„Nastala od latinske riječi epistola ili epistula (poruka, pismo), poslanica se asocijativno i primarno povezuje s tekstom religioznog sadržaja. Ipak, u svojoj definiciji tumači se i kao javno, otvoreno pismo upućeno jednoj osobi. Medij fotografije, osim kao sredstvo umjetničkog izražavanja, u ovom radu koristim kako bih dokumentirao performativne procese kojima rekonstruiram proživljena iskustva, pritom stvarajući nova. Koristim fragmente iz vlastite prošlosti, obiteljski arhivski materijal, sjećanja i situacije koje su značajno utjecale na oblikovanje mog identiteta, a zbog kojih sam često bivao opterećen osjećajem nepripadnosti. Pomoću njih gradim vizualni narativ kojim se, poput nikada napisanog pisma, obraćam svom ocu.” (Denis Butorac, artist statement za rad Poslanica)
Oduvijek sam znao da ne želim u Slavoniji provesti ostatak svog života. Znao sam da želim otići već kao dijete i vrlo rano mi je postalo jasno da ja tamo ne pripadam. Kad si okružen ljudima koji te ne razumiju i nemaš poveznicu sa slobodom koju je meni veliki grad pružio, vjeruješ da je problem u tebi i da si zbog nečega kriv. Osjećaš se loše, a ne znaš ni sam zašto. Srećom, upravo su se u vrijeme mog puberteta pokrenule i afirmirale društvene mreže te sam vodio svojevrstan dvostruki život - ono što sam ja bio u selu skroz je druga priča od toga što sam bio na internetu, koji mi je bio prozor u svijet. Pomogao mi je da se povežem s ljudima koji su slični meni i da shvatim da postoji drugačiji život.
Osim toga, koristio sam svaku priliku za odlazak u Zagreb, a fakultet mi je bio izgovor da se onamo preselim. Vrlo brzo sam po dolasku prihvatio sebe, što je naravno bio proces koji je trajao, a mislim da mi je fotografija u tome puno pomogla. Vjerojatno je tako sa svakim oblikom umjetnosti, gdje se stvara iz unutarnje i osobne potrebe.
Butorac svoj diplomski rad često objašnjava kao kulminaciju dotadašnjeg umjetničkog djelovanja: različiti su ga manji projekti sve više usmjeravali prema nečem osobnom i performativnom. Kroz zadatke tijekom studija koji sežu od tijela, preko apstrakcije do pejzaža, postavilo se pitanje što zapravo fotografijom želi iskomunicirati i u kojoj on niši djeluje. Nigdje se nije pronašao ni žanrovski ni tematski, a iz tog poznatog osjećaja nepripadnosti proizašao je zaključak da je obitelj ishodište u čijem smjeru valja početi razmišljati.
Inspiracija kreće negdje s druge godine kad smo dobili zadatak obiteljska fotografija, što je meni predstavljalo ogroman izazov jer nisam mislio da sam spreman fotografirati svoju obitelj. Profesorica je bila prilično otvorena u definiciji i poimanju obitelji te nam je dala slobodu da fotografiramo cimere ili prijatelje, koji također mogu predstavljati obitelj, no ja sam to prihvatio kao priliku da si postavim izazov i napravim nešto što mi je do tada bilo nezamislivo.
U svrhu sam rada češće putovao kući, ali, kako nisam znao tome pristupiti, odlučio sam ići linijom manjeg otpora i fotografirati samo braću. Na prvu nije ni to najbolje prošlo jer su oni u tom periodu bili nezainteresirana djeca kojoj nije bilo jasno zašto ja to uopće radim, doživljavali su to kao tlačenje, a čak je bilo i suza. Ja sam njihovo nerazumijevanje odlučio okrenuti u svoju korist te je upravo ono postalo subjektom tog rada, a profesorici se on toliko svidio da mi je savjetovala da taj projekt nastavim razvijati dalje. U jednom trenutku sam čak razmišljao da mi upravo rad s braćom bude tema diplomskog rada, no njegova težina ustvari leži u tom vremenskom odmaku i činjenici da je nastao kroz puno godina. S obzirom na to da sam najstarije dijete, promatrao sam kako je strast mojih roditelja za dokumentiranjem važnih obiteljskih događaja polagano opadala. Fotografiranja su postajala sve rjeđa, a rođenjem najmlađeg brata su i u potpunosti prestala, zbog čega sada taj rad vidim i kao način spašavanja obiteljskog arhiva.
Tema obitelji me nakon tog zadatka zaintrigirala, a na istoj godini sam imao i nerazrađenu ideju o svinjokolji i iznutricama kao odgovor na zadatak fotografiranja mrtve prirode, od koje sam na kraju odustao zbog zahtjevnosti izvedbe. Malo kasnije, na prvoj godini diplomskog studija, ta je ideja ipak zaživjela u vidu rada pod nazivom Homesick u kojem s ocem aranžiram ubijene životinje i iznutrice istih s ciljem konzerviranja loših uspomena i kreiranja novih. Tu sam seriju fotografija doživljavao izrazito vizualno i nisam u početku previše istraživao intrinzičnu motivaciju za taj rad, no kroz istraživanje i preispitivanje teme shvatio sam da je opet usko povezana s obitelji, mjestom iz kojeg jesam, kao i s traumom i osjećajem nerazumijevanja. Prva godina diplomskog donijela je i zadatak fotografiranja majke, što mi je ponovno predstavljalo izazov jer nisam znao kako bih prikazao mamu, a da to nije isključivo prikaz žene kao domaćice. Razmišljao sam o tome koja je moja poveznica s njom, a da se može prenijeti kroz tek par fotografija i sjetio se našeg rituala bojanja kose. Zanimljiv mi je bio taj moment jer je moja mama praktički prestala voditi brigu o sebi otkako je nas rodila i sjećam se da mi je uvijek bilo žao što jedna žena s pet muškaraca praktički zapostavlja sebe i svoj život kako bi brinula o njima, ali istovremeno mislim da ta, na prvu banalna, žrtva dobro ilustrira nekakvu tradicionalnu obitelj iz malog mjesta.
Svaki se zadatak nadovezivao na prethodni, svaki je bio zasebna pobjeda te je jedini logičan slijed bio napraviti rad koji bi nadišao ostale, a opet ostao tematski povezan s obitelji. Rezultat tog uspona njegov je diplomski rad: serija fotografija pod nazivom Poslanica. U njoj spaja asocijativni dio, koji čine snažne uspomene na djetinjstvo i odrastanje, s onim performativnim, u kojem proživljava i dokumentira situacije koje su mu tada bile nedostižne. Kroz sve elemente rada provlači se negativna dinamika s ocem, a srž problema zapravo je u očekivanju tipičnih maskulinih karakteristika od nekoga tko se jednostavno s njima ne poistovjećuje u „propisanoj” mjeri. Tu se pojavljuje osjećaj drugosti izazvan u pojedincu od sredine u kojoj bi se trebao osjećati najugodnije i najprihvaćenije. Sukob maskuliniteta i feminiteta očituje se najbolje kod usporedbe tipološkog prikaza očevih čahura, monumentalnih u svojoj jednostavnosti, i autoportreta preko kojega je izvezen cvjetni motiv: vezenje kao aktivnost rezervirana isključivo za žene.
Uspomene su u njegovu slučaju negativne, upućuju na vrijeme nerazumijevanja u obiteljskom domu, što se kosi s uvriježenom definicijom riječi dom u hrvatskom jeziku u kojem ona predstavlja apstraktan pojam s pozitivnom emotivnom slikom svijeta. Potaknut sjećanjem na napete situacije zajedničkih objeda, on koristi nedjeljni ručak kao simbol tog nerazumijevanja te ga dalje reducira na prikaz tanjura juhe sa šest žlica: po jedna za svakog ukućana. Vođen istom emocijom u rad uključuje i šest očevih fotografija, koje se inače pažljivo, kao da je riječ o kakvim relikvijama, čuvaju u zasebnoj ladici te im se, skoro arhivski, pristupa samo u posebnim okolnostima. Butorac ih u kontekstu ovog rada lišava njihova sentimentalna značenja te ih predstavlja kao objekte koji simboliziraju nekadašnji njegov manjak interesa prema očevim ratnim pričama, koji se ponovno ispoljava, samo sa zamijenjenim ulogama.
Reagirajući na negativna sjećanja, u drugom dijelu rada on nizom intervencija na vlastitome tijelu prolazi situacije koje mu tijekom odrastanja nisu bile dopuštene, kako eksplicitno, tako i zbog njegova unutarnjeg osjećaja krivnje zbog znanja da ga roditelji u tako nečemu ne bi podržali. Pored bušenja uha i tetoviranja, on najemotivnije doživljava inscenaciju šišanja na irokezu baziranu na dnevničkom zapisu o njegovom osamnaestom rođendanu. Povezuje tu situaciju s osjećajem da ga se ne doživljava ozbiljno i razočaranjem koje je osjećao u trenutku kada je na dan punoljetnosti umjesto slobode da radi što želi dobio uputu da čim prije vrati „normalnu” frizuru.
Kao svojevrstan katalizator razvoja ideje, Butorcu je poslužila nagrada Marina Viculin, koju dodjeljuje organizacija Organ Vida, a za koju se prijavio upravo s konceptom izložbe Poslanica. Zamišljena kao pokretač procesa outanja ocu, ta je serija fotografija zapravo manifest svega što Butorac u godinama odrastanja skriva i potiskuje unutar obitelji. Motiviran je osjećajem nepripadnosti i drugosti, a fotografiju u ovom radu (osim kao sredstvo ekspresije) na podsvjesnoj razini koristi i kao način terapije.
Kad sam saznao rezultate natječaja nije mi bilo svejedno jer sam znao što to znači i postao sam svjestan ozbiljnosti situacije. Sad kad se osvrnem na sve to, shvaćam da sam izložbu zamišljao puno dramatičnije nego što ona ustvari jest. Mislio sam da će, ako fotografije budu suviše provokativne, nastati velik skandal, ali sam radom na projektu shvatio da to ne bi bilo pošteno jer bih time napakostio prvenstveno tati, što nikako nisam htio – želja mi je bila samo inicirati razgovor. Bilo me strah da će on ovaj rad i njegovu svrhu protumačiti kao osobni napad, dok je zapravo ono što me guralo bila potreba da pokažem tko sam i što sam zapravo, bez traženja krivca. U ovom je kontekstu njegov lik korišten kao arhetip slavonskog muškarca, sve što ja osjećam da nisam - da bih pokazao kakav sam ja, morao sam pokazati kakav je on.
Iako je u početku poanta rada zapravo bila outanje tati, nisam ga imao hrabrosti pozvati. U tom trenutku je rad već bio praktički u galeriji, bitno mi je bilo samo da stres otvorenja prođe pa se naš razgovor odvio mjesecima nakon, a prvotna se namjera, iako ne onda kada je trebala, zapravo ispunila. Meni je cilj bio pokrenuti proces i inicirati razgovor, a kontekst - kako prostorni, tako i vremenski - je u drugom planu. Mislim da je rad definitivno postigao svoju svrhu.
