Galerija Kiosk Studentskog centra u Zagrebu od 5. svibnja ugošćuje izložbu It is time to set them free umjetnice Ivane Mrčele. Riječ je o autorici koja djeluje na području likovnih umjetnosti, dizajna i mode koje u svojim radovima nerijetko isprepliće, dotičući se raznolikih društveno angažiranih tema. O jednoj takvoj riječ je i u aktualnoj izložbi koju možete posjetiti do 29. svibnja. Ivana je za Kulturflux podijelila svoje misli o izložbi, ali i drugim područjima vlastitog interesa u kojima, uz ono umjetničko, važnu ulogu igra i modno izražavanje.
Jednog toplog svibanjskog popodneva hrpa ružičastih zečeva doskakutala je u Kiosk Studentskog centra. Odakle ti zečevi dolaze, tko su zapravo i kamo idu?
Rozi zečevi su predstavnici svih životinja na kojima se izvode pokusi u laboratorijima i u iščekivanju su otvaranja vrata koja će ih osloboditi od kontinuiranih groznih testiranja i od patnji u skučenim laboratorijskim kavezima. Zec u skoku ujedno je glavni logo programa i standarda Leaping Bunny, međunarodno priznatog simbola koji potrošačima garantira da njihovi laboratoriji ili dobavljači sastojaka ne koriste nova ispitivanja na životinjama u bilo kojoj fazi proizvoda.
U dosadašnjim ste djelima, primjerice We Are Watching You ili Does it look good on me?, često posjetiteljima davali aktivnu ulogu u čineći ih dijelom samih instalacija. Kako ste, nasuprot tome, doživjeli prostor Kioska koji pak dopušta promatranje isključivo izvana, bez mogućnosti ulaska u izložbeni prostor?
Na otvorenju same izložbe je prostor Kioska bio otvoren i dozvoljavao je posjetiteljima da uđu u njega i postanu dio postava što su i zabilježili na fotografijama. Ostale dane Kiosk je zatvoren i to mi je zapravo odgovaralo uz cijelu tematiku kojom sam se bavila. On je poput vakuuma u kojemu zečevi čekaju svoju slobodu. Zadnji dan izložbe ponovno ću otvoriti Kiosk i zečeve osloboditi iz njega, odnosno plan mi je postaviti ih oko samog kioska i fotografski zabilježiti njihovu slobodu te u pozitivnom duhu završiti izložbu u Kiosku.
Ovoga puta, umjesto publike, figura uključena u instalaciju Vaš je autoportret. Znači li to da Vam je tematika ugroženosti ovih životinja radi svođenja na testne subjekte u svrhu istraživanja u biokemijskoj i kozmetičkoj industriji posebno bliska? Što Vas je potaknulo na osjećaj da je upravo sada vrijeme da ih se od toga oslobodi?
Tako je, ovog puta sam stavila svoj autoportret u rad koji je napravljen u istoj maniri. To je svojevrsna podrška – tako stajem na stranu životinja. Veganka sam devet godina i nekako je došlo vrijeme da kroz svoju umjetnost progovorim i o takvim temama. Bit ću jako sretna ako će moja izložba barem jednog pojedinca nagnati da pri idućoj kupnji proizvoda okrene ambalažu i provjeri je li taj proizvod testiran na životinjama ili ne.
Izložbu je teško uočiti u Kiosku, a ne približiti joj se i pomnije razgledati kompoziciju čija je najvidljivija odrednica snažan kontrast između žarkih tonova ružičastih zečeva i tirkiznog prostora u koji su smješteni. Je li Vam namjera bila stvoriti vizualni sadržaj koji će najprije šarmantno privući i nešto širu publiku te im možda na takav način lakše rasvijetliti važnu poruku koju želite prenijeti?
Upravo sam s tom namjerom i išla. Cijelu kompoziciju sam svela na jednu boju, a to je ružičasta, koja je u kombinaciji s tirkiznom pozadinom, što na prvi pogled ostavlja slatki, bajkoviti dojam koji je zapravo u kontrastu sa svime što ova izložba problematizira. Smatram da će ovakav pristup puno više doprijeti do ljudi, ali im i ostati u sjećanju.
Mislite li da umjetnici, kada bivaju angažirani oko velikih i važnih društvenih problema, češće pribjegavaju estetski manje privlačnim prikazima u kojima nas grubo suočavaju sa surovim činjenicama iako je snažnu osviještenost itekako moguće ostvariti i kroz raznolike oblike ljepote?
Ljudi su različiti i na različite načine percipiraju život i stvari oko sebe pa tako i umjetnost. Nekima grubo suočavanje s određenom tematikom ima puno jači utisak. Mislim da je svakako pohvalno da se umjetnici bave takvim temama, kako god ih prezentirali.
Na otvorenju izložbe, ali i na fotografijama koje ju prate, modno ste usklađeni s radovima što nije neobično jer osim diplome Akademije likovnih umjetnosti posjedujete i onu Tekstilno-tehnološkog fakulteta na kojem ste docentica. Kako se kod Vas ta dva svijeta nastavljaju ispreplitati? Nadahnjuje li Vas stvaranje umjetnosti na modni izričaj ili se ta razmjena odvija u obrnutom smjeru s obzirom na to da ste tek nakon TTF-a odlučili upisati Akademiju?
Za mene je moda umjetnost. Svoja modna promišljanja dižem na višu razinu stvarajući modne instalacije i modne ilustracije većih dimenzija u kojima dolazi do ispreplitanja likovne umjetnosti i modnog dizajna. Bitna je priča koju želite ispričati. Konkretno kod ove izložbe sam potencirala modnu usklađenost s radom kako bih još jednom dala do znanja da sam na strani izloženih ružičastih bića.
U vašem je stilskom izričaju vidljiva ljubav prema retro estetici prošlih desetljeća, a istovremeno, u kontaktu sa svojim studentima, imate uvid u neke buduće modne tendencije. Što biste u modi izdvojili kao najdraže nasljeđe prošlih vremena, a što Vas pak najviše veseli u suvremenom okruženju? U kojem smjeru mislite da će se taj razvoj nastaviti s obzirom na činjenicu da smo sve svjesniji negativnih strana industrije „brze mode“ koju ste tematizirali i u instalaciji Does it look good on me?
Volim modu od kraja 30-ih do početka 60-ih godina prošlog stoljeća te se volim igrati različitim stilovima unutar toga. To je estetika koja me veseli i u kojoj se dobro osjećam, što je najbitnije za bilo koji stil koji se nosi. Moda je danas jedan od oblika vizualne umjetnosti pa zašto ne ispričati svoju priču.
Ljudi danas postaju sve više osviješteni koliko je modna industrija veliki zagađivač, što je pohvalno. Kupuju promišljenije i okreću se materijalima, proizvodima koji su kvalitetnije napravljeni (ovdje možemo povući paralelu s prošlim vremenima kada je odjeća bila kvalitetnije napravljena). Mislim da je ovo i odlična prilika da se ljudi okrenu manjim, lokalnim proizvođačima i kupnjom pomognu njihovom opstanku.
Bavite se zaista raznolikim temama, materijalima i načinima izlaganja zbog čega ne možemo pretpostaviti kakav biste nam sljedeći rad mogli predstaviti. Na čemu trenutno radite i imate li neki novi projekt u planu?
Ove godine me još očekuju tri samostalne izložbe kojima se veselim. Ciklus radova We Are Watching You bit će izložen u trima galerijama u trima različitim gradovima počevši s Galerijom Kninskog muzeja u srpnju, u listopadu slijedi Galerija Muzeja Moslavine Kutina, a kraj godine završavam samostalnom izložbom u Centru za kulturu Čakovec. Osim toga, na novim radovima se već radi, ali malo je prerano pričati o njima jer su još uvijek u postupku razvijanja i istraživanja.
