Uspomene kao trajna sjećanja postoje u svijesti svakoga od nas. Izuzev klasične podjele na dobre i loše, često ih vežemo uz određene osobe, mjesta i događaje te ih tako unutar vlastita uma spremamo u svojevrsne ladice. Poput umjetnosti, one su nužno subjektivne jer ovise o iskustvima pojedinca. Upravo se takvi zapamćeni i zabilježeni trenuci kao lajtmotiv provlače kroz većinu dosadašnjeg stvaralaštva mlade umjetnice Stele Mikulin. Njena me estetika, interpretacija te inventivno korištenje medija (foto)kolaža odmah privuklo – morala sam saznati nešto više. Već prilikom upoznavanja, shvatile smo da nas, osim sličnih interesa u kontekstu umjetnosti, povezuje i blizina mjesta stanovanja. Zbog toga mi je iznimno drago što sam sa Stelom na našem domaćem zaprešićkom terenu imala priliku razgovarati o njezinim radovima, procesu njihova nastanka te općenito o njezinu cjelokupnom umjetničkom razvoju.

Konkretna je priča, kako kaže, započela na trećoj godini studija: Tada se prvi put upoznaješ s nekim svojim konceptom. Inače volim fotografiju, ali više amaterski. Bile su mi kul te stare obiteljske fotografije koje sam stalno gledala. Iako na njima nisu moji bližnji, nego njihovi bake i djedovi, sviđale su mi se kompozicije i neki spontani trenuci koji stvarno čine dobre fotografije. Imala je ideju samo slikati te prizore, no nakon dva tjedna rada, nije bila zadovoljna postignutim. Kada sam nezadovoljna, imam tendenciju biti pomalo dramatična i tu sam krenula s rezanjem, trganjem i uništavanjem toga, ali ne na način „Ne sviđa mi se, pa ću potrgati“, nego „Ajmo probati radu dodati neki novi sloj i vidjeti što će se dogoditi.“ Tu mi se zapravo javila želja za stalnim rađenjem nečega i dekonstrukcijom istog prizora pa ponovnim slaganjem. To je znalo ići u nedogled. Tako je i nastala serija slika Rupe (2018/2019) u kojoj Stela polazi od interpretiranja starih obiteljskih fotografija ljudi i mjesta koje tek površno poznaje ili uopće ne poznaje. Trganjem i izrezivanjem poništava prizore s fotografija te tako stvara nove trenutke, dok ponavljanjem tog postupka želi naglasiti dojam nedovršenosti i nepotpunosti. Time se i promatraču ostavlja mogućnost vlastita sastavljanja konačnog prizora, ali i propituje općenita trajnost i prisutnost trenutka, odnosno uspomene koju je netko odlučio zabilježiti. Jako volim čuti kako moje radove vidi netko drugi i na Akademiji je super to što uvijek ima nekoga s kim možeš razgovarati i tko će ti dati neki feedback. Ja sam uvijek pored sebe imala fotku na kojoj sam radila i bilo mi je smiješno na koji su način oni tražili njene segmente u radu koji je donekle čitak samo u određenim dijelovima. Bilo mi je zanimljivo i kako su razgovarali o prizoru bez prethodnog uvida u fotografiju i kakav su im dojam davale boje o kojima ja nisam pretjerano razmišljala, nego su došle prirodno, a ipak su stvorile određenu atmosferu i kontraste za svakoga od njih. Čini mi se da u drugim radovima nisam imala taj trenutak gdje bi svatko imao apsolutno drugu interpretaciju i vidio neke svoje momente.

Rupe, 2018/2019.

U procesu nastanka ovog djela polako se nametao i medij kolaža. Svi su se ti prizori i dalje mogli prepoznati, bilo je vidljivo da se i dalje radi o nekim ljudima i njihovim događanjima, ali to je bilo dosta apstrahirano. Tu se već dosta vidio utjecaj kolaža. Na kraju je sve ispalo i prilično reljefno i opipljivo.

Upisavši diplomski studij, Stela se nastavila baviti postupkom trganja i lijepljenja te se planirala posvetiti samo njemu i vidjeti kamo će je odvesti. Iako je nakon prvog semestra bavljenja isključivo time došlo i do zasićenja, ističe da joj je pritom bilo jako zanimljivo raditi s velikim platnima. Jedno je od njih i rad Kora I., kolaž od papira i platna na dasci (2019) nastao kao dio istoimene serije slika. Ono je stvarno ogromno, nekako je popilo cijelu mene i ja sam bila ful mala naspram njega. Na tom sam djelu radila dva tjedna, što je za mene jako dug period, jer sam sve svoje slike do tada radila u brzom procesu od jednog do dva dana, dok je ovo bila mala promjena. Kod „Kore“ mi je bilo odlično to što je bila toliko velika da se ne možeš fokusirati na cijelu sliku, već promatraš komadiće koje potom spajaš. Tu seriju Stela povezuje s procesom oblikovanja osobnog identiteta. Kora, poput identiteta, nastaje u slojevima, tako da se svaki novi sloj oblikuje nad starim u određenom periodu. Dakle, proces kontinuiranog trganja i lijepljenja slojeva papira i platna na površinu daske simbolički predstavlja razvoj i oblikovanje identiteta.

Nemam tendenciju imati jednostavni sadržaj, mora tu biti svega. Dugo sam imala ideje i želju izraditi neku instalaciju, odnosno intervenciju u vanjskom prostoru, no uvijek bi to bilo nešto veliko, što nikako da realiziram. Taman prije potresa 22. ožujka 2020. godine imala sam ideju za rad koji bi uključivao konstrukcije i potpornje, a nakon njega smo u sklopu jednog zadatka na Akademiji morali osmisliti potpornje koje bismo postavili po gradu. Nakon stvaranja brzinske skice trebala sam pronaći način kako bih to prikazala u gradu, pa sam odlučila isprintati fotografije i raditi po njima. Tu mi se otvorila cijela tema urušavanja i problematike potresa, naravno, i s duhovnog i psihičkog aspekta. Tako je nastao fotokolaž 22.03. (2020). U njemu imaginarne konstrukcije od papira podupiru uništene dijelove Zagreba nakon potresa. Konstrukcije, naravno, funkcioniraju kao mentalna barijera daljnjem urušavanju te predstavljaju simboličnu gestu suosjećanja. Fotokolaži koji su izrađeni u obliku razglednica pohranjuju se u kutiji, čijim otvaranjem izlaze i potisnuta mučna sjećanja, ideje i neispunjene namjere. Ritualom evociranja uspomena kutija arhivira i umjetničino proživljavanje tog događaja.

Stelin diplomski rad, Arhiv odsutnog (2020/2021), također se sastojao od dvaju dijelova – objekt-knjige i videa, a bavio se raščlanjivanjem i analizom misaonih elemenata osobnih prostora. Bilo ga je moguće pogledati u Galeriji Šira od 16. do 18. rujna 2021. godine, a nastao je pod mentorstvom izv. prof. art. Gordane Bakić Vlahov i komentorstvom umj. sur. Hrvoslave Brkušić u relativno dugom procesu razvoja. Prva dva mjeseca prije diplomskog rada potrošila sam na zapisivanje stvari bez ikakva likovnog koncepta. Čini mi se da najviše vremena potrošim na istraživanje problematike ili općenito teorijske podloge kojom bih se bavila. Taj mi je dio možda i najdraži jer se prilikom stvaranja rada osjećaš kao da možeš proći svaku temu, a imaš razlog zašto to radiš i zašto istražuješ kao luđak, sve je to s nekim ciljem. Što se tiče likovnih rješenja, odnosno ideja vezanih uz njih, najviše volim da budu brze jer imam osjećaj da su te prve, instinktivne na kraju i najbolje.

Na početku je imala ideju baviti se vizualizacijom mentalnih prostora ljudi s manjim ili većim psihičkim problemima. Htjela je prikazati njihove unutrašnje prostore koje stalno nose sa sobom i time dočarati njihov pogled na svijet. Tu sam dosta čitala Junga, Fromma. Međutim, na kraju mi se s tim nikako nije mogao poklopiti likovni dio i nije došlo do nekog klika, pa sam odlučila intimnije sagledati neke svoje prostore, nevezano za unutrašnji dio, već doslovno prostore u kojima boravim, kao što su moja kuća, vrt i dvorište, u kojima sam oduvijek. Tako da, iako je došlo do promjene u odnosu na prvotnu ideju, ona se ipak nekako nastavila jer su ti prostori dio mene i ja sam dio njih.

Nakon završavanja s teorijskim dijelom, Stela je krenula raditi fotokolaže svih dijelova tih prostora. Pritom je uzimala fotografije koje su nastale od njezina rođenja pa sve do danas te po njima intervenirala raznim konstrukcijama od papira, što se može povezati sa Zagrebom i radom 22.03. Pasala mi je ta poveznica razrušenog Zagreba i krhkih misaonih elemenata tih prostora. U kontekstu Zagreba to je nekakva besmislenost jer te konstrukcije ništa ne pridržavaju, dok su u mojim prostorima konstrukcije bile pokušaj vizualizacije svih odsutnih elemenata koje osjećam u tim prostorima zbog vlastita iskustva, a druga ih osoba ne bi osjećala.

Potom sam krenula ponovno fotografirati te prostore i kombinirati ih s fotokolažima kao svojevrsni zajednički trenutak. Tu sam krenula razmišljati o svojoj želji za upamćivanjem tih trenutaka, odnosno mojih sjećanja i osjećaja vezanih za te prostore koji se ne mogu objektivno zapamtiti jer su uspomene promjenjive. Tu je problematiku Stela načela već na trećoj godini radeći na seriji slika Rupe. Kasnije je krenula čitati knjigu Umijeće pamćenja Frances A. Yates u kojoj je objašnjeno korištenje mnemotehnika kroz povijest te njihova važnost u razdobljima kada nije bilo toliko zapisa i knjiga. Ti si sve informacije imao u glavi i tako ih prenosio. Bile su mi odlične te vizualizacije iz knjige: sugovornik stoji nasuprot tebe, ti ulaziš u prostor, razmišljaš, vadiš predmet i u njemu ti se nalazi neka informacija. To mi je bilo jako zanimljivo iskoristiti za ovaj rad u kojem je isto sve vizualno i ima svoj raspored – od dvorišta, kuće, svih prostorija i vrta. Svaka prostorija ima neki svoj skriveni materijal koji sam ja htjela prikazati kroz fotokolaže. Odlučila sam to napraviti kao objekt-knjigu u kojoj fotokolaži jesu kartice, ali sam ih lijepila na neutralno platno i radila da otprilike prate oblik tlocrta kuće i preklapaju se kako bi zajedno stvorile veći završni oblik. Taj dio sklapanja i rasklapanja dosta me podsjećao na ritual gledanja fotoalbuma u kojem ti ponovno ulaziš u sve to, vadiš te fotke, gledaš ih i opet od njih stvaraš svoju mentalnu mapu.

Arhiv odsutnog, 2020/2021.

Proces stvaranja drugog dijela rada, videa, specifičan je zbog načina korištenja i prilagodbe teorijskog teksta kontekstu vlastita prostora, ali i Stelina suočavanja s tim medijem. Bio je to moj prvi video. To mi je bilo dosta izazovno jer je video za mene predstavljao novi medij. Bilo mi je teško zamisliti da se inače statične stvari kreću te pronaći način kako ih uopće sadržajno prilagoditi mediju. S druge strane, znala sam da video nudi više mogućnosti te da cijeli sadržaj, čim je narativan, više dopire do promatrača. Stela se kroz video vodila uputama iz knjige Vrste prostora Georgesa Pereca koja se bavi detaljnim sagledavanjem svakodnevnog prostora oko nas. U knjizi se nalazi vježba „Analiza ulice“ u kojoj nekoliko dana analiziraš ulicu do njene srži tako da više ne vidiš nužno taj prostor na svakodnevni način. Meni se to super povezalo s prostorom kuće u kojoj si svaki dan, recimo samo prolaziš kroz nju, i bilo mi je zanimljivo, kao i kod fotokolaža, tako ogoliti sve te uspomene i subjektivne elemente te doći do čiste informacije, koliko god to bilo moguće. Na temelju te vježbe Stela se posebno posvetila prostoru blagovaonice koji se funkcijom nameće kao središte kuće i povezuje sve članove obitelji. Blagovaonica je u mom djetinjstvu bila smještena u drugoj prostoriji i kod nje sam se fokusirala na četiri elementa koji su ostali nepromijenjeni – komoda, sat, vaza te komplet stola i stolaca. Kroz njih sam pokušavala ogoliti taj prostor. Georges Perec u „Vrstama prostora“ opisuje kako je povratak sjećanja koje mu pruža prostor u kojem je boravio jednak oživljavanju sna koji smo sanjali. Tim principom ponovnog zabilježavanja prošlih trenutaka pokušavam povratiti sjećanja te ih sagledati kao skup informacija kroz video u kojem na različite načine opisujem blagovaonicu i njene fizičke i misaone karakteristike. Taj je video, kao i cijeli rad, za mene dosta intiman jer se, naravno, bavi mojim prostorima. Zato sam ga odlučila prikazati u kutiji koja oblikom nalikuje na televizor jer je manja, a s druge strane tvori iluziju prostora.

Evidentno je da je prilikom stvaranja radova Steli vrlo važan proces jer joj često otvara razna vrata i kanale koji, iako u trenutku nedovršeni, ostaju kao dobra podloga za daljnja istraživanja i nove radove. To se dogodilo i prilikom rada na Arhivu odsutnosti iz kojega je zapravo proizašao Zid 29 (2020/2021). Rad je nekako ispao sam od sebe. Od početka pete godine i planiranja diplomskog rada, prilikom razmišljanja o konceptu razvijaju se ta četiri sloja koja su meni bila ključna. Prvi se sloj odnosio na prvi koncept s prostorima i mentalnim stanjima ljudi, ali mi je u njemu nešto falilo, pa sam ga samo stavila na svoj zid u klasi 29 i on je prekrio skoro cijelu njegovu površinu. To je na neki način postao moj javni sketchbook. Od dolaska na Akademiju bilo je, recimo, obavezno imati svoj sketchbook s vizualima i stvarima koje radiš. Ja to u zadnje vrijeme više nisam imala jer sam uglavnom imala tekice ispunjene tekstom koji mi je trebao i koji sam istraživala, pa bih eventualno radila neke manje skice, ali je to generalno bilo jako malo vizualnog sadržaja. Interesantno je da sam kroz cijelu godinu funkcionirala tako da sam taj zid bude moj vizualni sadržaj koji nije u sketchbooku, nego je na zidu i zapravo vrlo javan prikaz onoga što radim, otvoren za komentare promatrača. Prvi je sloj plastificiran pa se na njega dalje nešto lako lijepi. Kako se razvijao diplomski, računala sam da ću, kada mi dođe neka ideja, radit po njemu i vidjet ćemo što će se dogoditi. Drugi sloj bile su folije koje su isto bile vezane za prvi koncept, ali sam htjela raditi prostore koji imaju boje. Nakon što mi tu nije ništa klikalo, krenuli su fotokolaži, treći sloj, pa sam ih polijepila da vidim kako funkcioniraju. Na kraju je ideja samog tlocrta, koji predstavlja četvrti sloj, prerasla u završni oblik diplomskog rada u dva dijela.

Budući da, nažalost, svemu dođe kraj, došlo je vrijeme i završetka diplomskog rada te se nametnulo pitanje daljnjeg izlaganja Zida kao samostalnog umjetničkog rada koji izlaskom iz originalnog prostora zapravo gubi funkciju. Tijekom ljeta 2021. u Rovinju se održavao multimedijalni festival „Faro11“ na kojem sam trebala izlagati „Zid“. Pošto mi nije imalo smisla postaviti ga na isti način kao u prostoru klase, a i u njegovu je karakteru  promjenjivost, odlučila sam da ću snimati proces njegova skidanja. Napravila sam četiri ladice za četiri sloja. U videu je prikazano skidanje svakog pojedinog sloja kako bi se i na taj, zapravo obrnuti način dodatno naglasio cijeli proces nastajanja. Na kraju ostaje samo prazan zid, a četiri ladice popunjene su isključivo četirima različitim materijalima. Meni su ti materijali bili zanimljivi jer nisu toliko sadržajni sami po sebi i možda nisu imali tolik značaj jer su, izvučeni iz konteksta, zapravo dosta jednostavni. Cijeli je video na kraju ispao dosta hladan, što predstavlja veliki kontrast jer on za mene ima snažno simboličko značenje napuštanja klase i Akademije, odnosno završavanja jednog životnog poglavlja.

Naći se u trenutku završavanja studija, koliko god je s jedne strane olakšavajuće, s druge je teško jer se suočavaš s nečim novim, nepoznatim i možda pomalo zastrašujućim. Pritom se, naravno, prvenstveno podrazumijeva traženje posla. Međutim, nakon zahtjevne i sadržajne protekle godine, Stela se prepušta budućnosti i na njezinu neizvjesnost gleda optimistično. Mi također ne sumnjamo da će se odlično snaći u svemu što joj donese te s nestrpljenjem očekujemo nove projekte i pothvate ove perspektivne mlade umjetnice.

Stela Mikulin (1996, Zagreb) mlada je umjetnica iz Ivanca Bistranskog pored Zaprešića. Prošle je godine diplomirala  Likovnu kulturu, smjer slikarstvo, u klasi izv. prof. art. Gordane Bakić Vlahov na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Do sada je sudjelovala na nekoliko grupnih izložbi u Hrvatskoj te je na nekima od njih i nagrađivana.

Stelu možete pratiti na njezinom Facebook i Instagram profilu.

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta Vizitka 2 kojemu je cilj pružiti mladim umjetnicima široku medijsku vidljivost predstavljanjem njihova umjetničkog rada na portalu i društvenim mrežama te tiskanjem radova umjetnika u obliku profesionalnih vizitki i promotivnih naljepnica.

Naslovna fotografija: Zid 29, 2020/2021.

Fotografije ustupljene ljubaznošću umjetnice.