjesnika. Kukuljević je pristao uz politiku Ivana Mažuranića i jedan je od osnivača Samostalne narodne stranke 1863. Od 1886 bio je počasni član JAZU.
Ivan Kukuljević Sakcinski preminuo je 1889. godine u Puhakovcu u Hrvatskom zagorju.[1]
Književni rad Ivana Kukuljevića Sakcinskog
Ivan Kukuljević Sakcinski ostavio je opsežan književni opus. No, s obzirom na to da se u ovome radu prvenstvo daje Kukuljevićevom povijesnoumjetničkom djelovanju pod utjecajem politike, kratko će biti navedena samo njegova najznačajnija djela.
Kukuljević je autor prve hrvatske povijesne tragedije Juran i Sofija. Autor je i prve hrvatske znanstvene bibliografije Bibliografija hrvatska I. u kojoj je uključeno oko tri tisuće bibliografskih jedinica objavljenih u razdoblju od 1483. do 1860. godine. Objavio je zbirke izvora za hrvatsku povijest: Prava kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Hrvatski spomenici, Diplomatički zbornik kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Prvi umjetnički biografski leksikon južnih Slavena u pet svezaka objavljivao je u razdoblju od 1858. do 1860. godine pod nazivom Slovnik umjetnikah jugoslavenskih. Tim djelom utemeljio je hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu. Pisao je i stručne rasprave, monografije, članke o hrvatskim umjetnicima, gradovima, spomenicima.[2]
Historiografija kao službena zadaća
Na poticaj Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1850. godine osniva se Društvo za jugoslavensku povestnicu i starine. Kukuljević je nakon uvodnog govora bio proglašen predsjednikom. Društvo se bavilo sakupljanjem, otkrivanjem, čuvanjem i proučavanjem svih vrsta spomenika. U toj kategoriji nalazi se arheološko, etnografsko, pisano, materijalno, kulturno-povijesno umjetničko blago. Godine 1851. pokrenut je časopis Arkiv za povestnicu jugoslavensku pod pokroviteljstvom bana Josipa Jelačića. Časopis je izlazio do 1875. godine. Cilj osnivanja Društva bila je afirmacija nacionalnog identiteta.
Ivana Mance o Društvu zaključuje: „Osnivanjem Društva za jugoslavensku povestnicu i starine rad na području historiografije organizira se kao javna djelatnost s jasnom, nedvosmislenom društvenom funkcijom. Pisanje povijesti počinje se shvaćati kao kolektivni, institucionalnom infrastrukturom potpomognut i vladajućom ideologijom integriran projekt. Osnutak Društva je nužna pretpostavka za pisanje nacionalne povijesti čija će osnovna funkcija biti stjecanje nacionalnog identiteta kao osnove cjelokupnog društvenog razvoja.“
Zbog neoapsolutističkih političkih okolnosti javna djelovanja bila su zabranjena. Stoga je grupacija poput Društva za jugoslavensku povestnicu i starine bila rijedak oblik okupljanja s konačnim ciljem istraživanja nacionalnog. Ivana Mance navodi kako je ban Jelačić u svom izvješću Alexanderu Bachu izričito naveo kako je svrha Društva strogo znanstvena te je za nj jamčio svojim pokroviteljstvom.[3]
Društvo se tijekom svojega postojanja najčešće susretalo s financijskim problemima. Godine 1878. odlučeno je da zbog financijskih poteškoća neće prekinuti s radom, već će svoju zadaću reducirati na arheologiju. Izabran je odbor čija je zadaća bila preustroj. Znameniti članovi odbora bili su: predsjednik Ivan Kukuljević Sakcinski, Šime Ljubić, Izidor Kršnjavi, Gjuro Deželić, Vjekoslav Klaić, Ivan Tkalčić i dr. Odlučeno je da će se ime promijeniti u Hrvatsko arkeologičko družtvo. Vlada je prihvatila prijedlog, predsjednikom Društvaimenovan je Kukuljević koji je funkciju obnašao do smrti. Hrvatsko arkeologičko družtvo 1879. godine pokrenulo je glasilo Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva.
Kukuljević je kao predsjednik obaju društava odlazio na terenska istraživanja. On je prvi neškolovani terenski istraživač sjeverne Hrvatske koji je svoje rezultate bilježio i izdavao. Njegovo najznačajnije djelo sinteza je Panonija rimska iz 1873. u kojoj detaljno opisuje granice rimske provincije. Latinska naselja pokušao je locirati na karti te je pisao o životu ondašnjega stanovništva.[4]
U razdoblju od 1848. do 1861. godine Ivan Kukuljević Sakcinski obnašao je dužnost arhivara Zemaljskog arhiva. Kukuljeviću je povjeren zadatak prikupljanja i izrade zbornika povijesne građe. Ideja je bila obraniti hrvatsku političku autonomiju od ugarskih pritisaka. Kukuljević na taj način postaje prvi službeni zemaljski historiograf. Od 1855. do 1868. godine obnaša dužnost službenog carskog konzervatora za Hrvatsku i Slavoniju.
Slovnik umjetnikah jugoslavenskih
Slovnik umjetnikah jugoslavenskih prvi je umjetnički biografski leksikon južnih Slavena. Izlazio je u pet svezaka u razdoblju od 1858. do 1860. godine. Kukuljević je tim djelom utemeljio hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu. Djelo je nedovršeno, obrađeni su autori od slova A do S.
Slovnik je zbirka životopisa, kako i sam Kukuljević navodi: „U sadašnjem izobraženom svietu neima skoro naroda koj pokraj svoga zgodopisa lijepih umjetnostih, nebi imao i slovnika svojieh umjetnikah…” Životopisi su neposredni uzor kolektivu u cilju probuđivanja nacionalne samosvijesti te se smatraju odgojno-prosvjetiteljskom formom. Ivana Mance navodi kako su u kontekstu povijesti umjetnosti individualni životopisi pojedinaca istovremeno i uzori i izvori. Naime, oni su oblik historiografske naracije u funkciji pojedinačnih primjera vrijednih nasljedovanja, ali se i prikupljaju kao izvori za buduće pisanje nadindividualne povijesti i nacionalne povijesti umjetnosti. Čitanjem životopisa slavnih umjetnika stvara se ideja slavne prošlosti, slavnih pojedinaca, što je Kukuljević posebno naglašavao. Veliki pojedinci čine narod velikim, a ne narod sam. Zahvaljujući sposobnim pojedincima, ostvaruju se impresivne ideje. Buđenje nacionalne svijesti u Hrvata prvotan je i krajnji Kukuljevićev cilj. Svojim političkim, književnim i historiografskim djelovanjem nastoji oživjeti ideju nacionalnog jedinstva te pisanjem životopisa, a ne nadindividualne povijesti umjetnosti koja je u tom trenutku nemoguća, stvara temelje budućim naraštajima za detaljnija znastvena istraživanja i nacionalnu stručnu literaturu povijesti umjetnosti.
Međutim, problem je što Kukuljević (ne)kritički nastupa kroz kritike svojih prethodnika. Naime, koristeći se literaturom prvaka europske povijesti umjetnosti, Kukuljević učestalo navodi mišljenja i komentare svojih prethodnika. U slučaju da je njegov značajan prethodnik pohvalio neko djelo južnoslavenskog umjetnika, Kukuljević će djelu potpuno jednako pristupiti, parafrazirajući pročitani komentar. Javlja se problem akumulacije i parafraziranja prikupljenog znanja. Ivana Mance navodi kako je problem Kukuljevićeve kritike njegova (pre)načitanost, on djelu automatski pristupa na temelju pročitanog, a ne viđenog!
Javlja se i problem nacionalne idealizacije. Iako Kukuljević ponekad nije siguran u etimološku točnost imena umjetnika, u slučaju mogućeg prijenosa u slavenski govor, umjetnika uvrštava kao južnoslavenskog umjetnika. Umjetnicima stranog porijekla koji su djelovali na južnoslavenskim prostorima ponekad, kao u slučaju Nikole Firentinca, umanjuje vrijednost, navodeći minimalnu količinu podataka o njima. Međutim, južnoslavenske umjetnike idealizira, tehničke i stilske pogreške tumači kao poseban slavenski stil slikanja te slikarska djela svodi na klasični renesansni ideal stila, čak i kada to nisu.[5]
Juraj Julije Klović
Ivan Kukuljević Sakcinski autor je prve monografije o Jurju Juliju Kloviću i prve povijesno-umjetničke studije o njemu. Smatrao je Klovića najboljim slavenskim umjetnikom. Istraživao je o njemu još u mlađim danima. Cijenio je što se potpisuje kao Croata. Klovićev stil slikanja veoma je hvaljen u djelima slavnih autora biografija umjetnika. Primjeri su Vasari koji je isticao sličnosti Michelangelovog i Klovićevog crteža te Rosini koji je način slikanja uspoređivao s Rafaelovim.
Andrija Medulić
Iako su likovni kritičari Medulića smatrali manirističkim, čak nagovjestiteljem baroknog stila kojega Kukuljević nije cijenio, Kukuljević je navodio kako je Medulić visokorenesansni slikar karakterističnog slavenskog stila slikanja. Kukuljević je autor cjelovite biografije Andrije Medulića.
Juraj Matejev Dalmatinac
Ivan Kukuljević zaslužan je za idealizaciju Jurja Dalmatinca u hrvatskom narodu koja traje i danas. Iako se u spisima navodi detaljan stoljetni proces izgradnje katedrale u Šibeniku, Kukuljević je Jurja Dalmatinca prozvao dovršiteljem katedrale. Na sjevernoj apsidi katedrale nalaze se dva anđela koja drže kartušu u kojoj je upisana 1443. godina i ime Jurja Dalmatinca. Iako je to godina kada je Juraj Dalmatinac nastavio gradnju katedrale započete desetak godina ranije, a dovršene sto godina kasnije, Ivan Kukuljević naveo je kako je katedrala dovršena 1443. godine. Autorstvo Nikole Firentinca koji je nastavio gradnju katedrale nakon smrti Jurja Dalmatinca sedamdesetih godina 15. stoljeća poznato je i priznato. Postavlja se pitanje: u kojoj je mjeri idealizacija po nacionalnosti dozvoljena te koliko negativno radikalno netočni podaci utječu na kasnije poimanje umjetničkih djela i umjetnika?
Šibenska katedrala, 1431. – 1536.
Prinosima o likovnim umjetnicima koji su stvarali izvan zavičaja Kukuljević je utemeljio temu Schiavona. Slovnik sadrži i podatke Kukuljevićevih suvremenika te čak i slikarica koje su djelovale u to vrijeme što je izdvojiv primjer takve vrste. Važno je i napomenuti da je Kukuljević u Slovnik uvrstio i primjenjenu umjetnost, umjetni obrt, tiskarstvo i vezilaštvo.
Spomenici srednjovjekovlja kao prioritetna nacionalna baština
Kukuljević je pri proučavanju arhitekture istraživao burgove, gradine i ostale kategorije spomenike fortifikacijske arhitekture kao reprezentativnog izraza feudalne prošlosti koja se prisvaja kao dio nacionalne povijesti. Međutim, primarno je istraživao sakralnu arhitekturu i to srednjovjekovnu. Kukuljević je kritizirao pomahnitalost društva za klasičnu umjetnost koja ih je zasljepivši spriječila da vide kvalitetu kršćanske srednjovjekovne umjetnosti. Problem je općenito Kukuljevićevo poznavanje srednjovjekovnih spomenika. Naime, on ne prepoznaje kasnije intervencije te je spomenike koji su spoj različitih stoljetnih stilova gledao kao stilski purističke. Također se javlja problem neprepoznavanja renesansnog stila kao povijesno autonomnog fenomena te radikalno ignoriranje baroka. Kukuljević smatra pitoresknu gotiku reprezentativnim srednjovjekovnim nacionalnim stilom izjednačujući je u potpunosti s vremenom postojanja. [6]
Bašćanska ploča
Bašćanska ploča jedan je od najstarijih hrvatskih epigrafskih spomenika čija se datacija procjenjuje oko 1100. godine. Pisana je glagoljicom prijelaznog stadija između oble i uglate glagoljice. Jezik je hrvatskocrkvenoslavenski. Ime je dobila po mjestu Baški na Krku gdje je nađena u crkvi svete Lucije kraj Jurandvora. Prvotno je bila ugrađena kao lijevi plutej u ogradu koja je dijelila prezbiterij od crkvenog broda. Kasnije je dospjela u pločnik crkve gdje ju je prelomljenu i izlizanu 1851. na poziv svećenika pronašao Ivan Kukuljević Sakcinski. Kukuljević je načinio amaterski prijepis teksta ploče koji je poslao Pavlu Josefu Šafariku koji nije mogao odgonetnuti podrijetlo pisma.
Popis literature
http://www.matica.hr/hr/350/KUKULJEVI%C4%86EVO%20ARKEOLOGI%C4%8CKO%20DJELOVANJE/
www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=34496
Jurić, Zlatko, Zaštita kulturne baštine u putnim izvješćima Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 37 (2011.), 23 – 29
Kurelac, Miroslav, Ivan Kukuljević Sakcinski – Život i djelo, u: Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, no.6-7, 1994.
Mance, Ivana, Ivan Kukuljević Sakcinski: Povijest umjetnosti i politika u Hrvatskoj druge polovine 19. stoljeća, Zagreb, 2009./2010.
Mance, Ivana, Zercalo naroda: Ivan Kukuljević Sakcinski: Povijest umjetnosti i politika, Zagreb, 2012.
Šidak, Jaroslav, Ivan Kukuljević – osnivač moderne hrvatske historiografije, u: Historijski zbornik, (ur.) Jaroslav Šidak, Zagreb, 1974.
Bilješke
[1] Kurelac, Miroslav, Ivan Kukuljević Sakcinski – Život i djelo, u: Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, no.6-7, 1994., 101 – 105
[2] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=34496
[3] Mance, Ivana, Zercalo naroda: Ivan Kukuljević Sakcinski: Povijest umjetnosti i politika, Zagreb, 2012., 23 – 39
[4] http://www.matica.hr/hr/350/KUKULJEVI%C4%86EVO%20ARKEOLOGI%C4%8CKO%20DJELOVANJE/
[5] Mance, Ivana, (bilj. 3), 103 – 105
[6] Mance, Ivana, (bilj. 3), 296 – 303
