Dijelom sanjivoga svijeta mlade grafičarke Karle Čurčinski, imali smo prilike postati sredinom rujna u Galeriji ZILIK.[1] Ovih dana, do 20. studenog, u taj svijet možemo zaviriti u Galeriji Događanja.[2] Iako nas vremenski okvir trajanja izložbi usmjerava na ograničavanje doživljaja, crteži ove umjetnice, posve suprotno, prelaze zadane okvire i ne usredotočuju se na definirana stanja. Kroz susret i razgovor s mladom autoricom, saznala sam ponešto o motivaciji za stvaranje, ciklusima radova i načinu na koji nastaju te danas aktualnom pitanju usamljenosti, s jedne strane zbog novih životnih prilika, a s druge zbog umjetničkog poziva. U narednim se ciklusima radova upravo introspekcija nameće kao polazišna točka te se putem crtanih ili izvezenih linija postupno razvija u prizore pojedinačnog, izdvojenog svijeta s kojima se, međutim, možemo poistovjetiti.
Tekući svemir, iz ciklusa Čekanje
Karla Čurčinski, diplomirana grafičarka Akademije likovnih umjetnosti, polazi od neposrednih iskustava i emocija stvarajući intimne kompozicije koje su istovremeno usmjerene na promatrača i njegov doživljaj problematiziranih stanja. Bilo da je riječ o osjećajima svojstvenima svima poput svakodnevnih pitanja, ili osjećajima koje je izazvala nova, umjetnici specifična situacija, poput primjerice semestra provedenog u Belfastu, Sjevernoj Irskoj, autorica ih pretače u jednostavne i jasne kompozicije u kojima se isprepliću stvarna polazišta i njihova snovita interpretacija. Dodir dvaju stanja rezultira sudaranjem svijesti o vremenu koje prolazi, a koje igra važnu ulogu u stvaralaštvu Karle Čurčinski. Zbog različitosti situacija kojima smo izloženi, vrijeme doživljavamo na razne načine, a tek rijetko uspijevamo osvijestiti količinu vremena koje gubimo u „nedefiniranim stanjima čekanja“. Upravo u istoimenom ciklusu radova, autorica razmišlja o trenucima koji su određeni brigom o ishodu pojedinih događaja te se fokusira na načine na koje pojedinci, ili grupe, pokušavaju zaokupiti misli i zatomiti osjećaj nelagode koji je potaknut neizvjesnošću situacija.
Mora, iz ciklusa Čekanje
Neizvjesnost trenutaka često prati i osjećaj usamljenosti. Semestar u inozemstvu potaknuo je autoricu da nelagodan osjećaj zbog udaljenosti od obitelji i prijatelja u posve nepoznatoj sredini, zabilježi reinterpretirajući priču o Michaelu Collinsu, astronautu koji je tijekom putovanja u svemir izgubio radiovezu sa Zemljom i ostalom dvojicom astronauta, i onu psa Laike, koja je kao prva životinja poslana u Zemljinu orbitu. U autoričinoj interpretaciji tih dvaju događaja, protagonisti priča susreću se i, iako su međusobno udaljeni i odvojeni odijelima, oni nisu usamljeni. Paralelu možemo povući i s lockdownom tijekom ožujka koji su obilježile neizvjesnost i nesigurnost. Na pitanje je li bila prisiljena umjetničkim radom odgovoriti na to novo stanje, autorica odgovara da ne želi prilagođavati izraz traženim prilikama, odnosno raditi nešto što je postavljeno kao očekivano. Kao u slobodnoj interpretaciji svemirske priče o susretu i zajedničkom istraživanju nove situacije, autorica se za vrijeme izolacije susrela s novom vještinom, keramikom, koja joj, osim nebrojenih kreativnih mogućnosti, donosi mir i vrijeme za sebe u kojemu, međutim, nije usamljena.
Protok vremena, bilježenje sjećanja i međusobna povezanost tih dvaju fenomena, tema su rada San stvarnosti. Bilješke i podsjetnici koje autorica, kako mi navodi, piše na sve strane, potaknuti su različitim medijima (a posebno glazbom), koji ju navode na preispitivanje prošlosti, proživljenih trenutaka i iskustava. Često postavljeno pitanje u tomu procesu upravo je ono o stvarnosti tih događaja. Naša sjećanja su davno ili ne tako davno proživljeni događaji koji nam se, s odmakom vremena, počinju činiti kao dio imaginarnog svijeta. Karla Čurčinski naglasak stavlja upravo na apstraktne segmente ljudskoga života koje je teško zaustaviti ijednim medijem i ponovno učiniti dijelom stvarnoga svijeta, a s čime se bori pokušavajući doprijeti do promatrača i pobuditi njegov intuitivni doživljaj stvari. Opažamo, bilježimo i dijelimo iskustva kako bismo osvijestili i zaustavili prolazno vrijeme na koje nas podsjeća i rad Tu sam na kratko.
Iz ciklusa radova Usamljenost
Kombiniranom tehnikom autorica stvara vlastiti prepoznatljivi svijet koji nastanjuju likovi oblih i mekih linija, čija nas tipičnost shvaćena kroz dobroćudnost te blagu komiku situacija u kojima se nalaze, a koja proizlazi iz odnosa njihovih proporcija i bestežinskih radnji poput levitiranja ili skakanja u more, u nekoj mjeri podsjećaju na karakteristike likova Vaska Lipovca. Pa ipak, autorica likove smješta u drugačiji kontekst bilježeći pritom motive kao podsjetnike na stvarne prostore koje isprepliće s onim imaginarnima. Praznina koja također zauzima primjetan dio na papiru, nije odraz nedorečenosti, nego zaustavlja oko promatrača i smiruje razigranu kompoziciju upravo kako bi fokus bio premješten na doživljaj prikazanih trenutaka. Praznina djeluje poput granice, ali i spojnice između onoga gdje smo trenutno i onoga što želimo dohvatiti.
Također, ona omogućuje promatraču da ju ispuni vlastitim mislima i doživljajima, a time se ono prikazano i ono neizrečeno isprepliću. Razmišljajući o tim odnosima prisjetila sam se stranica romana Marguerite Duras u kojima vizualna bjelina koju razumijemo i kao pauzu u tekstu, nadopunjuje ono neizgovoreno i djeluje kao prostor rezerviran za žudnje i sjećanja prodirući pritom u stanje koje je jeziku teško dostupno. Baš kao u književnom primjeru, vizualna praznina usporava i umiruje atmosferu. Pauza u jeziku i pauza u dinamici prizora međusobno se nadovezuju. Međutim, uspoređujući te odmake od narativne forme koji rezultiraju slobodnijom i poetičnijom kompozicijom, a koja omogućuje promatraču da se u njoj ogleda, u pristupu Karle Čurčinski prvenstvo je dano razigranosti i nadi.
Dino, iz ciklusa San stvarnosti
Kroz dijaloški odnos koji gradi s vlastitim radovima te ga ostavlja otvorenim i za promatrača, autorica želi pridati važnost onim jednostavnim životnim trenucima koje često zanemarujemo radi vlastite težnje ka nečemu hitnijem i potrebnijem. Odraslom je čovjeku teško objasniti misli i emocije možda i zbog toga što smo jednom kada odrastemo, okrenuti konkretnim stvarima. Autorica zato polazi od ideje pojednostavljivanja problematiziranih stanja tako da se promatraču obraća kao djetetu, evocirajući razigrani svijet dječje mašte. Igra nacrtanim ili ručno izvezenim linijama, akvarel ili kolaž podsjetnici su na izražavanje jednostavnim i jasnim motivima, a upravo takav pristup pridaje radovima sjetan prizvuk radi kojega „čekanje stavljamo na čekanje“ te uživamo u danom trenutku.
Konačno, i u obrnutom odnosu u kojemu sam autorici ostavila nekoliko praznina da ih dopuni vlastitim razmišljanjima, njihova jednostavnost ponovno čitatelju otvara mogućnost daljnjega razvoja sugeriranih ideja, uvlačeći ga u autoričin asocijativni svijet.
Rad s kojim se poistovjećujem je…
Crveni kitovi i tekući svemir
Često koristim motiv… vode ili mora.
Kad crtam… slušam glazbu ili gledam seriju istovremeno.
Moji likovi su odraz… emotivnih stanja ili životnih događaja.
Primijetila sam da publika najbolje reagira na… prepoznatljive elemente u slici.
A ne baš tako dobro na… „dječje“ crteže.
Živim kao… da sutra uvijek postoji.
Prirodu doživljavam kao… magiju.
Vrijeme je za… otići na more.
Sumnja je… uvijek prisutna.
Zadani rokovi su… uvijek dobrodošli. Rokovi tjeraju ljude da nešto naprave!
Kad „čekanje stavljam na čekanje“… vrijeme stane.
