Zoran Šimunović: Biram vidjeti ono lijepo

Nedavno sam imala priliku razgovarati sa Zoranom Šimunovićem, slikarom i kustosom likovne zbirke Gradskog muzeja Vukovar. S obzirom na geografsku udaljenost, ali i trenutnu svima-već-poznatu-situaciju, umjesto intervjua u nekom kafiću i ispijanja kave, jedina mogućnost za razgovor bio je virtualni sastanak koji je prošao ugodno, uz tek manja prekidanja veze. Šimunović je trenutno jedan od istaknutijih domaćih likovnih umjetnika koji se u zadnjih nekoliko godina probio u sam vrh likovne scene, a njegov je rad prepoznat i izvan granica Hrvatske. Zagrebačkoj se publici nedavno predstavio ciklusima Je li astronautima potrebna umjetnost? i Hommage prostoru, a trinaest ulja velikih formata iz kojih pršti pozitivna energija moglo se pogledati od 10. veljače do 7. ožujka u Studiju Moderne galerije “Josip Račić”. Izložba je 18. ožujka otvorena u sinjskoj Galeriji Sikirica, a zatim seli u Galeriju Ružić u Slavonskom Brodu. Kako balansira kustoski i umjetnički poziv, postoji li recept za uspjeh, zašto slika mahom ružičaste slike i je li astronautima doista potrebna umjetnost, pokušala sam saznati u razgovoru s umjetnikom.   

 

Prvenstveno, ne možemo se ne osvrnuti na, nažalost, još uvijek i više nego prisutnu pandemiju koja neminovno utječe na sve nas. Kakve je promjene korona donijela u život jednog kustosa i umjetnika?  

Poslovno je trenutno jedno neobično stanje. Ako govorimo o kulturnim institucijama, o muzejima, u mom slučaju, budući da sam kustos likovnih zbirki, vodim računa o onome što već postoji i nastojim obogatiti zbirku, stvoriti novu kulturnu baštinu, tako da se na tom planu nije puno promijenilo. Izložbe su se nastavile, ali ipak u online izdanju, nažalost bez publike. Izgubili smo velik dio publike, ali nismo prestali s radom. Meni osobno je korona više dala nego oduzela i otvorila mi vrata prema Europi i svijetu, a moja se slikarska karijera nastavila razvijati istim tokom. Osim suradnje s galerijom u Budimpešti, planiram suradnju s dvije galeristice iz Beča. Ni privatno, ni muzejski se ne bunim jer posao nije stao, samo je nastavio u nekom drugom obliku. 

 

Kad smo se već dotakli online izložbi, kako Vam se sviđa takav oblik izlaganja? Hoće li virtualne izložbe utjecati na budućnost muzeja i galerija? 

Nekakav oblik digitalizacije nama u muzejima i galerijama nije stran pojam i prakticirali smo ga i prije. Mislim da nije isto vidjeti neko djelo uživo i osjetiti neku emociju ili ga vidjeti samo online - ne možemo doživjeti dimenzije, točni ton, debljinu namaza… Sve što zanima nekoga tko prati umjetnost. Virtualni svijet nije loš i ne trebamo ga negirati, međutim, fizičko prisustvo izložbi je nešto sasvim drugo. Odlazak u muzej je svojevrsni privatni hepening koji osim samog posjeta muzeju često uključuje druženje, kavu ili piće, nekakvu interakciju. Autor ili autorica je naravno uvijek u prvom planu, ali konekcija između posjetitelja i djela je iznimno bitna. Stoga, smatram da ćemo se ipak vratiti u “normalu”. 

 

Ostvarujete, dakle, sjajan uspjeh i kao slikar i kao kustos. Kako uspijevate balansirati stvaranje umjetnosti i muzejski posao? Primjenjujete li sistematičnost kustoskog posla i na svoje slikanje? 

Ta se dva posla definitivno nadopunjuju i imam priliku doživjeti obje perspektive pa mogu primijetiti što gdje nedostaje. Naučio sam da je biti kustos jako odgovoran posao, puno je toga potrebno da se realizira jedna izložba i najljepše je surađivati s umjetnicima koji imaju razumijevanja i za tu drugu, kustosku stranu, te razumiju što je sve nekome potrebno da se organizira izložba. S umjetnicima je uglavnom ugodno surađivati, a i ja sam sada nastupam s puno više razumijevanja kada na primjer tražim prostor za izložbu. Što se tiče balansiranja, jednostavno je - nema pauze, konstantno stvaram, svaki dan slikam pa makar i vrlo malo. Slikarstvo, kao i svaki drugi posao je borba, sve se na kraju svede na isto i uvijek ima prostora za napredak. 

 

Dakle, stvarate svaki dan - dođe li ponekad do kreativnih blokada, faza kada ne možete slikati? 

Trenutno imam puno izložbi i suradnji i dužan sam imati određenu količinu radova koji moraju ostati kvalitetni. Radim u ulju, a to je proces koji traje. Smatram, kao što sam rekao, da je potrebno stalno slikati. Naravno da dođe i do neke zasićenosti, ali umjetnik ne smije dopustiti da ga to “uzme”. Naravno da je u redu uzeti dan-dva pauze, ali to onda treba naknaditi. 

 

Vaša djela opisuju kao sintezu apstraktnog i figurativnog, kao djela snažnog emocionalnog naboja i jarkih, hrabrih boja. Primijetila sam i da se ponavlja motiv dječjih igračaka, koje mogu sugerirati bezbrižnost i neopterećenost. Koja je uloga boja - često se radi o ružičastoj, narančastoj, svijetloplavoj - označuju li one neka emocionalna stanja ili su čisto estetske funkcije? 

Na mojim se slikama bavim samo pozitivnim stvarima, nema mjesta za politiku, koronu, probleme… Slike su uglavnom ružičaste jer svijet vidim kroz ružičaste naočale, slikam samo ono lijepo. Mislim da je bitno staviti iskrenu emociju na (u mom slučaju) platno, ljudi to osjete. Naravno da je bitan i onaj tehnički dio - da djelo ima “glavu i rep”. Primijetio sam da se umjetnici često teško odvajaju od svojih djela pa sam odlučio uključiti osobne stvari prijatelja, stvari s kojima su odrasli. To su obično spomenute igračke - one koje su sačuvali ili one njihove djece, a kada te stvari, meni na prvu nebitne, postanu dio slike, to je onda više od same slike, onda i za mene i druge imaju neku vrijednost, gledaju ih drugim očima.  

 

Je li to onda neki oblik eskapizma ili baš birate vidjeti samo ono dobro?  

Biram vidjeti ono dobro. Vidim i ružno, ali za svoje slike biram ono lijepo. To ne znači da ne vidim što se u svijetu događa, itekako sam svjestan svijeta u kojem živimo. Ipak, kada slikam, slikam isključivo pozitivne stvari, ono što me veseli, ono što me okružuje. Okružen sam optimistima, ljudima svijet gledaju ljepšim očima, i sam sam takav pa su i moje slike odraz pozitivne energije. 

 

S obzirom na ranije spomenutu digitalizaciju, koliko su danas bitne društvene mreže, mora li se umjetnik promovirati primjerice na Instagramu i Facebooku? 

Dobro pitanje, sigurno da su bitne. Ne u smislu da svaki dan izbaciš neki suvišan podatak i time zamaraš publiku. Mislim da su nepotrebne detaljne analize - srž priče uvijek se može doživjeti dolaskom na izložbu. Treba biti oprezan, dozirati sadržaj. Osobno sam dugo izbjegavao taj oblik PR-a, ali aktivan sam na nekim društvenim mrežama. Također, što se tiče medija - zna se koja publika čita koje portale, a svatko ima svoju ciljanu skupinu. Ipak, svaka publika koja čita o vama je dobra publika, a ne čitaju svi kulturne portale. Facebook i Instagram su definitivno dobrodošle platforme, ali ipak uz dozu opreza i s mjerom. Te platforme ne daju status, ali dovoljno su dobre da se vidi što radiš. Uspjeh i karijeru želim svakome, ali bitno je ulagati u sebe, u već spomenuti PR i marketing, ipak živimo u 21. stoljeću.  

 

Da se osvrnemo na uspješnu zagrebačku izložbu Je li astronautima potrebna umjetnost?, koja se trenutno može pogledati u Sinju. Što se tiče naslova, Branko Franceschi daje mogućnost reference na SF roman Philipa K. Dicka Sanjaju li androidi električne ovce. Osobno sam naziv doživjela kao retoričko pitanje; treba li nam uopće umjetnost, kome je ona namijenjena, što uopće umjetnost jest? Odgovor ste ustvari već dali u intervjuu za Radio Student, ali možete li za naše čitatelje objasniti ideju iza naslova? 

Da, zagrebačka je izložba zaista odjeknula, pretpostavljam i jer se bavi onim pozitivnim, lijepim. Naslov se uopće se ne odnosi na astronaute, već se radi o promišljanju o umjetnosti. Ustvari sam htio pokazati da je umjetnost sveprisutna i dostupna svima ako shvatimo da, od arhitekture pa do najobičnije šalice, iza svakog rada stoji neki kreativni um.  

 

Za kraj, koji biste savjet dali mladima koji žele graditi kustosku ili slikarsku karijeru, općenito karijeru unutar sfere kreativne industrije? 

Treba prije svega vjerovati u sebe i u vlastiti uspjeh. Za one koji se žele baviti umjetnošću - treba uložiti i u znanje ne samo o umjetnosti, već o spomenutom marketingu, PR-u. To je moje mišljenje, nitko ništa ne mora, samo je danas tako puno lakše. Nema razloga za neuspjeh, jedini recept za neuspjeh je nerad. Eventualno loš tajming, ali za one koji se trude, koji su kvalitetni, uvijek dođe pravo vrijeme. Ako se trudiš i daješ sve od sebe, uspjeh ti je zajamčen. Opet, uspjeh je subjektivan pojam i svatko ima vlastite afinitete. U Hrvatskoj ima toliko odličnih umjetnika, a ne piše se nažalost o svakome. Treba pronaći način da plasiraš sebe, s naglaskom na svoju umjetnost, treba imati “cijeli paket”, samo slikarstvo danas nije dovoljno. Ljudi žele znati tko je naslikao baš tu sliku, tko je lice iza djela. Kulturno-umjetnička scena u Hrvatskoj je jako dobra, no jako je teško proći granice i probiti se u Europu i svijet. Mislim da treba razviti vlastiti rukopis i čvrsto stajati iza svoga rada, biti dosljedan sebi, biti nepotkupljiv. To se uvijek prepozna.  I sve uvijek kreće malim koracima. 

 


Fotografije ustupio umjetnik.

Cover fotografija: Vedran Peteh/Cropix, https://www.jutarnji.hr/kultura/art/zoran-simunovic-iz-mojih-slika-prsti-samo-pozitivna-energija-nema-kod-mene-korone-i-problema-15050694

Poveznice
Moglo bi te zanimati