Misliš li da si pustila korijene u Zagrebu?
“Pa mislim da se to upravo događa. Mislim da u jednu ruku polako puštam korijene u Zagrebu. Nešto stvaram ovdje i sad to raste pa ćemo vidjeti kako će se razviti.”
Slikarica Toni Mažuranić vratila se u Zagreb nakon deset godina života u SAD-u, gdje ju je, u četrnaestoj godini života, odveo posao njene majke. U Washington DC-u završava srednju školu i Cleveland Institute of Fine Art te svoju zadnju godinu ondje provodi u Los Angelesu.
Opisuje mi svojih prvih nekoliko godina nakon povratka: “Bilo mi je teško vratiti se“, prisjeća se i nastavlja: „…jer sam deset godina provela u Americi, i to u godinama formiranja vlastitog identiteta, i onda se vratiš onamo gdje si mislio da se nikad nećeš vratiti. Tako da je bilo vrlo teško, ne samo iz financijskih razloga, od kojih je najveći problem bio otplaćivanje kredita za američko školovanje.“ Osim toga, dodaje: „Postoji moment kad završiš faks – na faksu je prioritet raditi svoj rad, a odjednom se moraš brinuti o drugim obavezama u životu. Trebalo mi je vremena da uskladim posao i slikarstvo; da idem na izložbe, upoznajem ljude, prijavljujem se na natječaje… Trebala sam uskladiti poslovni život sa željenom karijerom u nastanku.“ Zadnju rečenicu izgovara sa smiješkom, shvativši da, zapravo, vodi dva poslovna života jer je njeno sve slobodno vrijeme posvećeno slikanju. „Ali nekako s vremenom, kako su ljudi saznali za mene ovdje, dobila sam podršku od mnogih i sad se, evo, ipak nešto, napokon, događa.“
Toni slika kad god je u mogućnosti. Nije nimalo neobično doći kod nje na kavu i razgovor, a da ona uzme kist uz riječi: „Slušam te, draga, samo ću malo slikati!“ Danas, nakon pet godina boravka u Zagrebu, napokon ima dovoljno velik prostor za rad. Njene hiper-realistične slike postaju sve veće i detaljnije, tematika je ista, ali koncept se razvija i širi.
„To je u biti stil koji mi je nekako sam došao. Nikad nisam sjela i imala konkretan cilj, da želim slikati poput nekog slikara ili na određen način. Jednostavno, kad sam primila kist u ruke, tako mi je prirodno ruka krenula po platnu. Čak sam imala profesore koji su me tjerali da ekspresivno slikam i da debelo nanosim boju, ali meni je to bilo zastrašujuće!“, prisjeća se, smijući se samoj sebi. „Mislim da je malo i do mog karaktera. Prilično je opsesivan način slikanja i teži savršenstvu, što je mali dio mog karaktera.“ Upitala sam je o tehničkom procesu slikanja s obzirom da iziskuje logičko razmišljanje prije samog nanošenja boje: „Napravim raster. Prije nisam, ali kako su slike postale sve realističnije, brža sam s rasterom. Sigurna sam onda da će sve ispasti dobro. Puno slikara koristi danas projektor, ali uvijek sam bila nekako analogna, sve mi je lakše direktno na papiru. To je programiran proces, ne teče slobodno.“
Ono što je spontano u njenom slikarskom procesu je osmišljavanje djela. Već neko vrijeme radi prikaze kolaža koje sama prvo slaže: „Postoji ta pomisao: ‘aha ovaj moment je sad odličan!’ Neočekivano se dogodi, to je moment koji tražim; stvori se tenzija.“
The New Sexy Nude iz posljednje serije kolaža
S obzirom na njeno osobno iskustvo te ostajanju u bliskom kontaktu s prijateljima u SAD-u, lako može povući paralele između kulturne scene ondje i u Hrvatskoj. Smatra da je mladom umjetniku teško probiti se na scenu bez obzira na to gdje se nalazi, ali ističe važnost upoznavanja ljudi i stvaranja mreže: „Ondje je kulturna scena možda razvijenija i ima više mogućnosti, ali ujedno i više ljudi koji se nadmeću. Ali ima li više novaca i više ljudi koji kupuju umjetnine? Da, apsolutno. Tržište postoji i zato je lakše djelomično ili u potpunosti živjeti od svoje umjetnosti.“
„Trebalo mi je više vremena nego sam očekivala da stvorim poznanstva u Zagrebu, iako je lakše to učiniti u manjoj sredini, nego u, na primjer, Los Angelesu. Damir Sobota, prijatelj iz vrtića i osnovne, također je diplomirani slikar. On me upoznao s mojom generacijom umjetnika u Zagrebu i uputio me u koje galerije da idem. To je bila velika pomoć – da nije bilo njega, trebalo bi mi još više vremena za snalaženje.“ Danas o hrvatskoj umjetničkoj sceni može govoriti sa sigurnošću. Smatra da je recepcija hiperrealizma u Hrvatskoj vrlo dobra i da je figuracija većinski motiv u hrvatskom slikarstvu, ali istovremeno ističe da je infiltracija na scenu teška, bez obzira koristi li i ona figuraciju u slikama. Ne smatra da postoji zasićenost toga na sceni, ali ističe jedan nedostatak: „Na puno izložbi na kojima sam bila nedostaje neka teorijska, konceptualna pozadina. Smatram da je umjetnost reakcija na ono što se događa oko nas, a događalo mi se da bih došla na izložbu koja ima nekakvu temu, ali to uopće nije evidentno u radovima. Zaista mislim da danas koncept može biti izražen u bilo kojem mediju.“
Što za tebe znače korijeni?
“Općenito su nešto što je tvoj temelj… što pruža nekakvu bazu. Možda i nešto što te drži čvrsto na tlu… Vraća me to u djetinjstvo. Sve one stvari koje smo proživjeli kao mali ostavljaju takav trag da je to, zapravo, nekakva baza odakle sve ide dalje. Zašto, u biti, stalno radim slike feminističke tematike? Jer sve ono što sam doživjela kao curica – od igranja s barbikama i razmišljanja: ‘Jednog dana ću biti kao ova barbika!’, preko slušanja svoje mame kako priča o celulitu kao nečemu nepoželjnom, do čitanja OK! časopisa – to su sve neke stvari koje su u mojim korijenima, a koje utječu na to zašto radim ove slike.”
Njena sjećanja na susrete s umjetničkim radom u djetinjstvu su pozitivna. „Uvijek su me podržavali svi oko mene. Apsolutno sam uvijek imala podršku, a najveću od mame. Kao mala sam crtala ljude, izrezivala ih i igrala se s njima – što je zanimljivo jer sad radim kolaže. Imali smo nekakve stare, koje bi danas bile vintage, Disney knjige koje sam izrezala… To mama baš i nije podržala.“ Smije se i nastavlja: „Ali ja sam sve živo rezala i s tim se igrala. Barbike mi nisu bile dovoljne. Tako da sam krenula s tim malim ljudima i ženama koje sam crtala, onda je nekako to prirodno krenulo prema modnom dizajnu.“
Gledajući unatrag petnaest godina, govori o poteškoćama koje su je dočekale kao trinaestogodišnjakinju u SAD-u: „U tim godinama prolaziš sam kroz neke promjene, a onda uz to dolaziš na totalno nepoznato mjesto gdje ne znaš jezik u potpunosti i mijenjaš način školovanja. Uvijek se osjećaš kao stranac koji ne pripada – osjećaš se izgubljeno u tom novom svijetu, a tu je i velik pritisak društva.“ Oduvijek se bavila umjetnošću ne znajući da joj služi kao svojevrsni ispušni ventil. „U srednjoj školi, kad sam pohađala fotografiju, pokazala sam profesoru, koji je po struci slikar, svoje skice. Rekao mi je: ‘Ti moraš slikati’, tako da sam idućeg semestar slušala predmet Studio art s njim i probala slikati na platnu akrilom što me oduševilo. To je bilo to. Tako sam nekako odlučila da bih upisala Akademiju. Bila sam starija i sve više sazrijevala i shvaćala stvari oko sebe, zato me sve manje privlačio svijet mode.“
Osim modnog dizajna, kao srednjoškolku, privlačila ju je i arhitektura. Crtala je tlocrte i ozbiljno razmišljala o upisivanju Arhitektonskog fakulteta – prevagnula je snažnija mogućnost prenošenja poruke slikarstvom. Čak i njeni najraniji radovi na Akademiji pokazuju potrebu upravo unošenja vlastitog viđenja svijeta u umjetnost: „Tematski su moji rani radovi bili slični današnjima. Počela sam raditi radove o bulimiji i anoreksiji. Uvijek sam slikala žene. Radila sam ogromne aktove u svrhu prihvaćanja same sebe i svog tijela.“ Gledajući stare radove danas, kaže da prvo primijeti tehničke greške, „ali ujedno su mi jako dragi jer znam zašto sam ih radila i zašto mi je to tada bilo važno. Iako vidim te greške, prihvaćam ih jer shvaćam da su dio procesa.“ Daleko najveći utjecaj na nju ostavilo je otkriće feminističke teorije na prvoj godini studija: „To mi je otvorilo misli i vrata za daljnje otkrivanje; kad sam se uhvatila teme sam radila čak i video performans i počela sam istraživati jer nisam ni znala koliko umjetnost može prenijeti poruku i imati nekakav stav.“
Slike iz serije cover[THE]girl
Misliš li da je za tebe slikarstvo uvijek teklo prirodnim, neprekinutim tokom?
“Ljudi jako dugo traže što žele. Ja sam brzo upala u slikarstvo. Bilo mi je baš jasno pa sam ostala pri tome; nisam to planirala ni očekivala, jednostavno se dogodilo.”
Jedino što je brine recepcija je njenih radova. Upitala sam je smatra li da postoji mogućnost da publika njene slike doživi samo kao lijepe, bez obzira na njoj najvažniji dio – teorijski koncept iza samog rada. Nisam ni završila rečenicu, njeno lice poprimilo je drugu boju: „Toga se užasno bojim. To je često bio istaknut problem dok sam studirala. Konstantno se govorilo da su moje slike previše lijepe. Da nisu dovoljno iskrivljene da bi potakle razmišljanje. Ne bih se složila s time za današnje radove, ali neki stariji su jednostavno…“ i nakon kratke stanke zaključuje: „One mogu biti reklama. Jer se uklapaju u to. Nisam radila ništa dovoljno drugačije da se dogodi taj moment da se gledatelj preispita.“ Prijelaz se dogodio u Zagrebu: „Krenula sam dublje u tematiku s prošlom serijom Cover[THE]Girl gdje sam doslovno stavljala masku na lica žena s naslovnice. Mislim da je to bila jako zanimljiva intervencija pogotovo s reflektivnim materijalima u kojem se gledatelj vidio u samom radu. Neke slike iz moje nove serije kolaža groteskne su. Mislim da sam na dobrom putu. Također, moram biti svjesna da postoje ljudi koji ih jednostavno neće shvatiti, oni koji će uvijek vidjeti samo ono lijepo na slici.“
Otvorenje izložbe Miles and Miles of Perfect Skin u Pikto galeriji u Branimir centru (Branimirova 29 u Zagrebu) održat će se 5. travnja u 20 sati. U sklopu otvorenja, u 19 sati, održat će se tribina na temu ženske ljepote, standarda i uloge medija u životu suvremene žene na kojoj će sudjelovati sama umjetnica, zatim Leila Topić, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i članica Centra za ženske studije koja će predstaviti spomenutu problematiku iz povijesnoumjetničkog rakursa i Marina Paulenka, diplomirana grafička dizajnerica, akademska fotografkinja i članica Centra za ženske studije koja će govoriti o odnosu žene i medija, iz perspektive mlade žene i umjetnice na hrvatskoj sceni.
