Biografija vizualnog umjetnika i modnog dizajnera Dominika Brandibura broji nekoliko scenografskih i kostimografskih radova za eRKaVe (Kazalište KNAP), zatim minikolekcije prezentirane na izložbama u regiji (1HOTDOG (2018) u sklopu izložbe hrvatskog dizajna 1718 te preKARDASHILAsi (2019) na European Fashion Passport u Sarajevu), vlastitu robnu marku BR/ND, kao i dvije samostalne izložbe (Personal Matter (2019) u galeriji Siva te Criminal Queers (2019) u TTF galeriji). U njegovu umjetničkom i dizajnerskom opusu zastupljene su teme poput rodnih i seksualnih identiteta, kriminalizacije i ekskluzije LGBTIQ+ osoba, sagledane iz povijesnog i suvremenog rakursa, a obogaćene autoetnografskim narativom.
Što ti je glavna inspiracija u radu? U kojim temama i umjetnicima/ama pronalaziš poticaj?
Inspiraciju u radu pronalazim u vlastitu okruženju i životu. Filozofija kojom se vodim tijekom stvaranja jest da teme koje obrađuješ kao umjetnik trebaju biti osobne i tebi bliske kako bi na kraju mogao jasno artikulirati vlastito stvaralaštvo. Stoga ni ne čudi da su teme koje se protežu kroz moj rad uglavnom vezane uz LGBTIQ+ identitete, tijelo i zajednicu. Popis umjetnika koji me potiču na rad je ogroman, ali to su uglavnom umjetnici koji se bave sličim temama kao i ja. Neki od njih jesu fotografi Nan Goldin i Robert Mapplethorpe, kipari Erwin Wurm i Claes Oldenburg, slikari Leonor Fini, Tamara de Lempicka, Jeanne Mammen, Paul Cadmus, Jared French, Keith Haring, te multimedijalni umjetnici poput Gilberta i Georgea, Urs Luthia, David Wojnarowicza, Kembre Pfahler, Claude Cahuna i Sonje Bäumel. Također i performativni umjetnici Marina Abramović, Ulay, Leigh Bowery, ali i drag performeri poput Sashe Velour, Landon Cider i drugi. Po pitanju modnog dizajna tu su Walter Van Beirendonck, Jean Paul Gaultier, Marc Jacobs, Thom Browne, Moto Guo, Palomo Spain, No Sesso, Art School i Gogo Graham.
Budući da u sebi spajaš i vizualnog umjetnika i modnog dizajnera, kako se razlikuju (odnosno razlikuju li se uopće) tvoji stvaralački procesi? Razdvajaš li jezik modnog dizajna od likovnog ili se oni međusobno prožimaju u tvom stvaralaštvu?
Sve ovisi o zadatku koji radim. Ako je neki projekt isključivo modnog karaktera, onda da, jer je proces dizajniranja i proizvodnje odjeće velikim dijelom tehničke prirode i zahtijeva obavljanje nebrojeno mnogo manjih radnji kako bi se došlo do finalnog rezultata, s time da je i sama terminologija koju koristim drukčija naspram umjetničke. Kod stvaranja umjetničkih projekata odjevni predmet gotovo je uvijek polazišna točka mog rada, ali u ovom slučaju on ima likovnu funkciju i smatra se jednim od elemenata rada. Ovisno o karakteru rada odjevni predmet poprima funkciju instalacije ili skulpture. U nekim radovima odjevni je predmet fokus, dok je u drugom sekundaran i služi kao medij koji navodi na problematiku rada koja je u tom slučaju fokus.
U kojim se likovnim medijima pronalaziš? Nerijetko kombiniraš tehnike te se igraš proporcijama. Tvoj likovni put počinje još u osječkom ŠPUD-u. Koja su tamo stečena znanja utjecala na formiranje tebe kao likovnog umjetnika?
ŠPUD je na mene imao velik utjecaj. Školovanje tamo bilo je jedno prekrasno iskustvo, vladala je kreativna atmosfera, a akademski kadar koji mi je predavao pružio mi je osnove za formiranje u umjetnika koji sam danas. Kao osoba iznimno sam taktilan; teksture i trodimenzionalni objekti oduvijek su me fascinirali, tako sam od samog početka školovanja, ako ne i prije, bio svjestan da ću se baviti umjetničkim radom koji uključuje trodimenzionalnost. Nakon prve godine obrazovanja morali smo odabrati u kojem ćemo smjeru nastaviti školovanje. Imao sam nedoumice između kiparstva i modnog dizajna. Oba smjera ispunjavala su kriterij trodimenzionalnog stvaralaštva, međutim ilustracija, grafika i fotografija koje se vežu uz modni dizajn prevagnule su u odabiru mode kao nastavka školovanja. Odabirom smjera stekao sam znanja o anatomiji tijela kroz crtanje i slikanje, o deformaciji proporcija kroz ilustraciju, zatim krojenju i šivanju odjeće za industriju, raznim tehnikama ručnog rada i brojna druga teorijska znanja na području povijesti umjetnosti i likovnog jezika. Sve navedeno očituje se i u mom današnjem radu. Ilustracija, fotografija, grafički dizajn, performans (koji je usko povezan s modom) neki su od medija u kojima se pronalazim.
Personal Matter (sl. 1) u galeriji Siva tvoja je prva samostalna izložba. Riječ je o izložbi umjetničkih fotografija u pripijenim i raznobojnim morphsuitovima. Posebnu dubinu daje joj osobni rakurs, što je eksplicirano i u samom nazivu izložbe. Što te potaknulo na njezino stvaranje?
Istraživanje za Personal Matter krenulo je iz propitkivanja vlastita izgleda, ponašanja i odnosna s okolinom. Kao mlađem sa svih mi je strana nametano na koji bih način trebao izgledati, izražavati se i ponašati. Zbog svoje seksualnosti konstantno sam proživljavao mikro i makroagresije. Verbalni i fizički napadi, podsmjehivanje te razne uvrede izazvale su brojne nesigurnosti u vezi vlastita tijela i identiteta. Kao odgovor na to idealizirana lica s naslovnica koja se pojavljuju na odjevnim predmetima simboliziraju identitet koji mi je okolina nametala, dok rečenice izvezene zlatnim slovima na zlatnom materijalu, rečenice koje mi je kao gej muškarcu okolina izgovarala i razne uvrede našivene na haljini simboliziraju moje prihvaćanje sebe, vlastita identiteta, i da me te iste rečenice više ne mogu povrijediti. Raznobojni morphsuitovi, točnije odjela u duginim bojama simboliziraju stvarni identitet LGBTIQ+ osoba (i mene samog) koji ispod svega negativnog sjaje u svom pravom autentičnom svjetlu, a kontrast crne pozadine dodatno naglašava same boje te likove stavlja u prvi plan. Uz sve to portretiranje mog partnera i mene u intimnim, bezbrižnim trenucima bliskosti dodatno naglašava autoetnografski narativ ovoga projekta, puštajući publiku da zadire u nešto najintimnije iz mog života.
Aktivistički impulsi, ali i historiografska podloga te pomna upotreba simbola (maćuhica) i boja (vibrantne crvene) primjetni su na likovnim radovima predstavljenim na izložbi Criminal Queers (sl. 2). Što te zaintrigiralo u radu Jeffreya P. Dennisa The Myth of the Queer Criminal, jednom od literarnih podstreka izložbe? Na koje aspekte današnje kriminalizacije i ekskluzije osoba koje izlaze iz heteronormativnih okvira ovaj rad nastoji uputiti?
U radu Jeffreya P. Dennisa zaintrigirala me količina podatka, detaljna analiza istih, te na koje se sve načine kroz zadnjih 140 godina pokušalo stvoriti sliku queer populacije kao opasne za heteronormativno društvo. Koristeći se forenzičkim, kriminalističkim, sociološkim izvorima autor za svako poglavlje stvara fikcionalni lik koji se formira kroz strah od nepoznatog, društvenu anksioznost i istraživanja znanstvenika za određeni vremenski period, te na taj način stvara deset imaginarnih/kriminalnih likova. Ilustracije iz serije radova dobile su nazive prema tim stereotipovima, iako su sami likovi na ilustracijama sušta suprotnost, feminizirani i nježni likovi za koje se nikada ne bi reklo da su kriminalci. Tomu u prilog idu i motivi cvijeća koji svojim simboličkim značenjem pridodaju feminizaciji i fragilnosti muških i androginih figura koje se pojavljuju na radovima. Iz povijesti homoseksualnosti cvijeće se, posebice maćuhice (engl. pansy), koristilo kao simbol, ali i kao uvreda, da bi se opisalo feminizirane muškarce. Maćuhice kao likovni element postaju sredstvo emancipacije muških figura odvajajući ih pritom od simboličkih patrijarhalnih okova muževnosti. Danas se borba za normalizaciju queer osoba odvija na svim društvenim poljima iako je u nekim zemljama već ustaljena praksa inkluzije LGBTIQ+ osoba u svakodnevni život, ona često ostaje samo na papiru. LGBTIQ+ osobe i dalje ne mogu uživati radnička, socijalna te ostala osnovna ljudska prava, a uz to često doživljavaju diskriminaciju u svakodnevnom životu.
Postoje i radovi kojima se vraćaš, koje nadopunjuješ pa tako očekujemo nastavak Criminal Queers. No to nije tvoj jedini rad koji čeka da mu se vratiš! Možeš li otkriti nešto više?
Da, radeći na seriji radova za Criminal Queers, kao polazišnu točku u ilustriranju koristio sam fotografije različitih queer muškaraca s interneta. Zadnja ilustracija koja je nastala spletom okolnosti ilustracija je moje drage prijateljice P. J., što je samom radu dalo jednu intimnu, personaliziranu notu. Tada sam odlučio da će iduća serija radova za Criminal Queers biti meni bliski i dragi ljudi, a trenutno radim na tome i veselim se krajnjem rezultatu što god nastalo. Drugi rad na kojem radim je modna minikolekcija nastala tijekom studija pod nazivom AntiBody. Kolekcija problematizira stavove i mišljenja okoline, ali i mene samog po pitanju HIV-a i AIDS-a. Modna kolekcija kao takva nije zaživjela u punom svjetlu, ali detaljna konceptualna razrada problema i rad na samim odjevnim predmetima naveo me da projekt prenamijenim u nešto drugo. Hoće li to biti fotografija, instalacija, skulptura ili će se odjeća koristiti za performans još uvijek ne znam ni sam, ali u tome i jest čar stvaralaštva. Radovi za koje smo mislili da su potpuni promašaj promjenom medija dožive potpunu transformaciju i dobiju na vrijednosti i značenju.
Kao modnom dizajneru sašiti košulju za čas posla nije ti nikakav problem. Ipak, vrlo pomno i studiozno pristupaš samom konceptu. Koliko je konceptualna razrada bitna u tvom stvaralaštvu?
Konceptualna razrada najbitniji je dio mog rada. Najviše vremena potrošim analizirajući najsitnije detalje koji su promatraču možda potpuno nevidljivi. Elementi rada od simbolike boja i motiva, likovne tehnike i medija koji se koristi, do povijesnih, kulturoloških, socioloških, umjetničkih i dizajnerskih referenci veoma su važna stavka za mene. Pomno studiranje svih tih elementa, koje je njihovo značenje bilo u povijesti, koje značenje ima danas, na koji se način odražavaju na mene i moje stvaralaštvo, te na koji način ću ih interpretirati, ponekad oduzmu više vremena nego sama produkcija rada. Ponekad konceptualizacija nije nikada gotova što potvrđuju stari projekti kojima se uporno vraćam jer smatram da uvijek može bolje.
Nedavno si diplomirao na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu na temu odjeće kao medija neverbalne komunikacije unutar LGBT zajednice pod mentorstvom izv. prof. art. dr. sc. Jasminke Končić. Kompleksna tema o kojoj nije mnogo pisano, pogotovo u našoj akademskoj sredini. U diplomskom radu obradio si četiri stoljeća komunikacije LGBT zajednice posredstvom mode. Kako se ona očituje danas? Postoji li šira svijest o vokabularu i gramatici odjeće?
Kada sam krenuo istraživati temu mislio sam da ću imati veliki problem s pronalaženjem literature, no ugodno sam se iznenadio. Postoji velika količina zapisa koji pišu o povijesti, kulturi života i oblačenja LGBT zajednice, pogotovo u zadnja četiri stoljeća na području Europe i SAD-a, međutim nigdje ti podatci nisu obrađeni u smislu neverbalnog komuniciranja kroz odjeću ili kronološki poslagani. To je bio zadatak koji sam odradio kroz diplomski rad. S obzirom na njezinu kompleksnost, smatram da se na ovoj temi može još uvijek raditi te bih volio kada bi se rad razvio u još veće istraživanje koje uključuje kulturu različitih rasa i nacija na ostalim kontinentima. Također smatram da bi se istraživanje trebalo provesti i u suvremenom kontekstu jer sam tijekom istraživanja primijetio da mladi članovi zajednice koriste sve elemente komuniciranja iz prošlosti, a da uopće nisu svjesni toga. Elementi odijevanja koje su starije generacije koristile kao kȏd danas su utkani u popularnu kulturu te se šira svijest o vokabularu odjeće kao medija neverbalne komunikacije stopila u mainstream.
Tvoja diplomska kolekcija (sl. 3) naslovljena je Polari. Što taj naslov označava? Također, u njezinu stvaranju koristio si razne reference iz neverbalne komunikacije, kao i različite kulture odijevanja LGBT zajednice. Na koji se način one manifestiraju u kolekciji? Kako si ju koncipirao i u čemu leži njezina koherentnost?
Polari je modna kolekcija koja se zasniva na povijesti neverbalne komunikacije u odijevanju LGBT osoba kroz povijest. Ime je dobila prema jeziku Polari kojeg su homoseksualni muškarci koristili u Britaniji u prvoj polovici dvadesetog stoljeća kako bi mogli komunicirati jedni s drugima bez straha da ih netko identificira kao homoseksualce. Referirajući se u kolekciji na primjere neverbalne komunikacije iz prošlosti poput obojenih marama koje simboliziraju različite seksualne preferencije homoseksualnih muškaraca, klasičnih privjesaka za ključeve koje su nosile lezbijke, lezbijski dendizam i garçonne stil, kulturā odijevanja različitih LGBT supkultura poput bearsa, twinkowa, butch i femme lezbijki, fetiš kulture i brojnih drugih primjera. Kolekcija u svom fokusu ima osvježiti povijest odijevanja LGBT osoba u novoj, urbanoj interpretaciji koja uključuje i suvremeni pogled na modni izričaj današnjih članova i članica LGBT zajednice. Kolekcija uključuje svjesno pozivanje na camp kulturu kao važan dio queer zajednice, a manifestira se kroz igru vidljivih i skrovitih elemenata koji se pozivaju na LGBT pop kulturu poput likovnih djela poznatih LGBT umjetnika koji se u modnoj kolekciji manifestiraju u formi printa ili stiliziranja odjevnih predmeta. Inspiraciju za stiliziranje odjevnih kombinacija vučem iz popularnog pokreta Club Kids, kićenih kostima koje nose drag kraljice i kraljevi, te različitih estetskih kategorija s poznatih vogue natjecanja. Suvremeniji pristup odjevnim predmetima pospješuje se motivima emotikona koji se koriste na gay dating aplikacijama i svakodnevnom životu na društvenim mrežama. Osim emotikona, suvremeniji pristup očituje se i kroz sam karakter kolekcije koji je opušten i neformalan. Kroz cijelu modnu kolekciju proteže se lajtmotiv urbanog uličnog oblačenja koji njeguju mladi članovi LGBTIQ+ zajednice. Premda je karakter kolekcije opušten, modna kolekcija Polari vizualno je eklektična, a eklektičnost se postiže korištenjem spoja nekonvencionalnih materijala i tekstura koji sežu od tvrdih, metalnih i kožnih do mekih, svilenkastih i pamučnih. Spoj mekog i tvrdog vizualno se pojačava kombinacijom fetišističkih, mačo i feminiziranih, nježnih odjevnih predmeta koji tvore kontrast u kolekciji. Osim navedenog, osamdeset posto kolekcije izrađeno je na reuse principu, čime se ujedno nastoji osvijestiti važnost zelenih politika unutar modne industrije, održivosti modne industrije te borbe protiv klimatskih promjena. Tako se u modnoj kolekciji nalaze jakne izrađene od starih traperica, suknje i trenirke od starih sportskih dresova te odjevni predmeti koji su izrađeni od donirane odjeće i ostataka materijala iz prijašnjih kolekcija. Svi kožni modeli izrađeni su od starih kaputa i jakni, a čak je i print rađen s ekobojama na prirodnim materijalima. Princip ponovnog korištenja dodatno podebljava konceptualizaciju kolekcije jer su članovi zajednice u prošlosti uzimali odjevne komade, mijenjali njihovo značenje i ručnim radom te preuređivanjem ostavljali suptilne poruke na odjeći. Tako i ja, kao dizajner i član queer zajednice, uzimam korištenu odjeću, dekonstruiram je i dajem joj novi značaj. Postoji također i emocionalna poveznica s prošlošću koju primjećujem kroz ručni rad. Dugotrajno vezenje, šivanje i ostale ručne tehnike dovele su me do spoznaje koliko je članovima LGBT zajednice u prošlosti bila potrebna bliskost, ravnopravnost, prihvaćanje, ljubav i toplina pa su satima vezli, preuređivali odjeću i smišljali tajne kodove jer im je stoljećima bilo oduzeto osnovno ljudsko pravo na slobodu izričaja. Zahvaljujući prijašnjim generacijama koje su se izborile za to pravo, dizajneri poput mene mogu se otvoreno baviti LGBTIQ+ temama danas.
Diplomska kolekcija Polari Dominika Brandibura bit će izložena na jedanaestoj bijenalnoj izložbi hrvatskog dizajna 19/20 koja se ove godine prvi put odvija na online platformi od listopada 2020. godine.
Kratki video koji predstavlja kolekciju dostupan je na sljedećem linku: https://www.youtube.com/watch?v=qC61xWBG5zk
Na stranu sva egzistencijalna pitanja koja se postavljaju mladom modnom dizajneru po završetku studija, kako bi ti volio nastaviti svoj put kao modni dizajner i vizualni umjetnik? Imaš li već neke projekte u planu?
Ovo pitanje oduvijek je bilo dvosjekli mač i trn u oku. Kao dizajner volio bih dobiti iskustvo rada u struci, bilo za neko poznato dizajnersko ime ili u industriji, jer se oba principa potpuno razlikuju od samostalnog stvaralaštva. Ako mi se pruži prilika, niti jednu opciju neću odbiti, međutim, mislim da više naginjem k ovom samostalnom putu. Kao osoba koja je oduvijek voljela propitkivati i analizirati svijet oko sebe, educirati se i razvijati kroz kreativni rad i slobodu mišljenja, sve više vidim budućnost kao samostalni umjetnik/dizajner. Jedno je s drugim oduvijek bilo blisko povezano i na kraju me formiralo u osobu koja sam danas, stoga se i vidim kako nastavljam istim koracima kojima sam krenuo.
Reprodukcije ljubaznošću umjetnika
