„Mislim da su nelagoda i gađenje korisne pojave ljudske egzistencije… inspiriraju nas da propitujemo stvarnost i svoju svijest. Tjeraju nas da dođemo do širih horizonata”, rekla mi je Marianna kada sam ju upitala o odabiru motiva za instalaciju u kojoj su nokti, krv i dlaka umetnuti u ploče epoksi smole dok na podu leži zubalo neke životinje. „I sama gledam određene stvari i užasne su mi, muka mi je, baš katastrofa… ali je upravo taj trenutak sjajan zato što pokazuje suštinsku čežnju ljudske prirode, znatiželju koja stalno, neumorno, mora vidjeti o čemu se radi pa makar rezultat bio razoran…obožavam to”, dodala je. Složila sam se s njom i upravo je to bio razlog zbog kojega sam imala potrebu saznati više o njezinim radovima. Budući da su mi se nakon svakog susreta pojavljivala nova pitanja, sastale smo se nekoliko puta kako bismo razgovarale. Pričale smo o njezinim najnovijim radovima i budućim izložbama, a uspjela sam saznati i što ju potiče na stvaranje te čime se još bavi.
Marianna Nardini mlada je umjetnica, nedavno je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njezin diplomski rad, ambijentalnu prostornu instalaciju Edipova koža, bilo je moguće pogledati od 9. do 11. rujna u Galeriji Matice hrvatske, a zatim, u djelomičnom formatu, od 15. do 18. rujna u sklopu Garaže Kamba na Art Zagrebu i na projektu Artupunktura.
Polazišna je inspiracija za rad bila knjiga Antiedip autora Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija. „Čitajući to djelo, otvorila mi se nova perspektiva, novi način gledanja na konstrukte kojima smo okruženi, čak i na one najintimnije poput obitelji. Kad pročitaš takve stvari u literaturi, odmah ti se prošire određeni horizonti. S obzirom na to da dugo radim na edipovskom ciklusu, preoblikovala mi se motivacija. Prvo se radilo o nekoj srdžbi, a sada, nakon dvije godine, ona se pretočila u masu pitanja. Ta instalacija nije odgovor na moja pitanja, nego samo poticaj. Mislim da odgovori ne trebaju postojati jer je poanta da egzistencija ostane fluidna”, objasnila je Marianna. Umjetnica je prostor Galerije Matice hrvatske transformirala u ambijent ugodnog doma u koji je smjestila svoja djela. „Što se tiče posljednjih objekata koji su nastali u sklopu ciklusa Edipova koža, njima sam htjela postići nijekanje dualističkih principa, poput dobra i zla te lijepog i ružnog. Htjela sam da ti objekti utjelovljuju razigranu provokaciju – užasno ti je, ali je istovremeno privlačno, neodoljivo”. Imala sam priliku zaviriti u Mariannin atelje još prije otvorenja njezine diplomske izložbe u Galeriji Matice hrvatske i tamo vidjeti dio instalacije, a umjetnica mi je pokazala i fotografije radova koji svojom nelagodom uistinu bude neku ludu znatiželju. Osim toga, umjetnica nelagodu vidi u ulozi Prometeja: „Nelagoda je jako dobar pokazatelj, otkrivatelj suštine. Ne možeš ju zanemariti. Čak i kada ju želiš izignorirati, ona se pojavljuje u alternativnim oblicima, drugim medijima svijesti i – vrišti“. Ulaskom u prostor galerije posjetitelji prvo zapažaju fotelju, ali kada se približe, uočavaju da to nije sasvim obična fotelja – na rukonaslonu se nalaze daljinski upravljači probijeni iglama koji udobni komad namještaja transformiraju u prijeteći. Uz fotelju je smješten tabure na kojemu je izložen rad Grandma knows best, karamelasti bomboni prepuni ljudske kose. Kako bi se postigao još uvjerljiviji prostor doma, umjetnica u galeriju postavlja klavir na kojemu izlaže bombone i lizalice uprljane kosom. Na sličan način pogled mami i rad Clean cut u kojemu su odrezani nokti utisnuti u sapun postavljen na lijepom starinskom tanjuru. Instalacija se poigrava promatračem koji može vidjeti skrivene detalje tek kada se približi svakom radu zasebno. Umjetnica objašnjava kako su ti predmeti prisutni kao hipoteze, kao upitnici bez odgovora i kao poziv na sudjelovanje u njihovom traženju.
Edipova koža, foto: Silvia Roberta Zaplatić
Ovo nije prvi put da je Marianna posegnula za „grotesknim” motivima kako bi propitala iskonsku ljudsku narav i identitet. Motivi gmižućih ličinki, buha, paukova, kostiju i krvi pojavljuju se i u prostornoj instalaciji Glad – kroz ključanicu koju tvore dva videa, a rad je bio izložen 2020. godine u Alternativnoj galeriji. Videouratci predstavljaju promišljanje o pitanjima poput ovih: Na koji način svatko od nas hrani živi organizam vlastitih želja? ili U kojem je on odnosu s konstrukcijom zakona, pravila, odnosno normi koje su neizbježan sastojak svačije kulture, egzistencije i habitusa?. Umjetnica je snimala isječke po asocijativnom principu naspram postavljenih pitanja, a ti su videouratci postali začetak njezine suradnje s bendom Nokti za kojeg je režirala i montirala spot u suradnji s članovima benda Darijem Oračem i Markom Galetićem.
Pokušala sam saznati koji su Mariannini izvori inspiracije i što ju zapravo potiče na stvaranje. „Teško je izdvojiti jedan element, razne me stvari potiču da stvaram. To mogu biti užasne emocije ili uzbudljiva misao koju sam negdje pročitala. Često uzimam inspiraciju i iz knjiga, ali ju je zapravo teško sažeti. Poticaj može biti najgori trenutak, najbolji trenutak, neki glupi moment koji vidim na cesti, neka površina, neka interakcija između ljudi. Volim sve što provocira, sve što će mi postaviti pitanja, sve što će me iznenaditi. Volim neke prakse koje su usmjerene k destrukciji, samodestrukciji. Sve što je jako ekspresivno, ali ne nužno da je to vidljivo kroz formu, nego i u samom konceptu”, objasnila je. Na pitanje kada je otkrila da se želi baviti umjetnošću, odgovorila je sljedeće: „Nisam to nikad odlučila, umjetnost je jednostavno bila neizbježna zato što uvijek težim ekspresiji. Također sam iz obitelji koja je poticala umjetnički poziv s obzirom na to da su svi umjetnici, samo u različitim medijima – u slikarstvu, glazbi, glumi, režiji – tako da sam od malena bila u doticaju sa svakakvim umjetničkim izričajima. Zapravo sam se oduvijek bavila umjetnošću, no tek sam relativno nedavno počela to imenovati, klasificirati na određen način. Prije bih uvijek radila instalacije u sobi… sve bi postalo neki drugi svijet, vješala bih stvari po stropu, izrađivala sam nebulozne reljefe od papira, šivala sam lutke. Puno sam i crtala, na nekakav svoj način – nisam išla za realizmom, nego bih uvijek crtala svoje, možda malo izmučene, ekspresije. To se nikad nije dogodilo svjesno, no moralo je tako biti. Mislim da bih bila očajna da se i danas ne bavim umjetnošću”.
Marianna trenutno radi na još jednom projektu. Riječ je o multimedijalnom radu Orga(ni)sm koji je započeo u srpnju prošle godine te se odvija putem njezine Instagram stranice. „To je participativni rad: u svojim storyjima postavljam pitanja koja su usmjerena prema istraživanju ljudske metafizike, psihe, identiteta, suštine. Ljudi odgovaraju u inbox, a onda ja radim vizuale koji mi se čine prikladni za taj odgovor. Cijela poanta projekta zapravo nije u vidljivom, javnom odgovoru, nego u stavljanju bube u uho osobi, u poticaju, u provokaciji promišljanja. Nije najbitnija stvar da mi netko odgovori na story, nego je poanta upravo proces – introspekcija je ključ”, objasnila je. Kada sam ju pitala hoće li se rad ikada realizirati izvan društvenih mreža, odgovorila je da je u procesu njegova utjelovljivanja u obliku art booka. Kao nastavak na taj rad priredila je radionicu u sklopu Disclosure art festivala Udruge Projektor koji se održao ljetos u Pogonu Jedinstvo. Polaznici radionice dobili su nekoliko pitanja vezanih uz pojam identiteta, nakon čega je slijedila diskusija, a sve je završilo ritualnom izradom figurica kao podsjetnika na proces koji su zajedno prošli na radionici: „Većinom sama smišljam pitanja, međutim, neka preuzimam iz literature. Primjerice, Kako živjeti dobar život u lošem svijetu? postavila je Judith Butler; ili jedno pitanje, meni najdraže: Koji se porivi nalaze u suštini potrebe stvaranja utopija? postavio je Abraham H. Maslow koji je dugo proučavao psihologiju, bavio se istraživanjem motivacije i pedagoškim temama”.
Zanimalo me koliku ulogu igraju rituali u njezinom stvaralaštvu, na što je odgovorila: „U zapadnjačkoj kulturi postoji navika korištenja pojma umjetnosti, dok u drugim kulturama postoji i drugačije viđenje umjetničkih djela. To su predmeti koji sadrže dio duše – ukratko, utjelovljena metafizika. Zato mi je trenutak ritualnosti bitan. Tu ostvarujemo ono što je najiskrenije kod čovjeka, a opet nekako najviše zanemareno. Mi smo vrsta koja neprestano traga za nematerijalnim, apstraktnim idejama. Ritualan čin može biti bilo što gdje kanaliziraš svoju suštinsku energiju, i to ne govorim na nimalo mističan način. To je trenutak gdje kanaliziraš svoju metafiziku – ostvaruješ se. U tom trenutku uistinu postaješ sve više i više čovjek, kao netko tko transcendira. Transcendiraš ponuđenu svakodnevicu”.
Bavi se i grafičkim dizajnom, a trenutno surađuje s umjetnicom Jovankom Broz Titutkom te će uskoro izaći novi vizual za njezinu izvedbu. Uz suradnju s fotografkinjom Lanom Mojcom Medaković, s Jovankom je napravila performativni intervju koji je izašao u časopisu Skica. „Ja sam postavljala pitanja, a prava Jovanka je odgovarala, ne umjetnik iza toga, nego baš Jovanka. To je bilo jako zabavno!”, spomenula je i naglasila da se radi o njoj posebno dragoj suradnji. Također, dio je uredništva spomenute Skice, časopisa studenata Akademije likovnih umjetnosti. Grafički dizajn radila je i za bendove, a dio njenog stvaralaštva obuhvaća i scenografija. Osmislila je i producirala nekoliko scenografija za predstavu Il sogno di Ligeia u sklopu Festivala della Fiaba u Modeni 2017. i za dječje predstave za Udrugu IstraInspirit u Puli 2018. – 2019. Dvije godine zaredom sudjelovala je na projektu Kratki spoj u organizaciji Udruge Kontejner, a oba su izdanja rezultirala Rektorovom nagradom, kako za rad MI – Stroj (2019.) tako i za Error 404 (2021.).
S obzirom na širok spektar medija kojima se umjetnica bavi, zanimalo me može li izdvojiti neki koji joj je najdraži i u kojemu se najbolje pronalazi. „U ovom trenutku mogu sa sigurnošću reći da su mi svi mediji jednako dragi. Obrazovanje sam započela slikarstvom iako me prvenstveno zanimala fotografija. Uvijek sam bila usmjerena prema multimedijalnoj umjetnosti. Međutim, razgovor koji sam vodila s jednom dragom osobom dao mi je poticaj da kompletno revolucioniram misli. Omogućio mi je da propitam svoje stvaralaštvo i da shvatim da mi samo slikarstvo više nije dovoljno. Slikarstvo samo po sebi jednostavno mi je postalo previše ograničavajuće. Iako, svaki je medij uistinu beskrajan. Dvodimenzionalna površina, prozor u drugi svijet kako ju volim nazvati, više mi nije bila dovoljna. Htjela sam stvoriti (dio) svijet(a) koji se ne gleda samo kroz okvir”.
Da Marianna uistinu pristupa umjetnosti na mnoge načine, potvrđuje još jedan njezin projekt koji je tek u začetku, K/NK. O čemu se točno radi, ispričala je: „K/NK (odnosno eternal_kink na Instagramu) je brend koncepta i koncept brenda. To je konceptualni brend koji se multimedijalno širi. Htjela bih da svojom estetikom, svojim načinom promatranja nudi različite usluge – od uobičajenih pletenih stvari do prostornih rješenja, radionica i serija vizualnih dnevnika, svojevrsnih zapisa voajera. Tek je u nastajanju, međutim, prvi radovi su bili predstavljeni sredinom listopada u prostoru Planeta kojeg vodi Iva Supić Janković. Tada su se održali i radionica kukičanja i glazbeni livestream koji se može pogledati na Instagram profilu Planeta (planet_zagreb). Nakon nove godine izaći će prva K/NK kolekcija, a što se tiče narudžbi, uvijek sam otvorena i može me se kontaktirati kako preko mog osobnog Instagram profila (mariannanardini) i preko K/NK-a (eternal_kink). Zašto sam odabrala baš naziv K/NK? Ponovno se radi o spomenutom ludističkom principu gledanja svijeta. To je fetiš promatranja i istraživanja, ona ljudska znatiželja, zato K/NK. Bit će tu i raznih suradnji, a jedna je već ostvarena s Dućanom umjetnika Josipa Drdića. Napravili smo performans koji je zabilježen videom i jedan objekt koji će uskoro isfurati jedan reper u svojim spotovima. No, to nije kraj…”
Istodobno dok su u Planetu bili izloženi radovi projekta K/NK nekoliko se metara dalje, u Garaži Kamba održavala izložba Spasmus Humanus, "To je bila prostorna instalacija koja je imala u htijenju potaknuti posjetioca da iskorači i da mu suptilno baci bubu u uho." Na kraju galerije nalazio se postament s deplijanima, a da bi posjetitelj došao do njih morao se provući kroz šumu čavala obješenih na končiće koji su visili sa stropa. Na pojedinim končićima bili su obješeni i paketići u kojima su se nalazili kolači. "Naziv izložbe Spasmus Humanus ukazuje na moje promišljanje o porivima ljudske znatiželje, te kako je ona nezaustavljiva sila, spremna preći preko bilo čega samo kako bi došla do spoznaje. Divim se uzrečici Znatiželja je ubila mačku. Kolačići postavljeni u šumi čavala imali su ulogu prijespomenute bube u uho. Junak (u kontekstu bajki) uvijek treba prelaziti kroz mračnu šumu."
Spasmus Humanus, foto: Šimun Bućan
Zaključak našeg razgovora bio je pogled prema budućim izložbama. Na proljeće će izlagati na skupnoj izložbi u jednoj poznatoj zagrebačkoj galeriji, no za sada više podataka o tome ne smije otkrivati, a uskoro će Orga(ni)zam dobiti svojevrsno drugo poglavlje koje će se baviti temom voajerstva. Objave kreću u prvim danima siječnja 2022. godine.
