Vrtoglavost psihe - intervju s Martinom Ištvan

Martina Ištvan, kiparica mlađe generacije i dobitnica nagrade A4 za 2019./2020. godinu, povodom nedavnog otvorenja svoje samostalne izložbe Vertigo u Galeriji Studentskog centra odlučila je popričati s nama o svojoj izložbi, o detaljima izvedbe i koncepta izložbe te onomu što planira u budućnosti.

 

Nedavno si u Galeriji Studentskog centra otvorila izložbu Vertigo. Koji je koncept izložbe?

Izložba je autoreferencijalni i autoterapijski projekt koji je započeo i prije nastanka ove cjeline, što sam zapravo uočila tek kroz proces rada na ovoj izložbi. Radovi su nastali proučavanjem vlastitih psiholoških procesa s ciljem pročišćavanja i uspostave reda kaotičnih i destruktivnih impulsa koji su se nakupili u meni. Smatram da je kiparstvo vjerojatno najbolji medij za prikazivanje navedene problematike jer te tjera na pojednostavljivanje ideja koje struje u glavi. U procesu izvedbe ovog rada bilo je nužno da se odmičem od svojih emocija i da ih prenesem na oblikovanje skulptura, instalacija i video rada.

 

Radove s izložbe Vertigo pripremila si i kao dio svog diplomskog rada pod mentorstvom prof. Vlaste Žanić na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kako si došla do koncepta i do imena radova?

Vertigo je nastao prema slikarskim radovima koje sam radila na preddiplomskom studiju u Osijeku. Motive i teme sa slika pretvorila sam u trodimenzionalne objekte koji su lišeni svoje prvobitne funkcije, a koji su – prevedeni u novi, vizualni jezik – dobili novo značenje i naizgled novi, jednostavniji život u toj formi koju su poprimili. Njihov preobražaj se ostvario i u eksperimentalnom filmu koji opet ekstrahira motive kroz performativne elemente i u formi one minute sculptures na stvarnim lokacijama. Nazivi radova su došli sami po sebi i, po meni, vrlo jasno opisuju ideju svakog rada.

 

Kako je izgledao proces nastanka tvojih radova i koliko je dug bio taj proces?

Proces njihovog nastanka polako se ostvarivao kroz dvije godine, a u izvedbi projekta sudjelovalo je puno ljudi – od članova obitelji, kolega i profesora pa do majstora i tehničara. Svaki rad je montažan i zbog toga su radovi trebali biti pametno konstruirani jer ih se trebalo transportirati, a kasnije i skladištiti. Najviše poteškoća bilo je s kinetičkom skulpturom Vrtnja koja se pokreće pomoću elektromotora. Što reći – gdje je elektrika, tamo su i problemi.

 

Radovi Skok u sebe, Potonuće i Vrtnja (na fotografiji s lijeva na desno) u Galeriji Studentskog centra.

 

U svom radu baviš se temama iz područja psihoanalize. Koja je tvoja poveznica s tim temama i kako se one zrcale u radu Vertigo?

Nisam se specifično referirala na neku temu ili područje iz psihoanalize, to se dogodilo samo po sebi. Kroz dosadašnje radove bavila sam se istraživanjem vlastite psihe kroz introspektivan i retrospektivan pristup. Svaki se rad idejno razlikuje i prikazuje različite načine čišćenja podsvijesti. Na primjeru rada Potonuće, plišani psići, koji se kreću i laju unutar postamenta na kojem se nalazi odljev mojih nogu, simboliziraju nervozu i negativna stanja svijesti i podsvijesti. Svojim odmicanjem od problema prikazujem jednu od verzija rješenja unutarnjih konflikata i to s primjesom humora i ironije.

 

Motiv koji se ponavlja u tvojim skulpturama, instalacijama i video radu su ruke i noge. Koju ulogu imaju ti motivi u tvom radu?

Ruke i noge koje su prikazane na izložbi odljevi su mojeg tijela izvedeni u poliesteru. Smještajući ih u neobične pozicije u nerealnim situacijama, stvaram nadrealnu atmosferu s ciljem direktnog suprotstavljanja sebe spram objekata koje kiparski izvodim i onome što bi ti objekti trebali simbolizirati. Objekti su, prema svojoj funkciji u radu, ili jedni drugima vizualno oprečni i time bodu u oko, ili izgledaju kao da su, metaforički rečeno, prihvatili (ne)funkciju i besmislenost uloge u radu koju sam im nametnula. Osim toga, objekti izgledaju i kao da će u svoj neizvjesnosti dati simbolički rasplet te otkriti svoju pravu ulogu i svrhu u vizualnom prikazu zbrke mojih unutarnjih psiholoških procesa. Što mogu reći je da su objekti, u svakom slučaju, ambivalentni pa je i njihovo čitanje višeznačno za publiku.

 

Ono što je publiku na otvorenju izložbe zaokupilo bile su pomične ruke na ručama, koje se moglo prema vlastitoj volji okretati, i lunjajući plišani psići koje je publika na tvoju inicijativu u jednom trenutku mogla upaliti. Što donosi element interaktivnosti u kontekstu tvoje izložbe?

Interaktivni element dogodio se nepredviđeno. Ruke su se, prema mom početnom planu, trebale same okretati, no sustav elektromotora koji nije mogao omogućiti djelu da se samostalno okreće je iznenada stvorio novo, umjetničko rješenje koje se, koliko sam primijetila, svidjelo posjetiteljima. Oni su postali sudionicima rada i u instalaciji Potonuće u kojem smo skupa aktivirali psiće i otvorili izložbu, što je također bio nepredviđeni element izložbe i u njega unio interaktivnost. No, psići su bili preglasni i nisu dopuštali da u isto vrijeme održimo govor i doživimo instalaciju pa smo ih stoga upalili odmah nakon govora.

 

Dobitnica si nagrade A4 i ove godine izložbu Vertigo predstavila si i splitskoj publici u Galeriji umjetnina, a tijekom godine tvoja izložba doputovat će i u Rijeku i Osijek. Kako je u Splitu prošlo otvorenje i kakva je bila recepcija publike?

Otvorenje je prošlo odlično unatoč lošem vremenu zbog kojeg smo mislili da se neće ni održati. Na izložbu su uglavnom došli profesori, asistenti i studenti sa splitske Akademije od kojih sam dobila zanimljive komentare te pohvale za rad. Galerija umjetnina ima zaista lijepi atrij u kojem smo mogli na miru razgovarati i gdje nas lavež psića nije mogao ometati, što nije bio slučaj s Galerijom Studentskog centra.

 

Vertigo je prilično medijski popraćena izložba koja je, osim brojnih najava, bila temom i TV i radijskih priloga. Što smatraš da je ključ takvom interesu publike za tvoje radove?

Inicijativa Galerije Studentskog centra da promovira izložbu sigurno je bila ključ dobrom odazivu i njenoj velikoj zastupljenosti po različitim medijima. Svakako je i kvaliteta samih radova presudila da se određeni mediji zainteresiraju za moj rad jer su i oni sami prepoznali njegovu kvalitetu.

 

Na svojoj službenoj Instagram stranici nedavno si objavila i seriju novih slika. Radi li se o novom projektu i, ako da, o čemu je riječ?

Objavljeni radovi dio su serije slika koje sam već spomenula, a radi se o radovima koje sam stvorila još u Osijeku na preddiplomskom studiju. Novi ciklus slika na kojima trenutno radim nisam još dijelila, a njih ćete moći vidjeti uskoro, no ipak nekom drugom prigodom. Kroz novije slikarske radove opet sam utvrdila važnost rada kroz različite medije. Slikanje u meni uvijek budi neki neizvjesni nemir, suočavanje s radom smatram vrlo direktnim jer je ono u suštini suočavanje i sa sobom. Meni je slika emocija koja je puna konfuznosti, a pročišćavanje uma i duše kroz sliku donosi mi ideje za druge radove koje planiram izvesti još ove godine.

 

Krajem 2019. godine diplomirala si na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i ušla u svijet akademskih umjetnica i umjetnika. Kako sada s iskustvom diplomirane umjetnice gledaš na svoju branšu i na stanje umjetnosti u Hrvatskoj?

Situacije sam bila itekako svjesna i prije odlaska s Akademije tako da sam bila spremna na stanje koje me dočekalo. Neću pričati o stanju umjetnika u Hrvatskoj općenito jer su svi koji ovo čitaju vjerojatno dobro upoznati s tim problemima. Smatram da ovdje jedino što čovjek može napraviti je stvoriti si nešto sam. Ovisiti o institucijama gotovo je nemoguće tako da sam to odmah u startu prekrižila. Trenutno razmišljam o samozaposlenju i pokretanju posla u kojem ću ovisiti samo o sebi.

 

Spremaš li trenutno koje izložbe ili umjetničke projekte?

Pripremam novu izložbu za ULUPUH koju bih trebala prezentirati publici krajem tekuće godine. Osim toga, napisala sam projekt o snimanju dokumentarnog filma o povijesti i povijesti umjetnosti Vinkovaca kojeg bih trebala snimati s učenicima vinkovačke gimnazije. Projekt je vrlo ambiciozan, dugotrajan i k tomu financijski zahtjevan. Realizaciju projekta predvidjela sam za ovu godinu, no ispalo je da bi njegova realizacija ove godine ipak bila prezahtjevna pa ćemo morati vidjeti u kojem će se trenutku moći ostvariti.

 

Gdje se vidiš u skorijoj budućnosti kao umjetnica i imaš li planove ući i u inozemne vode?

Nemam jasnu sliku o svojoj budućnosti, imam samo želje koje postepeno pokušavam ostvariti. Voljela bih, no nisam sigurna gdje i kako, prijaviti se na projekte i natječaje koji mi mogu ponuditi kvalitetne suradnje i dati prostor da rastem i uspijem kao umjetnica. Isto tako bih u tim natječajima i projektima htjela imati punu slobodu angažirati se oko svojih umjetničkih radova, kako smatram da bi, prema mojoj viziji, bili dobri i autentični meni.

 

Martinu Ištvan moguće je pratiti na njenoj službenoj Instagram stranici, a sljedeću priliku da razgledate njenu izložbu dobit ćete u Rijeci u Galeriji Kortil početkom ožujka kada u okviru nagrade A4 riječkoj publici predstavlja rad Vertigo.


Martina Ištvan magistrica je likovne edukacije, smjer kiparstvo, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje titulu stječe pod mentorstvom Vlaste Žanić. Svoje formalno umjetničko obrazovanje nadopunjuje studijima likovne pedagogije pri Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci i Akademiji likovnih umjetnosti u Osijeku. Sudjeluje u nizu grupnih izložaba među kojima je najbitnije spomenuti međunarodni izložbeni program Trans-Form 2019. u Muzeju suvremene umjetnosti u Ljubljani. Dobitnica je nagrade Akademskog vijeća ALU najuspješnijim diplomantima akad. god. 2018./2019. Samostalno je izlagala u Galeriji umjetnina Split i Studentskom centru u Zagrebu. Članica je HDLU-a od 2019. godine.
Autor fotografija u članku je Ive Trojanović.

 

Poveznice
Moglo bi te zanimati