Da je umjetnost, i osjećaj za istu, vrlo osobna i subjektivna stvar nije danas prvi puta rečeno, stoga često i viđamo da umjetnici stvaraju djela iz osobnih životnih iskustava. Što ne čudi jer je uvijek lakše govoriti o nečemu bliskom i već proživljenom, a tako ujedno i prenijeti iskrenu emociju. Prisjetimo se nekih od svjetski poznatih imena, poput Fride Kahlo, čiji su radovi proizašli iz osobnih preokupacija, a potonje su postale potpis umjetnika u usponu s kojim sam razgovarala.
2020. godine na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti diplomirao je mladi umjetnik Stjepan Pranjković baveći se temom koja je za njega u tom trenu imala osobne reference, pod nazivom rada Estetika “ružnoga” u slici, što je samo po sebi zanimljiva tema koju ćemo usputno dotaknuti. Naime, ono što je Stjepana potaknulo na rad, a što se može nazvati sekundarnom temom njegova rada, jesu mentalne bolesti, ponajprije stanje depresije. Nije nezanimljivo za uočiti i godinu u kojoj rad nastaje ako se prisjetimo situacije koja je vladala svijetom. Ipak, nešto ranije od čitave koronakrize umjetnik se našao u osobnoj krizi koja se odrazila na sve sfere njegova života, a tako i stvaralaštvo. Primjer je to za ono što kolektivno često nazivamo „nedostatkom umjetničke inspiracije!“, a zapravo, umjetnik će pojasniti da to nije tzv. „nedostatak“, već nešto više nalik nemogućnosti uzrokovane životnim okolnostima. Tako su okolnosti dovele Pranjkovića u stanje kreativne blokade koju je uzrokovala depresija, a to je pak skoro dovelo do posustajanja i odustajanja od umjetnosti, odnosno Akademije. Kako to obično biva, umjetnik je u umjetnosti pronašao olakšanje. Ljut na samoga sebe, umjetnik se prisiljava da radi bilo što, makar to bilo loše, a taj rad ga ipak potiče na poboljšanje. On počinje slikati portrete iz svoje mašte. „Shvatio sam da kroz slikanje tih portreta mogu zapravo prikazati tu borbu sa samim sobom i svijetom oko sebe te stvoriti nekakvu katarzičnu priču iz toga, koja se, iako dolazi iz moga osobnog iskustva, može shvatiti i kao nekakva univerzalna priča kroz kakvu prolaze mnogi ljudi u tim godinama.” Umjetnost je odlučio upotrijebiti kao sredstvo progovaranja i osvješćivanja zajedničkog problema te kao sredstvo okupljanja i povezivanja.
Art-terapija nije novina u svijetu, psihologija i umjetnost višestruko su dosada povezivane i iako sam umjetnik naglašava da se psihologijom znanstveno ne planira baviti, nepobitno je da je svojim portretima poručio onima koji su se dovoljno zadubili u rad, i prepoznali se, da nisu jedini koji prolaze isto. Ti su portreti naposlijetku doveli do čitave ideje za diplomski rad. Stjepanova tadašnja mentorica uočava iskorak iz njegove dotadašnje komfor zone, a to je bilo realistično slikarstvo po uzoru na stare majstore, i upućuje ga na vrlo široku tematiku estetike ružnog. Također je zanimljivo to što smatramo ružnim i kako su oblikovani takvi stavovi, o čemu nešto i Stjepan piše u svom diplomskom radu. Je li ružno nešto realno, nešto od čega bježimo? Jesu li kategorije lijepoga i ružnog društveno već predodređene? I je li „ružna“ umjetnost zapravo tu da bude didaktična? Naposlijetku, treba li umjetnost biti učiteljica ili joj je pak uloga samo estetska? I na ova su pitanja odgovori, pretpostavljam, vrlo različiti i subjektivni. Stoga je Stjepan napravio utilitarnu seriju radova za čiji je nastanak dobrim dijelom zaslužno promišljanje o odnosu društva i pojedinca. „Tijekom dvije godine naslikao sam seriju slika koju sam započeo tako što sam na srednje velikim medijapanima akrilnim i pastelnim bojama bogatoga kolorita radio portrete iz mašte koji su preslikavali moje stanje uma u trenutku kada su nastajali. Oni ujedno predstavljaju „maske“ koje nosimo pred drugima, odnosno sliku koju stvaramo o sebi u nadi da će nas društvo prihvatiti. U kasnijoj fazi počeo sam slikati autoportrete manjih formata uljanim bojama na platnu s vrlo izraženim grimasama koje simboliziraju stvarno mentalno stanje koje se trudimo sakriti od drugih, a preko grimasa lica svedena na osnovne elemente kao simbol tih „maski“. Zadnji autoportreti umjesto lica preko grimasa imaju ruke koje simboliziraju borbu ljudi samih sa sobom, odnosno prihvaćanje sebe samih. Posljednja slika jednostavan je čist autoportret koji simbolizira pomirbu samih sa sobom, odnosno to da smo svi na svoj način savršeni.” Rekla bih da je kolorit, koji je u potpunom kontrastu s emocijama koje se prikazuju, ujedno i najbolji primjer poruke koja se želi poslati.
Budući da je već odlučio progovoriti o negativnim emocijama, svoj sljedeći ciklus radova pod nazivom Odrastanje odlučuje posvetiti uspomenama iz djetinjstva, i to onim lošim. Na starim fotografijama iz djetinjstva obično gledamo zabilježene samo lijepe trenutke, one kojih se želimo sjećati, ali nerijetko ona potisnuta sjećanja imaju važnu ulogu u oblikovanju nas kao osoba. Svoje autoportrete iz djetinjstva preslikava, ali ih i ostavlja nedovršenima jer ulomci, odnosno druge osobe, nerijetko izostaju podsjećajući nas da je i naše dječje sjećanje samo fragmentarno i nepotpuno te nikada neće biti dokučivo do kraja. Ova serija radovima još je u nastajanju te će dobiti svoju dopunu apstraktnim radovima koji će predstavljati ona negativna sjećanja, koja nisu zabilježena stoga će ih se bojom i kistom pokušati (ekspresivno) dočarati.
Planira se i samostalna izložba u Rijeci na kojoj će biti predstavljena serija Odrastanje, a ujedno će to biti i prilika da po prvi put vidimo Pranjkovića koji se okušao u apstrakciji. U svakom slučaju, mogao bi biti zanimljiv spoj figuracije i apstrakcije u istom prostoru što će zasigurno pridonijeti dinamici. Planova za budućnost sigurno mu ne nedostaje, već se odlučio za doškolovanje kako bi jednoga dana mogao predavati strukovne predmete, a očito mu je mio i rad s rukama jer bi volio naučiti izrađivati gitare. Veselimo se pratiti Stjepanov uspon i želimo mu puno upornosti i sreće!
ANTONIA BUTI
