Petra Šabić umjetnica je koja kombiniranom slikarskom tehnikom na crnim platnima velikih formata životopisnim bojama spaja crteže s tekstom i simbolima. Njezina su djela nadahnuta znanstvenim teorijama, uglavnom metafizikom i psihoanalizom te pogotovo teorijama Carla Gustava Junga. Ova mlada umjetnica ima iza sebe već zavidan broj skupnih i samostalnih izložbi, a izlagala je čak i na nekim međunarodnim izložbama.
Kako bi opisala međuodnos različitih interesa (prirodnih znanosti, psihologije, umjetnosti) koji su objedinjeni u tvojim radovima?
Zanimanje za različita misaona područja zapravo i jest preslika mog karaktera. Možda je to svojevrsna intelektualna glad, možda potreba za integracijom nekih unutarnjih rascijepljenosti. U svakom slučaju, sva ta područja sintetiziraju se u umjetnosti. Ma, bez umjetnosti nema ničega. Općenito mislim da je čovjeku prirodno da se ostvaruje kao misaono biće, samo smo tu kao društvo malo zakržljali jer živimo u instant-svijetu. S druge strane, volim osjećaj kao da se moje percepcije mijenjaju. Mislim da u srži toga stoji strah od ravne linije. Volim čuti ideje koje me zaprepaste, veliki sam fan svih mogućih vidova misterije i skrivenog, volim promišljanja o nadilaženju fizičkog i probijanju granica boli zato me ideje o religiji i filozofiji Istoka oduvijek posebno privlače, makar mislim da je neke tehnike nemoguće prenijeti na Zapad. Nadalje, plašim se površnosti i znam da je najzdravije suočiti se sa svim svojim strahovima. U procesu sam stvaranja serije koju zasad nazivam „Transpersonal?“ u kojoj postavljam pitanje kako otkriti istinu samog bića, „a ne urušiti cijelo zdanje Ja u kojem je ta istina sadržana.“ Kako da postavljam i odgovaram na takva pitanja bez da ne dotaknem i prirodne znanosti i psihoanalizu?
S obzirom na to da crteži nisu prikazi emotivnih doživljaja tvoje intime, nego je inspiracija univerzalna, a prikaz sadrži tekst i simbole, smatraš li svoje crteže nositeljima poruke i bi li promatrač trebao moći naslutiti o čemu se radi ili je sasvim u redu da crtež doživi kao apstraktnu kompoziciju i prida joj vlastita (emocionalna) značenja?
Prije svega, crtež kao likovni element jest sam po sebi vizualno sredstvo komunikacije. U crtežu nema mjesta lažima, crtež je iskrenost stoga je njegovo primarno određenje osim vizualne komponente upravo taj faktor prenošenja neke vrste jezika, unutarnjeg jezika, metajezika. To mi je posebno zanimljivo u crtežu, zato mislim da na mojim platnima neprestano prevladavaju ti crtački trenutci koje volim nazivati piktogramima unutarnje prirode. Te vizualne bilješke do jedne razine jesu znaci, ali unošenjem percepcije promatrača oni postaju, kako je navedeno u jednoj knjizi, neodređeno sugestivni jer svatko u njemu vidi neke dijelove sebe i svog duhovnog života. Baš zato ne bi bilo zanimljivo da prenosim neku doslovnu naraciju, poanta je u tom misaono-vizualnom prijenosu koji se stvara u trijadi ja-platno-promatrač. Držim i dalje da je u tome sadržana određena magijska namjera vjerojatno zbog te neuhvatljivosti u tumačenjima.
Petra Šabić, The division of the symbolic order – The division into opposites, 120 x 100 cm, kombinirana tehnika na platnu, 2020.
Pokušavaš li nacrtati svoj tijek misli nakon što je završen ili je crtež zapravo sredstvo, odnosno simptom razvoja spoznajnog procesa?
Crtanje, slikanje, stvaranje i spoznajni proces za mene su apsolutno neodvojivi. Simultani su i neraskidivi do srži. Čak se neću usuditi reći da jedno drugo nadopunjuje, jer mi nekako to zvuči previše definirano i prazno, makar se zasigurno nadopunjuju. Prije svega, umjetnička je praksa za mene istraživanje koje dovodi do spoznaje. Crtež u kontekstu ovog pitanja jest simptom razvoja spoznajnog procesa. Svi ti procesi, kojima je teško definirati kraj i početak jesu rastvaranja slojevitosti psihe i slike. To su u jednu ruku pokušaji da se ponudi odgovor na unutarnja stanja isto kao i opažaji univerzalnosti. U životu općenito ne volim ići onim „brzim“ putevima, iako moje misli jesu bljeskovite i brze, volim konzistentnost i ustrajnost da se dođe do srži materije, u kojem god obliku. Tu pronalazim pomirenje sa spoznajom ultimativne dualnosti u sebi.
Je li svaki rad zasebna simbolička cjelina ili su poneki od njih međusobno povezani na nekakav način?
Raniji radovi, čak jedni od prvih koje sam počela raditi kada sam prešla u takozvane crne plohe prikazivali su velike distorzirane figure bez lica koje se isprepliću, sudaraju i prelaze jedna preko druge. To su zapravo bili tragovi mojih emotivnih doživljaja nekih tjeskoba, možda ona tjeskoba par excellence koja je praktički bezobjektni strah... Morala bih pročitati neke tekstove koje sam pisala tada da bih mogla s dovoljno točnosti pričati o tadašnjim stanjima, jer sada kada pričam o njima s odmakom, u meni postoji jedan produkt transformacije u odnosu na ta stanja. Međutim, što se tiče toga je li svaki rad zasebna simbolička cjelina, počela sam govoriti o ovim ranijim radovima baš zato što ponekad se više ne mogu ni prisjetiti konteksta, a to govori upravo o tom ključnom pojmu bilježenja neuhvatljivosti misli. Ponekad na više radova postoje neki likovni trenutci koje samo ja mogu povezati u cjelinu, ti su radovi maleni vizualni memoari čija značenja čuvam za sebe. Na koncu, svi ti radovi nastali kroz ovih nekoliko godina zapravo i jesu međusobno povezani jer sam ja faktor koji ih povezuje i moja znatiželja za proučavanjem sebe.
Prilikom usustavljivanja (apstraktnih) misli u estetski koncept često koristiš simbole i tekst, koja je uloga boja u tom procesu? Imaju li one čisto estetsku funkciju, označuju li emocije koje prate stvaralački proces ili im pak pripisuješ neka druga značenja?
Ovo je zapravo jako kompleksno pitanje stoga ću se pokušati dotaknuti samo neke ključne stavke u svojim razmišljanjima jer ne bih htjela zapasti u neki dogmatski subjektivizam kada pričam o simboličkim vrijednostima kako ih ja držim. Za mene su boje skup veza koje čine jednu finu strukturu. Taj koloristički senzibilitet koji osjetim u sebi je izrazito nesvjesnog karaktera, ali kada bolje razmislim i sama simbolika boja jest univerzalna, a njihova tumačenja variraju ovisno o njihovoj psihološkoj ili pak mističkoj spoznaji. Jednom sam pročitala kako vrijednosti boja predočuju kozmički simbolizam.
Odabirem boje kojima želim biti okružena, one u meni pobuđuju jednu verziju harmonije u kojoj se osjećam kao u određenom hiperprostoru koji je produkt moje imaginacije, stoga ne mogu reći da su čisto vođene nekom estetskom funkcijom, one su direktna preslika mojih likovnih senzibiliteta koji se prožimaju unutar gotovo svakog materijalnog segmenta moje svakodnevice. Uglavnom, sve je to izrazito intuitivno i nehotično, pridajete osjećajima koje doživljavate određeni ton boje.
Petra Šabić, Modularity I, 140 x 110 cm, kombinirana tehnika na platnu, 2020.
Pozadina tvojih crteža gotovo je uvijek crna, postoje li neka značenja koja vežeš uz tu boju koja ju čine idealnom podlogom?
Crna boja me asocira na to stanje neuhvatljivosti i nestalnosti, a u tim opisima nalazi se određena vrsta osobnog pogleda na situacije kojima sam okružena, na koncu mi ta nestalnost stvara specifičnu ugodu i sigurnost ma koliko god se to činilo kontradiktornim. Ima nešto posebno smirujuće u tom prihvaćanju kaosa, ima nešto u tom elementu samokontrole i promatranja sebe i svega oko sebe ne kao direktnog sudionika, već kao promatrača svega. Potaknuta Jungovim razmišljanjima, pisala sam jednom o simbolizmu crne boje, posebice o detalju koji ju opisuje kao boju „pratvari“ odnosno „materiae primae“, a u tom kontekstu ona predstavlja simbol kontakta s nesvjesnim i neopipljivim, a dalje čak i instinktivnim, možda i primitivnim u čovjeku. Jung ju je jednom nazvao „mjestom klijanja“ i ta usporedba mi je sjajna. Ako se ne varam njegova misao je upućivala na taj trenutak pomračenja prije blistavog rođenja materije. Sama potreba za tim konceptualnim obratom i intenzivnim korištenjem crne boje u meni je nastupio jako prirodno, makar znam da je to samo moj osjećaj. Međutim, taj prijelaz, ta spoznaja da je ploha rada zapravo prostor, produkt je dotadašnjeg rada i perioda u kojem jako dugo nisam bila zadovoljna apsolutno ničime što sam napravila. U tom periodu sam spoznala nešto važno o sebi, a to je da nisam ni u jednom trenutku odustala. Ne želim da ovo zvuči kao neki melodramatični proboj i pričanje o nekakvoj lažnoj emotivnoj stabilnosti. Sve ja to ponekad skrivam i od sebe i od drugih, ali opet ne mogu si pomoći pa radim ogromne slike u kojima si objašnjavam sve. To je taj neki paradoks u kojem zasad uživam. Zanima me kamo me vodi.
Događa li ti se ponekad, nakon završetka crteža, da ti se on ipak estetski ne sviđa u potpunosti?
Veliki formati su kao portali, moje su slike nerijetko veće od mene, zanimljiva mi je ta pozicija mog tijela u odnosu na rad. Nekako sam se odvojila od tog faktora „sviđanja“, sve to promatram kao energetsku transmisiju, vjerujem u nju i osjećam ju. Mislim da možda nekada ja nisam spremna otvoriti neka pitanja i situacije na platnu. Često primjećujem kako mi se radovi „mijenjaju“ u očima s nekim određenim vremenskim odmakom. Pronalazim u njima neke nove razine komunikacije, a zapravo je to moja osobna komunikacija s tragovima sebstva. Je li ta komunikacija zapravo manipulacija? Ostavit ću to pitanje neka se samo odgovara za sebe.
Jesi li se možda susrela s kritikama ili savjetima koji su znatno utjecali na tvoj rad?
Profesori na Akademiji su svi odreda utjecali direktno ili indirektno na moj rad. Istaknula bih rad sa svojom mentoricom na diplomskom studiju prof. art. Gordanom Bakić Vlahov posebno zato što su mi njeni savjeti i kritike uvelike dali hrabrosti da iznesem iskrenost svog viđenja imaginativnog na platno.
Kada se definirao tvoj trenutni rukopis i možeš li izdvojiti utjecaje (slikarske, književne ili filozofske) koji su utjecali na njegovo oblikovanje? Radiš li ponekad i slike koje odstupaju od tog rukopisa?
Možda ću za par godina moći bolje odgovoriti na ovo pitanje ako mi ga netko ponovno postavi. Nekada mi je dosta teško promatrati sebe kao nekoga tko ima svoj rukopis jer se stalno bojim toga da ću se konformirati u tome što radim, bojim se te ravne linije, a monotonija me užasava. Tijekom studiranja sam došla u kontakt s velikom količinom informacija, a samim time i utjecaja. Moj je „problem“ što se jako brzo fasciniram s umjetnosti i svim njenim oblicima i kontekstima. Naravno da nije problem, ali evo kada sam suočena s ovakvim pitanjem teško mi je reći jednu stvar, a da ne počnem voditi beskrajne monologe i doticati se gotovo svakog razdoblja i elemenata koje mogu izvući i povezati u neku svoju cjelinu. Ali, evo, njemački ekspresionistički slikari i proučavanje njihovog rada je apsolutno djelovalo na moje shvaćanje slikarstva, a dalje posebno i umjetnička scena New Yorka 80-ih.
Što se tiče književno filozofskih utjecaja, svakako trebam spomenuti Carla Gustava Junga jer su mi njegova razmatranja o arhetipovima kao prototipovima simboličkih cjelina urezanih u nesvjesno postajala toliko integrirana s mojim shvaćanjem da su se sve direktnije ostvarivala u mojim slikarskim radovima. Baš u zadnje vrijeme razmišljam o tom populističkom shvaćanju Junga, a onda sam naišla na knjigu Željke Matijašević „Stoljeće krhkog sebstva“ koja je to izvanredno problematizirala stavivši u odnos selektivno shvaćanje pripadnika new agea i konkretnih Jungovih predavanja. Nadalje, u zadnje vrijeme uživam u knjigama talijanskog filozofa Giannia Vattima, a zatim se uvijek volim vratiti knjizi „Život oblika“ Henri Focillona. „Rječnik simbola“ mi je kao nekome Biblija. Zanimljivi su mi teoretičari umjetnosti kao npr. Lav Vigotski i njegova „Psihologija umjetnosti“. Uglavnom, filozofija, sociologija, teorija umjetnosti i kulture u kombinaciji s mistikom i pseudoznanostima, to je otprilike neki kratki pregled literature moje osobne knjižnice.
Petra Šabić, Modularity II, 140 x 110 cm, kombinirana tehnika na platnu, 2020.
Crtaš li nekad uz glazbu i utječe li ona na proces stvaranja?
Gotovo uvijek kada slikam slušam i glazbu. Mislim da postoji jedna fantastična harmonija između glazbe i slikarstva. Jako mi je zanimljivo uočiti kako se moj vizualni, a posebno koloristički izričaj mijenja s obzirom na aktualnu playlistu. Na koncu konca, sve prvo počinje u tom fantastičnom mozgu i iskustvima kojima je on izložen. Sjećam se perioda kada sam završavala glazbenu školu, gdje sam svirala klavir, kada sam počela primjećivati sličnosti u terminologiji – ritam, struktura, ton ... sve je to opisivalo i glazbu i vizualnu umjetnost. Kasnije, na faksu, došla sam u kontakt s Goetheovom teorijom boja, a dalje su mi poseban interes pobuđivale mantre i istraživanje ritma kao matematičke esencije Prirode i njene sveukupnosti. Nedavno sam čitala o značenju Gayātrī Mantre te kako su Brahmani zvučno šifrirali sveto znanje o obrascima Svemira u ovoj molitvi. Zvuk je magija, zvuk je direktnost, zvuk definira i redefinira boju, volumen, ma sve, zvuk je transformacija.
Imaš li određeno vrijeme za rad ili radiš isključivo kad osjetiš inspiraciju? Događaju li ti se kreativne blokade, periodi kada ne možeš stvarati?
Tijekom studiranja na Akademiji, posebno mislim na period diplomskog studija gdje sam intenzivnije razvijala slikarski rad, voljela sam njegovati jednu specifičnu disciplinu – rano ustajanje i rad od jutra. Nekada su se događali dani u kojima čim bih kročila u klasu, oblačila bih radnu odjeću i slikanje kreće. Jedan strašan nemir je to bio, kao tisuću žmaraca u rukama i mozgu koji se neće umiriti sve dok ne krene „protezanje“ na platnu. S druge pak strane, nekada bih po dva sata samo sjedila i promatrala radove, micala platna na kojima radim i vraćala se već završenim radovima, pa bih onda sve njih počela promatrati kao neku kulisu predstave moje psihe. Te su neke novostvorene kompozicije kao da odjednom gledate komadiće svojih sjećanja, iluzija – razbijenih ili onih koje još nisu razbijene. Što se tiče kreativne blokade, događa se, ali ne znam uopće kako sebe smjestiti u taj pojam. Sjetila sam se sada jednog Picassovog citata (valjda to je Picasso, zvuči kao da je): „Crtam onako kako ljudi grizu nokte“. Evo, u tome leži objašnjenje i mog poriva za stvaranjem.
