I
Josip Knežević u svome je dosadašnjem stvaralaštvu koristio mnoge medije. Njegov rad Five little ducks iz 2020. kolaž je pronađenog video i audio materijala, izradio je kostim za performans Prekrivač koji je izveden 2020. te je izveo niz digitalnih grafika pod nazivom Postnatural kojima zamišlja svijet stvoren od tehnološkog otpada. Puno o multimedijalnoj naravi Kneževićeva rada govori i to da je završio modul grafike, studija Likovne pedagogije na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a zatim upisao diplomski studij novih medija na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Josipov diplomski rad koji će biti obranjen u veljači 2023. godine, povod je ovome tekstu.
Na ulazu u haustor u Teslinoj 12, ispod murala Tomislava Buntaka koji prikazuje astronautkinje u napućenoj, linijski dekoriranoj kompoziciji nalazi se sljedeći natpis: „Subspace definition by WIKIPEDIA/ a fictional parallel universe/ that is what we are“. Natpis tamo stoji još od hostela i kafića Subspace koji je prepustio svoje mjesto za radni prostor studenata s Odsjeka novih medija. Tamo se nalazi Josipov atelje, napunjen monitorima na kojima se vrte 3D modeli njegovog lika, tankom plastičnom pločom naslonjenom na zid, zelenom plahtom i panoom koji čine okvir svemu što je uhvaćeno jednom kamerom. Tamo su i zelene štikle, bijela odijela i rukavice s velikim zelenim noktima. Ti predmeti čine razasuto jedinstvo, a pomoću kamere dobivaju svoju drugu funkciju. Snimka prostora provučena je kroz filter koji stvara srebrno-crni prizor koji djeluje kao oblikovan od žive, plastična ploča u njemu postaje nevidljiva, ostaje njen učinak, razbijeno svijetlo koje se od nje odbija na snimci stvara plohu neobično pravilne strukture koja djeluje kao da je kompjuterski stvorena. Zeleni pano i odjevni predmeti nestaju, prepuštaju svoj oblik kompjuterski generiranoj teksturi. Josip nastupa u ovoj scenografiji s greškom, gledam njegov proces od predmeta do privida i nije mi jasno gdje i kako se preda mnom stvara netko drugi – Nominis.
II
Synthesise the real.
SOPHIE, „Faceshopping“, 2018
U svome ambiciozno naslovljenom i prizemljeno izloženom manifestu „We, the web kids“ iz 2012. Piotr Czerski primjećuje da je ono što razlikuje generacije odrasle s internetom od onih koje su Internet samo usvojile to što ovi prvi, takozvani web kids ne shvaćaju Internet kao nešto drugačije od stvarnosti, nego kao dio stvarnosti.[1] Internet nije neki dodatak životu kao što je to telefon ili gotovo svaka tehnologija koja mu prethodi, već je mreža sam princip komunikacije mlađih generacija te dobivanja i stvaranja informacija. Internet danas stvara trendove koji ne ovise i ne traže uporište u tradicionalnim medijima. Bez urednika, bez cenzure i bez granica svojeg dosega Internet ne stvara publiku, on stvara veliku mrežu stvaraoca i korisnika istovremeno.
Pojavljujući se na internetu, pojavljujući se u stvarnosti, pojavljujući se svugdje i istovremeno, suvremeni svijet razvija nebrojene metode prezentacije. Predstavljeni u medijima, predstavljeni proizvodima, predstavljeni svakim svojim izborom web kids prisiljeni su da se konstantno prilagođavaju nekoj slici, da se uklapaju u kalup identiteta. Bilo da je to onaj koji promatramo na Nike reklami, bilo da je to aktivizam protiv klimatskih promjena. Kada se kupnjom tenisica može postati sportaš ili kupnjom sojinog mlijeka aktivist (kao i svi drugi), ne nestaje potreba da budemo svoji. Predstavljanje je identifikacija, biti jednak s nečime, no postoji jedan drugi način pokazivanja, neposredno kao slika. Pokazivanje koje nije predstavljanje je slobodno, to je jedini način da budemo svoja autentična slika. No ono što je neidentificirano je neprepoznato, neopisano, nepredviđeno, neprihvaćeno – ono je greška.
U knjizi Glitch Feminism iz 2020. Legacy Russell predlaže upravo glitch, strojnu grešku kao sredstvo emancipacije u virtualnom svijetu. Pod pritiskom kulturne, seksualne i rasne hegemonije greška je način da se pobjegne iz ladice, da se postoji između binarnih opcija, da se odabere sve, nijedno ili nešto treće. Glitch feminizam primarno se bavi rodnom emancipacijom. Prirodno spolno određenje se izbjegava jer na internetu možemo postojati tijelom kakvim god želimo. Parafrazirajući Simone de Beauvoir, Legacy Russell piše: „One is not born, but rather becomes, a body“.[2] Identitet postaje nevažan, ne postoji potreba da se s nečime poklapamo, možemo postojati slobodno na spektru između svih određenja, ne utegnuti fizičkim tijelom, transcedentni.
Poništavanje granice između tjelesnog i virtualnog svijeta omogućuje da se slobodno vinemo u virtualno, no isto tako omogućava izlijevanje virtualnog u materijalno. Kao što jedan tweet može donijeti promijene na burzi u milijunima dolara, modni i glazbeni trendovi u konstantnom su osluškivanju mreže. Jasno je da apstrakcija ima ogroman utjecaj na svijet, no moramo biti svjesni i slobode koju nam ona pruža. Tom slobodom se otvara potpuno nova mogućnost društvenog djelovanja. Više nema potrebe za izravnom čvrstom borbom protiv opresije, svijet više ne moramo mijenjati jer ga možemo stvoriti. Nema više barikada, promjena se događa iznutra, svijet crtaju hakeri.
III
Glitch ne može biti imenovan, označen, ponovljen. Revolucija se ne ruši opresijom, nego pasivizacijom. Sustav prihvaća grešku, pronalazi za nju rješenje i uključuje ju u protokol, u poznato. U tome se nalazi smrt slike, njena identifikacija sa sustavom, pretvaranje slike u puko predstavljanje. Ono što je sedamdesetih godina na ulicama Londona bila slika pobune, danas je komodificirana punk uniforma, oznaka pobune, a ne ona sama. To je ono što Josip Knežević stvarajući Nominisa uspješno izbjegava. On se ne trudi svoju fikciju ispolirati, prilagoditi gledanju, zamrznuti i izložiti kao suvenir, on shvaća glitch kao ono što on doista jest: proces, pobuna, čin. Kao Joseph Beuys s kojotom, tako se Josip Knežević zatvara u galerijski prostor s aveti stvaranja, žive slike i glitcha. Nitko za sada ne može reći što će nastati, ne postoji koreografija za grešku, ali ćete ju moći vidjeti 24. siječnja na predstavljanju Josipovog diplomskog rada u Galeriji VN.
GREGOR SIROTIĆ MARUŠIĆ
[1] Piotr Czerski, We, the Web Kids, https://urbigenous.net/library/we_the_web_kids.html
[2] Legacy Russell, Glitch Feminism, A Manifesto, Verso, London, New York, 2020., str. 17.
