Umjetnost je ljekovita

Vlatko Šagud

Svestrani student kiparstva pete godine Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Vlatko Šagud, svoj je kreativni potencijal usmjerio prema sve popularnijoj metodi liječenja, tzv. art-terapiji. Nekako je u svoj hektični raspored ispunjen bavljenjem diplomskim radom, izložbama i pripremama za put u SAD uspio naći vremena i porazgovarati sa mnom o tome kako se uopće počeo baviti tom interdisciplinarnom metodom i o njegovim dosadašnjim iskustvima.

Kako si uopće došao do otkrića art-terapije?

Dugo se bavim umjetnošću. Već šesnaest godina crtam, slikam, snimam filmove, izrađujem u keramici i kiparim. Čini mi se da malo ljudi zna da svaka umjetnost nastaje iz unutarnje potrebe za alternativnim načinom izražavanja, da ju se može čuti. Upravo je to bio i moj poticaj. Nakon nekog vremena shvatio sam da se profesionalne ustanove u kojima sam stjecao obrazovanje nisu bavile time kako nastaje kreativnost na neurološko-biološkoj bazi, što me jako zanimalo. Na kraju sam odgovor potražio u medicini.

Imao sam sreće da mi je majka psihijatrica pa sam s lakoćom dolazio do prave literature i znanstvenih istraživanja koji su me upoznali s tim, meni novim, pogledom na umjetnost u bilo kojoj od njenih brojnih formi. U umjetničkim krugovima na umjetnost se gleda kao na neobjašnjivu, romantičnu, poneki kažu i svetu djelatnost koja će ljudima uvijek biti neizreciva. Liječnici, s druge strane, vole hladno servirati umjetnost kao rezultat, kako oni to kažu, kompleksnih neuroloških promjena u mozgu. No, ipak, medicina je u mogućnosti dati precizne podatke o reakcijama tijela i mozga na podražaje koji uzrokuju kreativno stvaralaštvo.

Za art-terapiju kao pojam prvi sam put čuo na izbornom predmetu Mozak, um i umjetnost: od neurona do zajednice, kojeg vode profesor dr. sc. Veljko Đorđević i docentica dr. sc. Marijana Braš. Tada sam shvatio da se time želim baviti u životu i tako napokon imati priliku pomoći ljudima da nađu u sebi onu već urođenu potrebu za umjetnošću te si time otvore put prema nekim drugim, kreativnijim horizontima, upravo onako kako sam i ja sebi.

Što uopće obuhvaća taj pojam?

To je vrsta psihoterapijskoga tretmana, koji se ubraja u vrste ekspresivne terapije. Slikanjem i drugim kreativnim umijećima ona djeluje kao kanal za komunikaciju s nama samima, kao i sa svijetom oko nas. Za razliku od tradicionalne umjetnosti, naglasak je na procesu stvaranja, a ne na završnom djelu. Cilj je liječenje pojedinaca korištenjem mašte i kreativnosti.
Naziv art-terapija odnosi se isključivo na likovnu terapiju. Postoji i, kako sam već naveo, ekspresivna terapija, koja se bazira na stvaralaštvu kroz bilo koji medij u kojem netko smatra da se može kreativno izraziti. Postoji cijeli niz takvih terapija. One čak i imaju zajedničko ime, odnosno, svrstane su u kategoriju tzv. umjetničko- kreativnih terapijaNeke su bazirane na glazbi, neke na kazalištu, pisanju, plesu…

Koji su ciljevi tog procesa?

Umjetnički rad nastao tijekom terapije može se, a i ne mora, koristiti u dijagnostičke svrhe, gdje na osnovi simbola, boje ili kompozicije terapeut donosi procjenu o pacijentovom karakteru ili stanju. U art-terapiji umjetnički se rad promatra kao dio terapeutskog procesa. Smatra se da klijent poznaje značenje završenog rada bolje i intimnije od terapeuta. On je samo posrednik, vodilja. Popularno se takav umjetnički rad zove terapeutova treća ruka jer jeza razliku od verbalne psihoterapije, trosmjerni  proces između pacijenta i terapeuta, gdje umjetnički rad zauzima centralno mjesto komunikacije. Ekspresivno stvaralaštvo omogućuje pristup inače nedostupnim emocijama te izražavanje istih na način koji je manje prijeteći od verbalne komunikacije. Svrha art-terapeuta je da pomogne pacijentu u procesu istraživanja misli i osjećaja koje slika utjelovljuje i da osvijesti probleme kojih osoba nije ni svjesna. Krajnji je cilj samospoznaja, što god to kod pojedinca podrazumijevalo, a trebalo bi voditi prema boljem i kvalitetnijem životu.

Dakle, sve se bazira na znanstvenoj činjenici da umjetnost fizički utječe na promjene u mozgu. Kako dolazi do toga?

Stvaranje je izvrstan način stimuliranja mozga i bilo tko to može raditi. U procesu stvaranja, umjetnost tvori distrakciju, dajući mozgu pauzu od stvari koje ga inače okupiraju. Prosječna osoba ima oko 60 000 misli u danu, od kojih su 95% potpuno iste, svaki dan. Kada se baviš umjetnošću, nađeš se u zoni. To stanje slično meditaciji fokusira tvoj um i privremeno miče sve tvoje brige. Leonardo da Vinci je rekao da „slika obuhvaća svih deset funkcija oka; tamu, svjetlo, tijelo i boju, oblik i lokaciju, blizinu i daljinu, pokret i mirnoću“. Stvaranjem se koncentriraš na detalje i daješ veću pozornost svojoj okolini. U tom smislu, ona djeluje kao meditacija.

Vjerojatno je najvažnije obilježje kreativnog mozga način na koji su njegovi dijelovi povezani između i unutar hemisfera. Moždani putovi povezuju dijelove mozga koji upravljaju različitim funkcijama. Bavljenje kreativnim radom doprinosi plastičnosti mozga što znači da ljudi skloniji kreativnom načinu rješavanja problema imaju mozak koji se lakše prilagođava na promjenu u okolini. Umjetnici su poznati po tome da su bolji promatrači i imaju bolje sjećanje od onih koji nisu umjetnici. Kada se ti ili ja bavimo umjetnošću, naš mozak radi punom parom. Vizualni centri se pale, aktivno maštanje, motorika ruku, centri za emocije i sjećanja, sve je uključeno u proces stvaranja umjetnosti. Pacijenti koji su odbijali ikakav oblik komunikacije s vanjskim svijetom znali su nakon par mjeseci terapije progovoriti, a nakon dužega perioda bavljenja umjetnošću potpuno se oporaviti.

Koja su tvoja dosadašnja iskustva u radu?

Imao sam prilike volonterski raditi u održavanju radionica  u grupi, kao i s pojedincima. Svaki tip radionice je jako ograničen i nikada ne dobijem očekivane rezultate. I više nego često moram djelovati u trenutku i slušati svoju intuiciju da bi svi mogli dobiti što više. Pri samoj radionici se i ja i osoba ili osobe koje sudjeluju moramo prepustiti trenutku. Svatko je pojedinac za sebe i nemoguće je postupati prema nekoj šabloni. Takav pristup ne bi doveo do velikog napretka u terapiji i to osoba osjeti. Sve naučeno znanje mi mora biti u podsvijesti i moram se potpuno prepustiti trenutku i situaciji jer jedino tako mogu razumjeti osobu s kojom radim i adekvatno joj pomoći.

Netko bi rekao da art-terapija i općenito umjetnost u terapeutske svrhe uvodi jednu potpuno novu dimenziju u taj pojam i ono čemu služi. Što misliš o tome?

Termin umjetnost radi umjetnosti je zastarjeli pojam koji danas više nema smisla upotrebljavati. Umjetnost je uvijek bila u korist čovjeka: da mu može prenijeti neku poruku. Danas se umjetnička djela ne gledaju, nego čitaju!

Art-terapija uvodi jedan novitet, gdje se pokušava iščitavati podsvijest stvaraoca. Fokus je na samorefleksiji. Mnogi govore kako je umjetnost sama po sebi terapija, međutim, da je to istina (što bi bilo jako lijepo), ne bi postojala društvena predrasuda umjetnika kao mučenika, kao nekoga tko je „izmučen demonima koji ga proganjaju“ pa mu nema druge nego se kreativno izraziti. Umjetnici ne bi činili samoubojstva, poput Van Gogha. Umjetnost je ljekovita samo onda kada osvijestimo činjenicu da kada stvaramo to radimo s razlogom svrhom da sebi pomognemo.

Cijeli koncept art-terapije zapravo se temelji na interdisciplinarnosti. Smatraš li da umjetnost i znanost konačno otvaraju put međusobnoj suradnji i treba li ona postojati?

Vjerujem da suradnja već postoji, samo da se ljudi malo bolje druže! Za to postoji institucija, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, što bi već trebao biti dovoljni znak koliko su ta dva smjera povezana. Uostalom, u srži oba pojma nalazi se kreativnost. Znanstvenik mora biti jednako sklon inovacijama kao umjetnik i obrnuto, oboje teže novitetu, a neka istraživanja pokazuju da im čak i mozak funkcionira po istome principu.

Takva vrsta liječenja već je ustaljena u nekim zemljama Zapadne Europe i SAD-u. Kakva je situacija u Hrvatskoj i postoje li planovi za osnivanje studija koji bi se bavio time?

Na sreću, netko tko se sada želi baviti art-terapijom rodio se baš u dobro vrijeme! Živimo u vremenu kad ona dobiva na značaju. Za razliku od nekih grana znanosti u kojima uspješno liječenje nije dokazivo, u slučaju art-terapije jest. Mi sada na mozgu, pomoću fMRI skeniranja (funkcionalna magnetska rezonanca mozga), možemo vidjeti da se prije, za vrijeme i poslije bavljenja umjetnosti vidno poboljšava nečije zdravlje.

U Americi se stručno osposobljeni art-terapeuti broje u tisućama. Hrvatska ih u ovome trenutku broji samo tri. Ta profesija trenutno još nije utemeljena u Hrvatskoj, iako su je stručnjaci s Medicinskoga fakulteta u Zagrebu prepoznali i povezali se sa Sveučilištem Mount Mary u gradu Milwaukee, u državi Wisconsin, gdje se održao proljetni simpozij art-terapije. Na tom simpoziju sudjelovali su kao predavači liječnici iz Zagreba, koji su predstavili Hrvatsku i njene planove vezane uz art-terapiju.

Što planiraš u budućnosti?

Nakon što diplomiram ove godine, odlazim na gorespomenuto Sveučilište Mount Mary u listopadu na diplomski studij art-terapije u trajanju od tri godine. Već su mi istaknuli da ću biti prvi Hrvat koji će studirati na tome fakultetu. Ali, bez pritiska, kažu oni! Nadam se da ću se vratiti u Hrvatsku i da ću moći raditi s braniteljima i djecom sa sekundarnim PTSP-om. Do tada, stvarat ću umjetnost i usavršavati svoje znanje da mogu što bolje pomoći ljudima i senzibilizirati javnost kako da sebi i drugima pomognu pomoću umjetnosti.

Moglo bi te zanimati