Autorica teksta otkriva problematiku motiva golih grudi koju je razradila u diplomskome radu Akt u umjetnosti 19. stoljeća - prikaz i simbolika grudi.

Gole grudi.

Motiv koji je svaki promatrač uočio u mnogim likovnim djelima, međutim, ipak ostaje motiv kojemu se nedovoljno pažnje davalo u njegovoj povijesno-umjetničkoj analizi. Pomalo paradoksalno, rekli bismo, jer se ovim specifičnim motivom može interpretirati kulturno-politički „kaos“ devetnaestoga stoljeća koji pokreće vrlo važno žensko pitanje. Retrogradno analizirajući motiv golih grudi i njegovo evoluiranje u 19. stoljeću, lako je uočiti njegovu višeznačnost. Promatramo, stoga, motiv golih grudi iz nekoliko očišta – političkog, erotskog i majčinskog.

Prije svega, valjalo bi istaknuti kako 19. stoljeće uz političke i nacionalne revolucije, donosi i izrazite društvene revolucije povrh čega se žensko pitanje nametnulo. U umjetnosti 19. stoljeća ženska naga tijela komuniciraju politički i društveno. Upravo je kulminacija nacionalizma krajem 18. i tijekom 19. stoljeća novina koju primjećujemo u povijesti umjetnosti, posebice na području Francuske gdje uočavamo značajne promjene u simbolici grudi i prikaza ženskog tijela.

Majčinski motiv golih grudi u 19. stoljeću najmanje je zaživio uspostavom novog kulturnog i političkog života. Nastupa jedna stanka reprodukcije isključivo motiva majčinskih grudi, međutim, osjeti se analogija majčinskog motiva u politički kreiranom motivu golih grudi. Suprotno majčinskome, motiv grudi dobiva izazovniju erotsku notu koja se sve više prigrljuje u atelijerima europskih umjetnika. Do 19. stoljeća svjedočimo brojnim prikazima motiva majčinskih grudi u čemu prednjače sakralne tematike u kojima je Djevica Marija obnašala ulogu hraniteljice Djeteta Isusa kao i ulogu duhovne hraniteljice kršćanske zajednice. Nasuprot tome, u 19. stoljeću takav naglasak na religijskoj valorizaciji golih grudi bio je gotovo nepoznat. Motiv golih grudi mijenja svoju identifikacijsku bazu koja se okreće snažno profanu spektru motiva. Devetnaesto je stoljeće odredilo fokus motivske okosnice golih grudi u dvjema sferama zbog čega mu se može odrediti dualna funkcija: ona koja je djelovala u dužnosti političkih ideologija i ona koja je obnašala ulogu isključive erotičnosti djelujući kao umjetnost za „masu“. Senzualnost djela i golicavost mašte koju atributi ženskog tijela priušte promatraču svjedoče nam o glavnoj problematičnosti erotske simbolike grudi – žena postaje tihi objekt muškog pogleda.

Grudi su postale političke i nacionalne krajem osamnaestoga stoljeća. Republika je prepoznala imidž svoje države u ženskom tijelu nakon čega slijedi niz umjetničkih radova koji tome svjedoče. Cilj prikazivanja ženskih grudi bio je prenijeti raznovrsne republikanske ideale poput slobode, bratstva, jednakosti, domoljublja, pravde, velikodušnosti i obilja, dakle, ideja Republike smještena je u vizualno rješenje darežljive majke nabreklih grudi koje su dostupne svima.[1] Opsesiju grudima u revoluciji dokazuje nam i povijesni trenutak kada su pariški revolucionari koristili slike dojilja u svojim govorima i prikazima, a još zanimljivije, 1793. godine na Festivalu jedinstva i nedjeljivosti, u čast nove Republike, zastupnici su obećali svoju odanost naciji tako da su pili vodu koja je curila iz grudi kipa egipatske božice Isis.[2] Osim toga, u devetnaestome stoljeću francuski su reformatori, potaknuti Rousseauom, razmišljali o općoj društvenoj reformi da majke doje svoju djecu zbog povećanja nataliteta.[3] Ideja reforme povlačila se paralelno s kolektivnom odgovornošću nacije „dojiti“ svoje građane što možemo vidjeti u liku Slobode kod Delacroixa ili u Daumierovoj Republici.[4] Ženstvena ikonografija nacije bila je zastupljena iz nekoliko razloga. Građani su bili ohrabrivani  svojim produktivnim političkim strastima zbog tumačenja kako je žensko tijelo ustrajalo na učvršćivanju strastvenih vezanosti za dom i zavičaj.[5] Prikazom ženskog tijela u nacionalnom kontekstu davalo je građanima sigurnost jer su figure djelovale snažno kao antičke božice te, ponekad, nježno i utješno kao rimokatoličke svetice.[6]

Maskulinitet države „maskirao se“ slikom ženskog tijela. Žene su kroz povijest bile tradicionalno etiketirane kao isključivo reproduktivna bića čija je zadaća biti majka. Obzirom na takav tradicionalni narativ, država se svojim ženstvenim alegorijama „maskirala“ u brižnu majku. Posebice se takav tretman događa u vrijeme revolucija, ratova i ostalih političkih sukoba zbog čega su narodi i države osjećali potrebu vizualnim identitetom i tradicionalnim narativom toga identiteta kreirati specifične ideologije. Takvim je vizualnim imidžom država nametala i zadaću podizanja nataliteta. Jačanje i tvorba tradicionalističkog nacionalnog identiteta stoga tvori specifičnu simboliku žene koja je  prikazana kao majka, odnosno hraniteljica naroda – definirana prvenstveno reproduktivnom ulogom.

Prikaz ženskog tijela vršio je bitnu funkciju u oblikovanju ideja o naciji, kao što je imao ulogu u konsolidaciji erotske dimenzije patriotizma.[7] Specifično su grudi postale glavnim simbolom nacije koji se protezao u umjetnosti i političkim sredstvima krajem osamnaestoga i u devetnaestom stoljeću. Dojka je ambivalentan simbol – poticaj seksualnoj želji, ali i najvitalniji instrument izvornog opstanka malog građanina, zbog čega se majčinstvo shvaća kao sredstvo uključivanja žena u novi politički poredak.[8] Prema tome, koncept nacije devetnaestoga stoljeća definiran je biološkim karakteristikama žene koja kreira naciju i hrani je. S druge strane, rodno oblikovanje nacije ustvrđuje nam paradoksalnost prikaza tijela žene u političkom diskursu, s obzirom na njihova uskraćena prava. Velika zastupljenost ženskog tijela u političkim vizualnim rješenjima svjedoči nam o manipulativnosti političkog tijela kojeg su činili muškarci. Napori da žena utjelovi naciju zapravo je kompenzacija za njihovu stvarnu društvenu i političku nejednakost.[9]

Kulturno-politička atmosfera uvjetovala je modifikacije u umjetničkom izražaju, posebice u djelima u kojima zamjećujemo svojevrsnu reformu akta. Akt je po novome shvaćen kao isključivo ženskog predznaka pri čemu uočavamo redefiniranje salonskih kompozicija. Umjetnost 19. stoljeća začela je promjene koje su u narednim godinama postale revolucionarne i bezgranične u svojim estetskim i moralnim konstruktima, a upravo su se neke od takvih promjena začele u djelima ženskog akta. Skandaloznost je nova etiketa koja je isprva pratila pojedine francuske umjetnike. Zanimljivost skandaloznosti je što čini spektakl u sveopćem doživljaju promatrača, a s druge strane predstavlja moralni debakl zajednice. Izuzetna, bezobrazna, ali i prerealna nagost ženskog lika ključna je u skandaloznosti. Prema tome možemo zaključiti kako je umjetnost 19. stoljeća izvršila potpuni épater les bourgeois koji je bio pokrenut manetovskim tendencijama.

Skandaloznost je podrazumijevala motiv erotskih grudi, ali isključivo onih djela koja nisu nastala u skladu s akademskim propisima. Postojao je erotski ideal 19. stoljeća koji se morao poštivati, posebice na Salonima, a on je bio opravdan tematskim izborom djela. Mitološki ambijenti, daleki svjetovi i alegorijski prikazi neki su od tematskih rješenja koja su opravdavala žensku erotičnu nagost. S druge strane, ona djela koja nisu zadovoljavala akademske uvjete ženskog akta, obično su proglašena skandaloznima, odnosno nemoralnima.

Motiv erotskih grudi zbog toga u 19. stoljeću promatramo kao motiv koji je istovremeno društveno prihvatljiv, ali i krajnje skandalozan. Svaka umjetnička tendencija u 19. stoljeću i svako specifično strujanje pojedinih pravaca djeluju kao svojevrsni reformatori kulture i umjetnosti. Zbog toga moramo biti svjesni filozofskih stremljenja umjetnika koji su žensko tijelo oblikovali prema svojim vizijama, vlastitim stavovima i političkim uvjerenjima. Ženska se nagost, stoga, pozicionirala u umjetničkom diskursu u mnogim devetnaestostoljetnim formama koje su kategorizirale žensko tijelo. Prema tome, u povijesti umjetnosti, ali i u suvremenoj umjetnosti reprezentaciju ženske nagosti možemo promatrati kao simbolički perpetuum mobile – ona je konstantno u novom nastanku, pokretljiva je u svojoj naraciji koja nije jednolična, već mnogostrana, a uvjetovana je konstantnim redefiniranjem društva i kulture u okvirima seksualnosti i rodnih identiteta.

PATRICIA MAJIĆ

[1] Yalom, 1997., 120.

[2] Wiesner-Hanks, 2015., 269.

[3] Yalom, 1997., 5.

[4] Yalom, 1997., 6.

[5] Landes, 2001., 2.

[6] Landes, 2001., 2.

[7] Landes, 2001., 173.

[8] Landes, 2001., 156.

[9] Landes, 2001., 82.

Diplomski rad Akt u umjetnosti 19. stoljeća - prikaz i simbolika grudi

Popis priloga:

1. Miroslav Kraljević, Dojilja, 1912., privatna kolekcija u Zagrebu

2. Honoré Daumier, Republika, 1848., Musée d’Orsay, Pariz

3. Alexandre Clement, Republikanska Francuska/Otvara grudi svim Francuzima, 1792.

4. Edouard Manet, Olimpija, 1863., Musée d’Orsay, Pariz