Vizitka: Nikica Jurković

Maksimum minimuma – poetika rafiniranosti, nenametljivosti, neposrednosti

Datum: 24.02.2021. Autor: Mihaela Zajec

U periodu nedorečenog drugog zatvaranja, s povremeno nejasnim kriterijima za područje umjetnosti te tužnim potvrdama o zatvaranju kultnih kulturnih mjesta, čini se kao da je vrijeme stalo u izložbenoj djelatnosti. Iako velikim zagrebačkim muzejima ne nedostaje ni materijala ni događaja, i dalje me zahvaća, možda tek subjektivni, dojam kako je intimna umjetnička izložba usnula.

Male, tek prostorno, izložbe čine mi se kao endemske vrste u ovome čudnome vremenu, a otvorenje kao znanstvena fantastika o kojoj smo ranije čitali i sada živimo u deluziji kako smo ga stvarno osjećali. Unatoč tom osjećaju, i dalje se stvara i pokazuje, a poetika ovoga uvoda dobro je protkana u tihom i nenametljivom Maksimumu minimuma Nikice Jurkovića, nedavno otvorenoj izložbi u galeriji Academia Moderna (15 – 20. veljače 2021).

Maksimum i minimum suprotne su ekstremne vrijednosti. Iako se Nikica do posljednjeg trenutka premišljao o naslovu te u jednom trenutku zaključio kako ne želi dati nijedan naziv koji je imalo konkretniji od toga jer [se] taj cijeli niz ne referira na ništa, nikakve vanjske utjecaje, ipak je u svojoj maniri uspio spontano uvući poetiku. Dok oba termina podjednako ne govore ništa jer bez označenog slabo iznose kakvu poruku, oni su prepuni i samoga svega, a kada se shvati kako je riječ o uznapredovaloj redukciji slike, taj oksimoron postaje gotovo manifestan. Da je Jurković izvukao maksimum iz minimuma primijetio je i Vanja Babić u predgovoru, a tišina platana bila je početno promišljanje o Nikičinu stvaranju i točka kojom smo nastavili raniji razgovor. U njegovu opusu, koji je ili krajnje novomedijski i kritičan prema institucijama ili pojednostavljen i apstraktan, krajnje pročišćenje bilo je sljedeći korak.

Dapače, takav čin ne iznenađuje previše kada se prisjetimo cjelovita Nikičina opisa, primjerice diplomskog rada (pogotovo ciklus UF SAE, 2018) ili ciklusa UF (Usputne fascinacije, Galerija SC, 2019). Kolega Nikola Njavro u potonjem prepoznaje kako svakodnevica postaje galerija, točke i linije, mrlje i pukotine postaju kompozicije, likovni elementi igraju se sa svijetom oko nas i mijenjaju njegovu stvarnost. Osam platana tada je sustavno iznijelo postanak slike i u zaigranoj maniri oformilo svojevrstan vodič kroz osnovne likovne elemente koji svoj početak i kraj duguju točki. Kada nam je sustav bio poznat, iako nehotično, bilo je logično istražiti potencijale koji se skrivaju iza slikarstva. Tako smo se Nikica i ja još jednom pronašli u razgovoru o nama posebno dragoj izložbi, uspoređujući kolorit i poletnost UF-a i sadašnju lišenost slikarskih elemenata, posebice boje. Referirajući se na njih, dotaknuli smo se i pitanja recepcije starih i novih radova, tim više što je Nikica čuvao izložbu u Academiji.

Naša predviđanja neposredno pred izložbu bila su slična, a umjetnik je iznio razmišljanja o toj moći jednog ciklusa da (slučajno) postane upravo karakterističan autorski potpis. Uspoređujući raniju izložbu u Galeriji SC, rekao je: ljudi koje me znaju su mogli takvo što očekivati, i sada bilo koji rad koji napravim mimo toga svima je 'okej, ne znam baš, nije mi to ta spika, bolje su ti one slike, geometrija i to'. Meni je to jasno, razumijem zašto im je to bolje i meni je isto jasnije sve to, ali ne vidim smisao u tome da se sada zakopam u tu priču oko geometrijske apstrakcije i da samo to radim. (...) Ali ovo je nešto što želim napraviti jer imam potrebu to napraviti. Možda nešto i iz toga proizađe, ali mislim da će biti puno teže probavljivo, nego jedan SC ono je bilo hippy, neki šareni svijet, svijet je lijep, a ovo je dosta... pa izgleda dosta bezlično i pusto.

Bezlično i pusto treba uzeti sa zadrškom, takvo što moglo bi se učiniti jedino brzinskim, nezainteresiranim pogledom na neslikarske slike i slikarske objekte. Ovaj je ciklus ništa više od kostura slike, a ni ništa manje od samog slikarstva. Tehnika je to koju ju Vanja Babić spretno definirao kao platno na platnu. Poetika samoga platna, obična tekstila kojemu pridajemo pažnju, površina je koju povremeno fetišistčki istražujemo i upisujemo u nj ideje. U kojoj gledamo svijet i svijet nam vraća pogled. A sada, lišeni smo priče, lišeni smo očekivanog, lišeni smo znanog. Iako je ovo daleko od prvog preispitivanja medija, prve dekonstrukcije značenja slike i prihvaćanja minimalne geste, vrijednost ispraznosti inspirativna je. Sam Nikica istaknut će prisutnu poetiku, a prvo što mu pada napamet je priča Sjevernog pola ili Islanda ili zapuštenih i napuštenih predjela gdje samo priroda dominira i gdje je sve upravo takvo kakvim jest, puno duhovnije.

Riječ je, naravno, tek o kasnijem, asocijativnom sagledavanju umjetnika, nikako to nije polazište ni manifestacija istoga. Postoji nešto toliko inherentno čovjekovoj prirodi da prepozna, upiše značenje i pridoda kategoriju. Unatoč platnima sačinjenim od njih samih, u kojima je tekstil ponekad istovjetan, a ponekad kombinacija dvaju u sitnim pomacima temeljenim na ritmu, nalazimo se kao gledatelj pred problem toga što vidimo, s čime se sukobljujemo. Ako uspijemo zadržati fokus, proučavat ćemo tek karakteristike platna – njegovu materičnost, suodnos sa susjednim, njegovu živost i prolaznost. Da, [tim više] jer to platno nije preparirano, ono je živo, ono radi, ono ovisi o utjecaju vlage i temperature, ono cijelo vrijeme poprima novu formu. Jer se opušta. Te trake više nisu napete kao na početku, već se i one se mijenjaju i stare. To mi je zanimljivo – taj život kojeg same imaju, zaključio je Jurković. To platno na platnu, uz njime omotane letve koje nisu postale blind rama, istovremeno transcendentira koliko i banalizira svojom prizemljenošću. U gotovo samosvjesnom činu djeluje kao da je platno spoznalo sebe sama, kao da je prihvatilo svoju unutarnju vrijednost, toplinu tekstila i drvenih letvi. Radovi su to koji su nastajali povremeno – od prvoga rada do posljednjeg prošlo je više vremena nego li je to praksa umjetnika, od prvoga zatvaranja do popuštanja drugoga. U prvome radu još se definirao smjer kretanja i područje istraživanja, u Jurkoviću su se skupljali poticaji i razmišljanja, a procesualnost prisutna u djelima jednako je i njega obilježila. Prisjećao se i povijesti Acadamie Moderne koja ima tradiciju primarnog slikarstva i sličnih izleta tako da sam vidio da bih se s ovim radom najbolje uklopio u njihovu priču. Bilo je naravno svega, ali mene najviše vuče taj kontekst primarnog slikarstva i ekipa 70-ih. Ispitao je on tako sam nastanak slike, a u proces izgradnje utkao je ne više sebe kao aktivnog kreatora, već prirodu slike. Podsjetio nas je na njene organičke dijelove i promjene koje se iz muzeološke perspektive pokušava zaustaviti, ili barem minimizirati. Možda je i slučajno slikama kazao kako sve što jest prirodno, prirodno mora i otići.

A ukoliko ste propustili uživo pogledati ovu priču, uživajte barem u galeriji fotografija s autorovom mišlju oko uloge galerija i muzeja.
Jedva ih čekam vidjeti u čistom prostoru jer ih u ateljeu ne doživljavam u njihovoj čistoj formi i obliku, tu su mi, ali cijelo vrijeme imam tu viziju kako izgledaju u tom [čistom] prostoru.