Diana Trohar samostalna je umjetnica sa zagrebačkom adresom. Diplomirala je na Grafičkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti prvom samostalnom izložbom u kojoj je predstavila ciklus slika Izostanak. Osim slikarstvom, bavi se grafikom, ilustracijom, keramikom, dizajnom i fotografijom, a svoja je djela dosad izlagala na preko dvadeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je natječaja Erste fragmenti 15 za otkup djela u sklopu kojeg je njezin rad 2019. godine predstavljen na skupnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Osim u galeriji i ateljeu, njezini su se radovi mogli vidjeti i u javnom prostoru – 2021. godine dobitnica je natječaja za izlaganje umjetničkog djela na pročelju zgrade tvrtke Croz. Svoje slike ove godine predstavila je publici na 6. bijenalu slikarstva u Zagrebu.
S obzirom na pozamašno iskustvo u izlaganju za tako mladu umjetnicu, kao i zrelost vidljivu u njenom radu, popričala sam s Dianom o tome što ju motivira, kako pristupa procesu slikanja, dosadašnjim uspjesima i daljnjim planovima.
Za početak – početak. Kako je krenuo tvoj interes za umjetnost? Jesi li jedna od onih koji odmalena znaju da je to njihov poziv ili se tvoj odnos s umjetnošću razvijao na neki drugi način?
Moram priznati da nisam odmalena znala ili možda samo nisam razmišljala toliko unaprijed. Drugi su često isticali moju likovnu nadarenost i to je zasigurno bio dodatan poticaj u razvoju mog odnosa s umjetnošću. Zanimljivo mi je za spomenuti kako je moja baka Marija Iveković-Trohar odrasla u rodnoj kući slikara Otona Ivekovića u Klanjcu, a ona je doista i bila najveća podrška svim kreativcima u mojoj obitelji. Možda još odatle seže ta ljubav i razumijevanje.
U djetinjstvu mi je likovnost bila važna, ali kroz dječju igru, a danas u sebi nastojim probuditi barem malo one znatiželje koja me tada nosila naprijed. Uvijek sam bila praktična, snalažljiva, kreativna i češće sam grijala stolicu crtajući, nego pišući zadaće. Prema tome, bilo je jasno da ću upisati Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Nakon srednje škole imala sam veliku podršku i slobodu da sama donosim odluke o upisu fakulteta, a uz to nisam osjećala nikakav pritisak od strane obitelji. Trebalo mi je vremena da se snađem i donesem ispravne odluke pa sam Akademiju upisala nešto kasnije, ali nije mi žao – jednostavno me nešto guralo u određenom smjeru, kreativne struje su me nosile na putu do cilja.
Diana Trohar, Bilješke na svili, 2019.
Što te zainteresiralo kod slikarstva i vidiš li u njemu utjecaje grafičkog obrazovanja?
Grafički odsjek imao je prilično otvoren pristup prema bavljenju drugim medijima, tako da je do pojačanog interesa za slikarstvo došlo isključivo kroz princip pokušaja i pogreške. Znatiželja, pomoću koje otkrivam svoje nove ljubavi i strasti, bila je važan suputnik u mom procesu kreativnog izražavanja i eksperimentiranju. U konstantnim i upornim pokušajima da ostvarim neku ideju ili nedostižnu viziju, koristim različite načine – ponekad neki od njih budu skroz pogrešni, a ponekad me dovedu do slikarstva. Tad se dogodi velika sreća jer se u nečemu prepoznam i svi pokušaji i pogreške dobiju novi smisao.
Kod slikarstva također gotovo nikad nisam osjetila prepreke koje bi sputavale moj likovni karakter, spontanost i gestu, dok je kod grafike ultimativno potrebna određena rigidnost – kada rukuješ s grafikom, to radiš u pamučnim rukavicama, a svaki list mora biti perfektno čist. Smatram da je odabir medija i načina kojim umjetnik likovno artikulira stvarnost prije svega ovisan o karakteru umjetnika i uvjetovan načinom na koji on sam percipira i doživljava svijet oko sebe. Puno puta ne možemo dalje od sebe, ali se često trudimo.
U svom diplomskom radu, kao jedan od utjecaja, spominješ pop-art. Proizlaze li ponavljanje i nizanje, izrazito prisutni u tvome radu, upravo iz umjetnosti tog pokreta?
Zapravo ni sama ne znam točno iz čega proizlazi ta potreba – volim davati istom elementu više od jedne mogućnosti i prilike, u tom procesu puno učim. Modificiranjem jednog elementa ili slike, istražujem i stvaram nove situacije, tako konstantno analiziram i dovodim u pitanje neke od njih. Važno mi je da ono što se odvija ispred mojih očiju bude dovoljno likovno atraktivno, zahtjevno i zabavno.
Ne moramo uvijek znati sve razloge, ponekad je bitno uživati u neznanju zbog nekog višeg cilja. Iako nisam sklona tome, kroz osobnu analizu tu mnogobrojnost možda i mogu povezati s nekom intimnijom dimenzijom. Potencijalno ona dolazi iz doba odrastanja u kojem je za stolom uvijek bilo prisutno više tanjura. Kao primjer bih izdvojila ciklus crteža i slika iz 2017. godine Prizor obiteljskog stola sa stiliziranim tanjurima u formi krugova koje sam ponavljala na monokromnoj plohi pravokutnog oblika koja je predstavljala kuhinjski stol. Izuzevši glavne likove radnje, u prvom su se planu našli pojedini elementi svedeni na geometrijske oblike.
Kao utjecaje spominješ i hrvatske slikare enformela, te monokromiju Piera Manzonija ili Yvesa Kleina. U kojoj mjeri smatraš da je interes za takvu vrstu slikarstva oblikovao tvoj stil?
Svatko od nas traži ključne dodirne točke s nečim važnim i već viđenim kako bi dobio oslonac za neke buduće izlete u nepoznato i svoj rad stavio u širi kontekst da razjasni situaciju u kojoj se trenutno nalazi. Enformel i monokromatsko slikarstvo organski su me zainteresirali kako na vizualnoj, tako i na nekoj dubljoj, kontekstualnoj razini.
Smatram da pored potrebe za učenjem povijesti, postoji i potreba za maštanjem o budućnosti, a kada se dogodi balans između te dvije točke, nastaje nešto dobro. Važno je biti svjestan utjecaja i raširenih ruku prihvaćati sve svoje uzore, interese i sviđanja. Pogotovo danas kada su nam sve informacije dostupne na dlanu trebamo uviđati brojne mogućnosti koje nam se pružaju, ali i sve već postojeće prihvatiti na sebi svojstven i inovativan način.
Kroz analizu i određeno internaliziranje, možemo doći do pomaka. Zaista je teško biti drugačiji od ostalih, zato je moj fokus na tome da budem drugačija od sebe jučer, da prepoznajem svoje unutarnje male pomake i tako nadilazim samu sebe. Uloženi trud uvijek daje pozitivne rezultate, tako da često kažem da samo treba raditi i misliti.
Kad smo već na utjecajima, koliko inspiracije za rad crpiš iz vanjskih podražaja, motiva koje nalaziš u prostoru oko sebe i kako tim motivima pristupaš? Kojim je dijelom tvoja inspiracija zapravo intrinzična?
Mislim da bi to bilo najbolje objasniti linearno jer kako stvaram u određenom kontinuitetu, prepoznajem promjene fokusa i paradigme. Prije svega bih ipak naglasila ono što sam spomenula i u prethodnom odgovoru, a to je da sam često potaknuta ili inspirirana već nastalim slikama i vizualnim situacijama iz okoline, međutim, ono što se mijenja moja je likovna zrelost i reakcija na određeni motiv. Ta reakcija odraz je moje intime i svega što trenutno jesam. Nekad sam te dvije stvari grubo odvajala, misleći da moram više gledati u sebe nego oko sebe, danas razumijem da jedno bez drugog ne ide.
U mom pristupu svaka od mojih slika može biti povod za iduću. Slučajnosti koje nastaju u toku procesa stvaranja neke slike, ponekad su u glavnoj ulozi na nekoj od idućih. Ideja da izazivanje slučajnosti sa sobom nosi likovne rezultate jako mi je zabavna. Osim spontanosti, postoji i jasna logika, pa tako nema sretnijeg trenutka nego kad spoznam kako jedno od likovnih rješenja otvara vrata za novi uspješan ciklus. Netko bi to nazvao vizijama, ali one u mom slučaju nastaju samo nakon mukotrpnog rada.
Ono što tvoj rad čini zanimljivim između ostalog je i činjenica da se gotovo u potpunosti odmičeš od upotrebe boje kao izražajnog sredstva. Kako je došlo do toga i koristiš li se nekim drugim načinima postizanja efektnosti slike?
Ne bih rekla da sam se odmaknula od boje. Nikad je zapravo ni nisam intenzivno koristila, tako da nije bilo potrebe za odmicanjem. Mislim da su svi elementi slike na neki način strategije kojima opisujemo sebe i svoju duhovnost, odnosno neki svoj unutarnji kolektivni osjećaj koji se ne može verbalizirati. Na neki način mislim da si ugađam s tom činjenicom da boja nije u mom fokusu i trenutno samo ispunjavam svoje potrebe. Ponekad mi je čak važno zadržati izvornu boju nekog materijala, npr. boju terakote ili lana, ali tu zapravo nema moje intervencije, već prepoznavanja da je ne treba ni biti. Želim time naglasiti ljepotu prirodnog, a zato i uporno ističem druge elemente kao što su tekstura, nijansa, kruto ili tekuće stanje materijala. Možda i boja dođe na red.
Potreba za monokromatskim i akromatskim pristupom porasla je nakon nastalog ciklusa reljefnih slika 0–90 kada sam po prvi puta pristupila slici kao objektu – nisam slikala kistom ni na štafelaju i nisam imala očekivanja. Bridove slika kojima nisam bila zadovoljna, oblijepila sam trakom koja je bila uzdignuta par centimetra od plohe platna te sam unutar tih zidova ljepljive trake nalijevala masu zamiješanu od akrila, ljepila, krede, gipsa… Oblikovala sam masu špahtlom, rukama i ostalim predmetima koje sam pronalazila u svom radnom prostoru. Taj prilično taktilan proces me zadivio, a nedugo nakon toga glina se pojavila u procesima moga rada: prvo kao izvrstan materijal za modeliranje, no ubrzo je nadišla svoju svrhu i postala ključna u slici.
Rad Niz 1-3, triptih širine preko tri metra, prvi je nastao kao produkt istraživanja tog materijala. Kod takvih situacija često je upitna tehnička kvaliteta rada pa velik broj puta bude i neuspjelih izvedbi. Zbog njih znam pomisliti kako nije vrijedno truda i zaključim da bi bilo jednostavnije slikati kistom i bojama – „onako kako se slika“ – ali izgleda da za to još nije vrijeme.
Diana Trohar, 0-90, 2018.
Velikom broju umjetnika pravi doticaj sa svijetom umjetnosti dolazi tek nakon studija, no ti si već kao studentica sudjelovala u zavidnom broju grupnih izložbi. Kakvi su bili tvoji počeci na sceni i kako na to sve gledaš iz današnje perspektive?
Ne gledam na to puno drugačije – kriteriji su mi nešto viši nego tada, tako da su mi neke stvari jednako nedostižne.
Jako mi je teško odrediti prvi put kad sam zakoračila na scenu. Smatram da je to, kao i puno stvari, pitanje našeg osobnog doživljaja. Tijekom studija bila sam dio angažirane i ambiciozne generacije fokusirane na rezultate, a zajednička energija nas je gurala jer smo se lijepo nadopunjavali i nije bilo kompetitivnosti. Prilikom prijava na natječaje međusobno smo si slali radove, komentirali ih, a kad bi se ispriječila neka tehnička pitanja, bili smo tu jedni za druge. Toliko sam toga naučila u tom procesu i kroz stečeno iskustvo da se ponekad osjećam kao da ta znanja posjedujem oduvijek.
Uz to, kroz izlaganje na velikom broju skupnih izložaba naučila sam koliko je komunikacija s publikom koristan i važan aspekt stvaranja. Žirirane izložbe u kojima sam sudjelovala, doživljavala sam kao dodatnu motivaciju i neku vrstu potvrde koja je meni bila bitna za vrijeme studija. Uspjeh na istima služi kao dobra škola da ne odustajemo, unatoč svakom neuspjehu koji doživimo.
Prvo formalno samostalno izlaganje, diplomsku izložbu Izostanak u Galeriji SC, imala sam 2020. godine i, unatoč svim dotadašnjim izložbama, to je za mene bilo potpuno novo i drugačije iskustvo pomoću kojeg sam shvatila koliko je razmišljanje o cjelini bitno za rad.
Na već spomenutoj diplomskoj izložbi Izostanak odmaknula si se od standardnog formata, izlažući slike naslikane na kružnom formatu ili pak izuzimanjem određenih polja iz skupine platna. Koju važnost pridaješ formatu?
Bitan mi je oblik kojim zauzimam prostor – bilo da je riječ o formatu slike ili formi unutar slike.
Kod mene slikanje počinje time da sama navlačim platna i pripremam ih za slikanje te kroz taj proces već počinjem promišljati o nekim novim situacijama u kojima bih se mogla naći. Sama činjenica da klasičan pravokutni format preuzima neki drugi oblik, može biti izazovna za sam početak slikanja. Na taj se način konstantno izmičem iz uobičajenih uvjeta i činim si slikanje zabavnim. Zanimljivo mi je primijetiti do kakvih je, recimo, odnosa došlo unutar slike Izostanak sredine sastavljene od osam manjih formata s izuzetom sredinom. Odluka da izuzmem sredinu nametnula je svoje uvjete i potpuno promijenila oblik forme koja je prvobitno naslikana preko punih devet formata. Kružna forma ostala je bez svoje jezgre, srednjeg formata obojenog u crno, i ta nastala praznina u potpunosti je promijenila dojam slike, koja je za mene bila gotova tek nakon te intervencije.
Odabirom formata napravim određen pretkorak prije slikanja, no ponekad tu odluku donesem tek u zadnjoj fazi. Imala sam iskustva paralelnog rada na više formata kod kojih se ne bi dalo ni naslutiti kada bi mogli biti gotovi, dok bi njihovim spajanjem u jednu cjelinu nastala slika gotovo spremna za izlaganje. Lijenost ili domišljatost, ne znam što je od toga u pitanju, ali je dalo rezultate.
Šest bijelih pravokutnika po meni je najbolji primjer dodatne dimenzije koju više slika dobiva spajanjem u jednu. Jasno vidljiva mreža vertikalnih i horizontalnih linija nastala je bez upotrebe kista, spajanjem više formata istih dimenzija. Kao drugi primjer izdvojila bih i rad Arhetipski crteži, nastao u jednom mahu, koji se sastoji od 18 crteža nastalih na bijelim reljefnim površinama. Gestualnost i energija uložena u izvedbu znakova posebno se mogu doživjeti tek kada su slike izložene kao cjelina.
Diana Trohar, Izostanak sredine, 2020.
Radiš li trenutno na nečemu i jesi li optimistična oko svoje pozicije na hrvatskoj, a nadajmo se i svjetskoj likovnoj sceni?
Po prirodi sam optimistična i vjerujem da nema mjesta za neuspjeh kada se trud i strpljenje redovito prakticiraju. Uvijek mi je zanimljivo pričati o budućnosti, a posebno mi je zanimljivo kako moj odgovor ovisi o tome u kakvom sam raspoloženju – očito je kako sam upravo sad dobre volje.
Nedavno sam izlagala na 6. bijenalu slikarstva zbog čega sam izuzetno sretna jer takve izložbe imaju širok doseg i veliku posjećenost, a početkom iduće godine izlažem u Galeriji Kortil u Rijeci na međunarodnoj izložbi grafika. U ovom mi je trenutku prioritet posvetiti se slikanju i ostvariti iduću samostalnu izložbu, a usput prijavljujem i natječaje za skupna izlaganja. Uz to, planiram otvaranje obrta i bavim se izradom web-stranice jer sve te popratne stvari vezane za umjetnički rad i uspjeh shvaćam ozbiljno i pristupam im jednako posvećeno.
Već imam iskustva s izlaganjem u inozemstvu kroz sudjelovanje u grupnim izložbama koje su se održavale u Švicarskoj, Poljskoj i BiH, a svakako mi je plan ostvariti i samostalnu izložbu van granica Hrvatske, no ne opterećujem se time da mi se internacionalni uspjeh treba hitno dogoditi – sve će to doći. Bitno je biti spreman u trenutku kada se pruži prilika – raditi, imati kontinuitet i biti dovoljno zadovoljan sa svojim radom, jer to je na kraju i najvažnije.
