Što su kanoni i kako se mijenjaju kroz povijest? Jesu li Snapchat filteri zapravo kanoni digitalnog doba? Body dysmorphia, suodnos digitalnog i zbiljskog, umjetnog i prirodnog, idealizma i naturalizma – osnovne su ideje koje se provlače radovima multimedijalne riječke umjetnice Marine Rajšić. Teme kojima se autorica bavi poprilično su popularne, no ono što ih zaista izdvaja jest pristup - radove razvija simultano te kroz dulji vremenski period kako bi si dala prostora za duboko razmišljanje o konceptima te o formi koja će najbolje predstaviti ideju. Blaga narav ove umjetnice rezultira jasnim i čistim konceptima čiji je sadržaj aktualan i relevantan. Počevši od ideje ženskog tijela, Marina postavlja pitanja o društvenom uvjetovanju i normama što ju navodi na promišljanje o kanonima te povijesnim poimanjima ljepote. Priča se nastavlja na sadržaj društvenih mreža i njihov utjecaj na društvo. Autorica sav sadržaj proučava zaista detaljno, pritom održavajući radove čitkima i lako razumljivima, dok svoj sud ostavlja sa strane. Njezin pristup pomalo podsjeća na hibrid umjetnika i kustosa – publici predstavlja isječke iz svakodnevnog života koje iznimno vješto kolažira u dijalog, bio on tekstualan ili slikovan, u isto vrijeme bez iznošenja vlastitih sudova i komentara.

Na primjerima odabranih radova u nastavku saznajte nešto više o njihovom fluidnom razvoju tijekom protekle četiri godine.

Tvoji radovi mogu se tematski grupirati u nekoliko skupina. Kao prvu cjelinu izdvojila bih radove koji se bave poimanjem ljepote, a koje si nazvala Umjetno(st) lijepo(g). Ciklus se sastoji od serije fotografija (od kojih su dvije fotografije korigiranog ženskog tijela izrađene u prirodnoj veličini), umjetničke knjige te osvijetljene porculanske maske. Reci nam nešto o temi ženskog tijela, jednoj od centralnih preokupacija suvremenog diskursa, a tako i polazišne točke tvog promišljanja o ljepoti.

Najprije se javila ideja da izradim fotografiju ženskog akta i dimenzije prilagodim prirodnoj veličini. Centralni subjekt je tijelo žene korigirano kirurškim crtežom koji u kirurškoj praksi služi kao skica za operativni zahvat. Svrha tog pothvata je ,uljepšavanje’ tijela. Kako bih je izradila, morala sam naučiti ponešto o trendovima u estetskoj kirurgiji, naučiti kako nacrtati pravilan kirurški crtež, odnosno oznake - zbog toga sam čitala stručne knjige. Istraživala sam i o suvremenim trendovima, a onda i o kanonu. Za to je glavna literatura bio Umberto Eco. Simultano čitajući literaturu kako bih napravila ovu fotografiju, uslijed neslaganja povijesti i sadašnjosti, nastala je ideja o knjizi.

Fotografija iz ciklusa Umjetno(st) lijepo(g)

Fotografija u prirodnoj veličini je efektan način pristupanja galerijskoj publici, a snaga suočavanja sa zbiljom korigiranog ženskog tijela nadopunjena je reljefnim 3D modelom ženskog lica na naslovnici knjige. Što za tebe znači taktilna nota naslovnice?

Nekolicina primjeraka knjige na naslovnici ima 3D print lica djevojke čije su fotografije unutra. Zanimljiv je efekt držanja knjige kada ti je pod prstima rekonstrukcija tuđeg lica… Na taj način ona zauzima svoj prostor.

Što se događa kada otvorimo knjigu čiji je naslov također Umjetno(st) lijepo(g)?

Naziv knjige može se čitati dvostruko: umjetno lijepo ili umjetnost lijepog. Sadržaj knjige dovodi u suodnos prošlost i sadašnjost, kao i njihove ukuse i stavove. Knjiga je formirana kao njihov razgovor, ali bez mojih riječi. U knjizi se, s lijeve strane, nalaze citati o idealu ljepote o kojem pričaju Sapfa, Baudelaire, Platon... S desne strane knjige nalaze se tekstovi hrvatskih estetskih kirurga na temu trendova u estetskoj kirurgiji, ljepoti, uz opise estetskih zahvata. Knjiga još sadrži i kirurške crteže prenesene na papir (kao takvi, oni gube svoju funkciju skice/nacrta) te fotke iz serije fotografija.

Knjiga se čita deset minuta za čitače koji vole ići ugodno sporim tempom. Unutarnja metrika knjige ne odgovara standardima grafičkog dizajna: stranice su numerirane blijedo i pri vrhu, korištena su dva fonta (jedan za lijevu, drugi za desnu stranu), a ime autorice ispisano je malim slovom na hrptu knjige. Sve te nepravilnosti kradu pažnju, ali se već nakon par stranica čitač navikava i prepušta listanju pročišćenih ploha, bjelini i prostranosti koja na vidjelo iznosi sadržaj. Umjetnička knjiga Umjetno(st) lijepo(g) dobila je rektorovu nagradu u kategoriji za najbolji samostalni rad.

Tijekom povijesti ljepoti se pristupalo humanistički – ona je bila pojam o kojem se filozofira, ljepota kojoj se pišu pjesme. Danas je ljepota znanstvena, ona se secira, uspostavljaju se brojčane norme – omjer 90:60:90 je u drugoj polovici 20. stoljeća slovio kao idealan omjer dijelova ženskog tijela. Tvoja knjiga stoji na razmeđi jednog i drugog te postavlja ta dva pristupa u dijalog. Danas filtere oblikuju computer vision i face-recognition sustavi koje omogućava programsko inženjerstvo. Sukladno s time, novomedijski radovi predstavljaju drugu skupina tvojih radova, a uključuju How is beauty defined? i Print Screen.

U svojim prijašnjim istraživanjima o povijesti ljepote naišla sam na mnogo vizuala i shvatila da se ideal mijenja kroz povijest. Svi mi prihvaćamo kanon kada on dođe, kada je aktualan. Htjela sam uzeti par Venera, predstavnica svog vremena, kako bi od njih napravila kolaž - da ih objedinim u jednoj kompoziciji. Htjela sam napraviti jedno tijelo od odabranih sedam tijela. Najprije sam isprintala reprezentacije svih tih žena kako bi sastavila fizički kolaž, ali sam shvatila da to iziskuje previše truda. Htjela sam opet taj kolaž prenijeti u knjigu, ali nije išlo… Odlučila sam se za digitalni kolaž. Međutim, statični digitalni kolaž kao takav nije mi odgovarao - shvatila sam da bi se teško razaznalo koji dio je čiji, odnosno, ne bi se shvatila bit rada… Shvatila sam da elementi rada nisu samo isječci fotografija, već i sve ostalo – radna površina, pozadina, čitav proces slaganja. Odlučila sam se na screen recording opciju u kojoj se vidi na koji način slažem kolaž. Ipak, nisam željela snimiti samo proces slaganja kolaža, činilo mi se suhoparno i zamorno za gledanje. Željela sam upotpuniti proces drugim sadržajem: uključila sam kameru dok slažem kolaž, u pozadini uključila video Buzzfeeda - How to be a perfect woman, te snimku sebe kako isprobavam efekte na Snapchatu. Promatraču prepuštam da gleda u ono što mu privlači pažnju. Video ima svoju dramaturgiju, ja krećem sa slaganjem, padne mi na pamet uključit Buzzfeed, pa Snapchat, i tako dalje. Kao i prosječni korisnik. Željela sam postaviti pitanje o kanonima kroz proces koji je blizak većini korisnika društvenih mreža, a to je brzo skakanje sa sadržaja na sadržaj. U gomili nepovezanih informacija dolazi do raznih sugestija i savjeta kroz koje se korisnik kreće po vlastitom nahođenju.

Zbilja je zanimljivo čuti više o samom procesu stvaranja, mislim da je animirani digitalni kolaž zaista najspretnije rješenje za objediniti sve ono o čemu si željela govoriti – uzaludno kolažiranje savršenog ženskog tijela upotpunjeno sugestijama s Youtube tutoriala. Istodobno predstavljaš dvije verzije pojedinca – onu naturaliziranu koja gleda u ekran slažući kolaž, te drugu koja je moderirana Snapchat filterom. Priča se nastavlja: digitalni kolaž seliš iz virtualnog u stvarni prostor. Reci mi nešto više o radu kojeg si nazvala Print Screen.

Nakon How is beauty defined? (s nekolicinom radova između) nastaje Print Screen. Rad je namijenjen za izlaganje u galerijskom prostoru, a sastavljen je od pet panela koji su, jedan iza drugog, nizani u galerijskom prostoru. Promatrač pri ulasku u prostoriju vidi pet zaslona koji izviru jedan iza drugoga, a svaki od njih na sebi ima projiciran jedan video. Radna površina razbacana je kao i u radu How is beauty defined? Sadržaj projekcija je različit: od Bergera, preko life coacheva, youtube tutoriala, screen recordinga Google trendova. Raslojavam radnu površinu. Radi se o pet sinkroniziranih video projekcija na način da se u jednom trenu osjećaš lijepo i ugodno, u drugom trenu ti je sve naporno, glasna je glazba itd. Želim da promatrač doživi sve što i inače doživljava u virtualnom prostoru, ali ovaj puta na drugačiji način. Digitalni svijet je toliko zasićen točnim i netočnim informacijama, promatrač je izložen velikoj količini podražaja u sekundi i nije ni svjestan koliko toga percipira. Ne može razabrati što je bitno, što nebitno. Želim da se ti podražaji više dožive, a jedini način je pretvoriti radnu površinu u stvarni prostor. Izlagala sam rad u galeriji Lamparna, no tada je on bio u procesu nastajanja. Konačan rezultat izlagat ću tijekom 2021. godine u jednoj od galerija u Rijeci.

Simultano si radila i na drugim projektima koji se ne bave poimanjem ljepote.

Da, većina mojih radova nastaje simultano i neprestano se razvija. Jednostavno, ako primijetim da mogu dodati nešto što rad čini kompletnijim, ja to i učinim. U sklopu grupe Jato, 2017. godine smo dobili rezidenciju na otoku Silbi. Tamo sam pohađala site-specific radionicu. Naišla sam na kućicu pred kojom na ogradi piše Welcome, ali sam znala da nije prihvatljivo da ulazim ako nema nikoga – taj Welcome nije značio dobrodošlicu. Performansom se odlučujem voditi tim riječima i ipak ući u to dvorište. To je početak razmišljanja o društvu koje priča ono što ne misli, o dekorativnim riječima, o riječima čije značenje ne vrijedi. Ljudi žive od turizma, ali ne žele turiste, izbjeglice se osjećaju dobrodošlo zbog medijskih poruka pa dođu na taj teritorij… Ljudima je jako bitan taj Welcome, a ta riječ je postala generička. Zatim sam dobila staž u Litvi. Nitko ne priča tvoj jezik, riječi koje znaš tamo ne vrijede. Nisam se baš osjećala welcome, ali sam upisala yogu gdje se također pričao litvanski. Tamo sam radila sve kao i drugi, a istovremeno sam počela voditi memoare. Ta bilježnica je sadržavala i emocionalno intimne trenutke, introspektivne tekstove. Dala sam jednoj Litvanki da pročita tekst bilježnice, koji ne razumije, i ona se ubrzo počela smijati. Riječi koje su meni značile, njoj nisu, i obratno. Projekt sam odlučila nazvati ''Da se ova bilježnica kojim slučajem izgubi…'' i jedan je od radova u nastajanju. Još ne znam gdje će me odvesti. Veliku ulogu u mom putu odigrao je SKC Rijeka koji mi je omogućio realizaciju nekolicine projekata!