Kad su ispred šestogodišnje Manuele Pauk jednom stavili lutku i zamolili ju da je nacrta prema promatranju, njoj baš i nije išlo, pa je odlučila jednostavno položiti lutku na papir i olovkom ocrtati njezine konture kako bi uspjela stvoriti što vjerniji prikaz. Tog se trenutka prisjeća kao jedne od najranijih uspomena koje veže uz otkrivanje likovnosti i njezine važnosti u vlastitu životu.
Dva desetljeća kasnije razgovaramo sjedeći na podu Galerije Nest u Visokoj ulici i promatramo gotovo tisuću minijaturnih kornjača, puževa i češera – njezinu viziju Staroga svijeta. Osjećam se kao da upravo svjedočim velikoj i važnoj seobi jedne vrste koju tok plave rijeke prenosi s jednog kraja kopna na drugi, ili pak silasku čudesnih prirodnih stvorova, savršeno oblikovanih struktura s nebesa na Zemlju.
Manuela: Htjela sam stvoriti atmosferu koju svatko može interpretirati na neki svoj način. Jedno od meni zanimljivijih viđenja bilo je to da Stari svijet ovim putem ide prema Novom svijetu. Jako je otvoreno za različite doživljaje. Kornjače simboliziraju Aziju, a one su korištene u dinastiji Shang za proricanje budućnosti. Kako je viša instanca u svim mitologijama uvijek nebo, bilo mi je zanimljivo prikazati ih kako se spuštaju s neba, kao da sa sobom donose neke drevne istine. Ideja o instalaciji počela je s kornjačama, a onda sam odlučila dodati još dva elementa. Češeri predstavljaju Europu – sviđa mi se kako izražavaju nekakav red i meni simboliziraju sistematičnost zbog koje je europska civilizacija došla do ključnih prekretnica u znanstvenim otkrićima kroz povijest. Treći je element puž; prvenstveno mislim na afričkog puža kao specifičnu vrstu, najveću iz porodice puževa. Ima svoju kućicu baš kao i kornjača, a svim je trima elementima zajedničko ponavljanje pločastih konstrukcija koje im daju cjelovit oblik. Zanimao me i odnos jednog elementa i cjeline te odnos malenih skulptura koje brzo izradim i onih velikih kojima se treba više posvetiti jer se na izložbi nalazi i po jedan primjerak ovih triju vrsta u puno većim dimenzijama. Kad gledaš cijelu instalaciju od devetsto devedeset i devet skulptura, vidiš ih tek nekoliko, oko se fiksira na par skulptura koje su mu zanimljive, a ostatak se jednostavno stopi u nekakvu titrajuću masu.
Jesen je Manueli donijela još jednu samostalnu izložbu, a baš kao i Starim svijetom, pohvalu prirodi i kreaciji izrekla je i Paladijima. U Galeriji Vladimir Filakovac izložila je ponovno kornjače kojima je ovaj put dala glavnu ulogu u interpretaciji mitološke priče o prvoj skulpturi te o Ateni i Paladi. Prisjetimo li se autoričinih ranijih radova u kojima uspravne kravice dovitljivo utjelovljuju grčke muze, a razne druge domaće životinje jašući jedna drugu ironiziraju pojam klasičnih konjaničkih skulptura, shvaćamo kako ova mlada umjetnica s lakoćom na leđima svog bestijarija preskače granice kontinenata, tradicija i mitologija. Ta se lakoća očituje u iznimno vještom snalaženju u veoma složenim pričama iz ljudske i božanske povijesti, kao i motivima prepunim simbolike i raznolikih značenja. U svemu tome prisutan je element koji je vjerojatno ključan za to da se Manueline skulpture, koliko god bogatu pozadinsku priču nosile sa sobom, uvijek doimaju pristupačnima i bliskima, a to je – humor. Duhovitost koja se provlači kroz sve njezine radove na površinu uvijek izbija suptilno, ali dovoljno izražajno i opipljivo da preskoči još jednu granicu –onu koja je još uvijek često prisutna između šire javnosti i suvremene umjetnosti. Iako joj polazi za rukom šarmantno doprijeti kako do brojnije publike tako i do kritike, Manuela ističe kako joj je važno da samu sebe nikada ne izgubi u prevelikoj ozbiljnosti.
Manuela: Mislim da umjetnost treba prije svega težiti tome da nas nečim fascinira i privuče na način koji nam je čudan i koji ne možemo objasniti. Ja možda još uvijek nisam uspjela u tome jer sa svojih dvadesetak godina mogu reći da sam u svemu ovome poprilično kratko, ali mislim da sam napravila taj prvi korak, a to je privući ljude skulpturi kroz osjećaj bliskosti prema nečem što ti je zabavno i što možeš razumjeti na neki sebi pristupačan način. Mislim da mi kao mladoj umjetnici nema smisla gubiti se u stvarima na koje još nisam spremna. Čovjek ne treba samog sebe shvaćati previše ozbiljno. Pogotovo mislim na ovo vrijeme mladosti u kojem se godine bavljenja umjetnošću i istraživanja tek trebaju dogoditi. U bližoj ću budućnosti sigurno još raditi životinje jer kroz njih mogu reći nešto i o ljudima.
Promatrajući Manueline antropomorfizirane životinjske likove koji kao u kakvoj trodimenzionalnoj basni reflektiraju ljudske osobine dosjetljivo ih parodirajući, kao i inspiracije pronađene u dalekim azijskim zemljama, možemo se prisjetiti i minucioznih drvoreza japanskog majstora Utagawe Kuniyoshija. Njegova opsesija mačkama dosegla je vrhunac u kompozicijama u kojima su one odjevene kao kabuki glumci, a s ciljem suprotstavljanja političkoj opresiji koja je sredinom 19. stoljeća cenzurirala prikaze oblika zabave koja je u stvarnosti bila zabranjena. Vratimo li se u Europu dva stoljeća ranije, u sličnom svjetlu nameće se i singerie žanr, prikazi s majmunskim likovima naslikanim u ljudskoj odjeći i okruženju koji uvijek u pozadini svojih zabavnih scena kriju satirični element kritike suvremenog društva.
Kako bi svoju estetiku još više približila zainteresiranoj publici, Manuela se od nedavno bavi i izradom neobičnih šalica za koje su je inspirirale vlastite skulpture.
Manuela: Šalice su mi pale na pamet kad sam gledala vimena svojim Muzama. Zabavila me ta ideja, pa sam ih počela raditi. To je slatki usputan projekt zbog kojeg si svatko može priuštiti jednu posebnu šalicu i na taj način umjetnički obrt može obogatiti svakodnevicu širem krugu ljudi. Skulpture pak zahtijevaju beskrajno više promišljanja. Kod samog procesa kiparstva najviše me veseli razbijanje kalupa, odnosno prvi susret s novom skulpturom ili instalacijom. Kod skulptura mi je važno to što kroz njih mogu prizvati nešto duboko.
A duboko i slojevito izrečeno na pristupačan i zabavan način najčešće jest ostvarivo tek nakon dugog i iskrenog promišljanja, rada i istraživanja. Zabavljajući prvo sebe, a onda i svoju publiku, stvara se krug u kojem se čini kao da bi suočavanje s težinom svakodnevice uistinu bilo lakše kada bi, kako i sama autorica kaže, ljudi uistinu počeli sami sebe shvaćati manje ozbiljno.
Na kraju svog kapitalnog djela Ime ruže Eco piše kako se komediji priznavanjem jednakog prava kao i drugim uzvišenim umjetničkim vrstama učenosti ne bi oduzelo na važnosti, već bi se učinilo upravo suprotno. Svijet bi bio bolji kada bismo se, umjesto ognjem protiv ognja, borili dosjetkom protiv dosjetke. U takvome svijetu Manuela Pauk zasigurno bi se snašla kao riba u vodi.
Fotografije ustupila umjetnica
Manuela Pauk rođena je 1994. godine u Zagrebu, a odrasla je u Šibeniku. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine. Redoviti je član umjetničkih udruga HDLU i HULU. Samostalne su joj izložbe Paladij(i) u Galeriji Vladimir Filakovac, Stari svijet u Galeriji Nest (2020.), Kroj za kornjaču u Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković u Zagrebu (2020.), Ludički juriš u Galeriji Matice Hrvatske u Zagrebu (2019.) i Galeriji sv. Krševana u Šibeniku (2018.) i Muze u Knjižnici Marije Jurić Zagorke u Zagrebu (2018.). Izlagala je na desetak skupnih izložbi uključujući 60 days lockdown u Luxelakes galeriji u Chengdu, Kini (2020.), Festival likovnih umjetnosti u KUC Travno u Zagrebu (2020.), Narudžba je naša umjetnost u Garaži Kamba u Zagrebu (2019.), 40. Splitski salon (2018.), gdje je bila među pet finalista za nagradu salona, 19. i 21. Minijature (2016.) i 2018.). Bila je među 10% najuspješnijih studenata ALU 2014./2015. godine i 2016./2017. godine. Dobitnica je rektorove nagrade za Projekt Skica.
