Vizitka 2: Lucija Marin

Impresija aktivizmom iliti čuvanjem protiv prolaznosti

Mentalno zatvori oči pošto prave ne možeš jer onda nećeš moći dalje čitati. Kad kažem Marcel Duchamp, vidiš ready-made. Kad kažem vrućina, vidiš žeđ. Kad kažem smeće, vidiš problem. A kad kažem aktivizam, vidiš Luciju Marin. Okupacija te kiparice je prolaznost koju će s jedne strane interpretirati korištenjem otpada u kreiranju ready-made skulptura, a s druge impresionističkim Instagram profilom. Mene je osvojila Odbačenima: nabacanim i u Galeriji Šira natrpanim božićnim stablima. Kad sam vidjela tu scenu, znala sam da želim imati posla s tom umjetnicom.

Svako njezino djelo obilježava zaokupljenost prirodom, zbog čega je nastala potreba za aktivizmom. Promišljanje prirode uključuje i razmatranje čovjeka, stoga su u njezinu radu neizostavne introspekcija i autorefleksija uz želju za upoznavanjem sebe i shvaćanjem svijeta oko sebe, propitivanje utjecaja prirode na pojedinca te pojedinca na okoliš. Iz ovakvoga nam je stava jasno zašto se umjetnica okreće moru i otpadu kako bi tematizirala prolaznost, potrošnju i odbačenost – kulturu konzumerizma.

Lucija Marin, Zagreb, I love you

Žuto? Ovo zgužvano? To ti je vrećica od pekare. Ovo ljubičasto je wc-papir, Violeta. – A to je Violeta? Ja misla Milka e.

Uz suncobrane Dolca, srce Zagreba je i licitarsko srce. Lucija Marin namjerno varira baš taj motiv. Uvećava dimenzije jer je ljubav za naš kraj velika. Zaobilazi tradicionalne materijale pri izradi, ali ipak, ne u potpunosti. Naime, Lucija i koristi domaće materijale. Pišem domaće jer su to oni koje srećemo svakodnevno, a pošto smo takvi kakvi jesmo, možemo ih susresti i po gradskim ulicama. Uz suživot s nagomilavanjem rezultata konzumerizma ili s nesavjesnim pojedincima, Luciji je od malena zvonila ona više cvijeća manje smeća. Upravo odabirom naziva djela priziva buđenje svijesti. Zagreb, I love you  ali volim li te Zagrebe? Što uopće znači voljeti svoj grad?

Razmišljala sam kako bih htjela raditi još takvih srca, ali sam zapravo u problemu. Pokušavam proizvoditi što manje smeća. Baš pazim što kupujem. Da nema tu nekih omota koji se bacaju. I onda nemam toliko materijala. Mislim, uvijek mogu skupljat od drugih ljudi. Odmah ću istaknuti pristup umjetnice i osvrnuti se na njega. Briga o ponašanju nije ostala na ostvarenom umjetničkom djelu, već je živi primjer onoga o čemu djela progovaraju.

Lucija Marin, Deus ex machina

Iako plivamo u plastici, izgleda da čekamo trenutak da nestane kisika. Deus ex machina tip je splavi kojom bismo, kada dođe do najgorega, mogli tražiti spas. Taj brod nosi dimenzije onoga znanog kao Splav Meduze Théodora Géricaulta, kojem je skulptura i hommage.

Znam da je dosta dugo to bilo od ideje do realizacije, tri godine. I isti problem sa skupljanjem materijala, kao sa srcem. I onda su mi svi mogući prijatelji donirali boce. I vrećice. I svašta.

Kao diplomski rad, umjetnica je napravila instalaciju Sabrana sjećanja. Od 2007. do 2020. godine Lucija je prikupila oko 3000 računa. Iako se radilo o dugotrajnom procesu i praksi, nije znala što će od njih stvoriti. Kada je došlo vrijeme diplome, o čemu god da je razmišljala, računi je nisu puštali na miru. Konačno, razmišljanja o odrastanju, odraslosti i odlukama, o prolasku vremena i tragovima koje ljudi ostavljaju za sobom, Lucija je povezala s izdašno prikupljenim materijalom. Prostoriju je ispunila računima koji su visjeli sa stropa, a publika se, uz provlačenje i snalaženje u vremenu i prostoru, mogla i zaustaviti pokraj pojedinačnih kako bi pročitala račun. Doslovno zabilježen vremenski tok pozivao je publiku na iščitavanje sjećanja, što je nerijetko prizivalo i osobna iskustva.

Najčešća reakcija je šokiranost količinom tih papirića. To mi je drago, jer to i je bitan dio tog rada, ta količina nepotrebnog smeća koje ostavljamo za sobom. Međutim, dosta je ljudi čitalo te račune i bilo mi je jako interesantno čuti kako imaju neka slična iskustva ili kako su znali nekog tko je radio u istom dućanu te iste godine kad sam ja kupila nešto u tom dućanu. Mogli su se i sami povezat s tim mojim sjećanjima.

Kroz nešto što je smeće, opet se provukao čovjek. Prvo umjetnica, koja je bila prisutna u mjestu i vremenu te dobila papirić kao dokaz svoje prisutnosti, a onda situacija – kako je nekoga njezina prisutnost asocirala na vlastito doživljavanje. Tako je zaključila diplomski rad, ističući kako smo svi povezani.

Lucija Marin, Odbačeni

Stabla sam prikupljala djelomično sama, sa svih okolnih ulica u Zagrebu. Prvo sam ih fotografirala na različitim lokacijama gdje su ih ljudi odbacili, a potom sam fotografije razvila i uokvirila. Primjena konzervatorskog pristupa! Da, fotodokumentacija! Fotografije su bile u crnim okvirima, što je podsjećalo na osmrtnice.

Oko šezdeset stabala činilo je u jednu ruku i grupnu grobnicu.

Ljudi su najčešće komentirali miris. Miris bora, ali najljepši mogući. Toliko borova u zatvorenom, bijelom prostoru. I isto, reakcija na količinu, ta ogromna hrpa... Čini mi se da sve što radim, radim s tim malim dijelovima. Pokušavam sakupit kako bih izazvala tu reakciju koju i dobivam. To mi je super.

Stvaralaštvo usmjereno na prirodu, uz ready-made, očituje se i u figurativnim radovima. Omnia mea mecum porto, noseći sve svoje,[1] u jednu je ruku i autoportret. Autorica je promišljanu tajnovitost školjki povezala s tajnovitošću misli tako što je spojila školjke i „izvor misli“, čime je dobivena fantastična skulptura. Pod terminom fantastičnog dakako, osvrćem se na vrsnost izvedbe, ali i na SF prikaz zoomorfnog ljudskog lika. Igre riječi i igre spajanja nosi i Petrovo uho. U prirodnoj veličini, na stvarnom modelu istoimene školjke, umjetnica izrađuje nekoliko varijanti skulpturice. U jednoj, u unutrašnjost uha smješta svoje uho dajući ponovno varijantu autoportreta. U drugoj, odlijeva uho prijatelja Petra – Petrovo uho. Nikad više bista je inspirirana Gavranom Edgara Allana Poea. Toliko ponovljena navedena sintagma zaintrigirala je kiparicu. Svi se pitaju – a što to nikad više? Ja sam se pitala što ja ne bih htjela nikad više, a što bih htjela. I zašto nešto ne bih htjela nikad više. Željeno i neželjeno, kao dobro i zlo, suprotstavljeno je u uvriježenoj crno-bijeloj opoziciji. A igra se nastavlja: iako simbol ptice nosi obilježja živog bića više nego kip, kip bjelinom preuzima životnost nad crnim gavranom, koji je zbog simbolike i postao razlogom Poeova pjevanja.

Lucija Marin, Sjećanje vode

Sjećam se vode koju sam gledala i upijala. A isto tako se i voda sjeća.

Triptih Sjećanje vode izveden je u aluminiju zbog njegove reflektirajuće prirode koju nosi i voda. Iza glatkih površina kriju se sati i sati rada. Impresionirana vodom, a kao sakupljački tip koji voli bilježiti i memorirati, Lucija je stvorila još jedan projekt. Radi se o video-dnevniku koji možemo pratiti na Instagram profilu water diary. Scrollanje profilom na razini je meditativnog učinka šalice čaja. Sto posto provjereno. Bez indikacija i nuspojava, ne trebate pitati ni liječnika ni ljekarnika.

Djela Deus ex machina i Sjećanje vode imali smo priliku vidjeti na Drava Art Biennaleu 2021 održanom ove jeseni u Koprivnici, a dogodine će biti predstavljena u Osijeku. Lucija trenutno radi na projektu RE: Regionalna izumrlost u suradnji s organizatoricom Lucijom Novoselec, kolegicom s PMF-a. Projekt će prikazati dvadesetak regionalno izumrlih životinja u prirodnoj veličini. Izložba i radionice u sklopu projekta odvijat će se u Galeriji Oris od danas! Ako danas ne stignete nema zime, traje do 6. studenog. A prije 6. studenog je 5. studenog 2021. godine i on je bitan jer nam Lucija priprema izložbu Plutajući u Galeriji Idealni grad. Ljudi, brzo po rokovnike!

Cilj cijelog projekta je edukacija javnosti o bioraznolikosti i njezinoj važnosti te vrstama koje smo do sad izgubili i kojima prijeti izumiranje, a na koncu kako to utječe na čovjeka, klimu i planet. 

Umjetnica Lucija Marin promatrača aktivira provokacijom. Provocira materijalom, bojama, izgledom, postavom. Provocira promatrača kao aktivnog sudionika društva sa zajedničkim konstantnim problemom – otpadom. Uz provokaciju nas, u tradiciji Duchampa, i nasmijava, dok isticanjem prirodnih ljepota ukazuje na naše okruženje sa željom da nas ono kao takvo i nastavi okruživati.


[1] Lat. Omnia mea mecum porto u prijevodu glasi: sve svoje sa sobom nosim.


Reprodukcije ljubaznošću umjetnice.
Lucija Marin rođena je 1995. godine u Zagrebu, gdje je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Diplomirala je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2020. godine. Izlagala je na mnogobrojnim grupnim izložbama, od kojih su značajnije “Situacija” u Galeriji Canvas u sklopu 35. Salona mladih, “Re-Start Experience” u Galeriji SKC u Rijeci, “VGA01” u Galeriji Kazamat u Osijeku, “Let s Gavranom” u Pučkom otvorenom učilištu M. A. Relković u Novoj Gradišci, te “Bienale neodvisnih” u Cankarjevom domu u Ljubljani. Do sada je imala četiri samostalne izložbe. Živi i stvara u Zagrebu.
Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta Vizitka 2 kojemu je cilj pružiti mladim umjetnicima široku medijsku vidljivost predstavljanjem njihovog umjetničkog rada na portalu i društvenim mrežama te tiskanjem radova umjetnika u obliku profesionalnih vizitki i promotivnih naljepnica.
Poveznice
Moglo bi te zanimati