Dragi ljudi, evo koja o prednostima Instagrama! Valja pričati o dobrim stvarima. Jedno popodne naišla sam na profil pun fotografija od kojih je teško odvojiti pogled. Usporedit ću ga sa sladoledom. Kako ne bih pretjerala i upotrijebila riječ ovisnost, mogu reći samo – gušt.
Autorica je ovog profila fotografkinja Filipa Sršen. Završila je restauraciju metala na Umjetničkoj akademiji u Splitu te u istom gradu danas radi kao konzervator-restaurator u Arheološkom muzeju. Struka joj je uvelike glavnom smjernicom u odabiru fotografskih motiva, čiji je fokus upoznavanje gledatelja tj. promatrača s prirodnom i kulturnom, materijalnom i nematerijalnom baštinom i dobrima u Dalmaciji. Odabrani motivi datiraju iz vremena prije antike pa sve do vremena poslije industrije. Filipa koristi profil kako bi pobliže upoznala publiku s radom konzervatora koji je po potrebi, i ako drugačije ne ide, restaurator.[1] Dragi čitatelju, naći ćeš je na profilu @el_chompeta.
Fotografkinja oživljava motive smještajući ih u kadar u kojemu ih postavlja u međusobni odnos i ostvaruje njihovu komunikaciju. Opći je dojam cijelog opusa mir. Postignut je kompozicijom, svjetlošću i tonovima, dok su istovremeno motivi te kompozicije signalizacija oku promatrača za uočavanje igre koja se odvija na fotografiji. Ti će „prometni znakoviˮ pozvati i uključiti promatrača u igru, koji nikako neće ostati zakinut za faktor zabave koju ona nosi.
Također je u njezinu stvaralaštvu ključan i faktor dokumentacije.[2] Filipa je glavni fotograf festivala Zen Opuzen, koji već nekoliko godina podrazumijeva dolazak domaćih i stranih street-art umjetnika koji svojim intervencijama daju novo ruho našem malom mistu Opuzenu.
Kaže se kako dobar fotograf ide ruku pod ruku s Kairosom[3] koji će mu dovoljno prije namignuti i tako dati znak za vrijeme okidanja.
Ruzinavo auto, ruzinavi most, ruzinava tri broda. Mislim, nisu ruzinava nego su puna algi. Sve je ruzinavo, al' je autentično. Čuješ onaj klap klap, onaj ide u polje. Milton plovi, uvatija je ribe za ručak. Sad već peče, ovo je zapravo već i večera. I sve se potrefilo: boje su jednake, a sve je šporko od topline. I od korištenja.
Neke Filipine fotografije upoznaju nas s dobrima, druge pak ukazuju na ljepotu svakodnevice i detalja, trenutaka koje je tako lako ispustiti i zaobići. No ne i njoj. S njom ruku pod ruku ide Kairos.
Baština je jako širok pojam, upravo zbog onog nematerijalnog. Uz kulturna dobra, ta baština su meni ribari koji idu ujutro na ribe, Zen Opuzenci koji oslikavaju zidove... Sam primjer što je to misto bilo otvoreno za taj događaj, dokaz je stanja jednoga mista!
Ova noga i dječak na smeću šta sidi i pilji doli u more. Ej, on je sija na kantu za smeće samo da može gledat u more! I još ova igra, ka' da ga može gurnit nogon.
Idu u mandarine s lađom, ovo je zora. Može bit sad, može bit prije sto godina, samo po autima možeš prepoznat koje je doba. Ja manipuliram time, ne fizičkom obradom. Za mene analogna i aparati i stara tehnika, to… ima nešto svoje! Osjećan puno bolje taj aparat i više mi je intuitivan. Ne možeš vidit fotografiju odma, nego moraš čekat. I onda fotografiraš jednu i moliš se da će ispast dobro. Nakon iščekivanja slijedi razvijanje, pri čemu zaboraviš što si fotografirao. A kad ih opet vidiš, sitiš se svega. Drugačiji je doživljaj!
Zbog čega je važno prepoznati baštinu? Fantastično je kako hvataš i predstavljaš slojevitosti.
Fotograf krade kadrove grada, ali na human način, u želji za predstavljanjem istog. Biram kadrove kojima želim da lokalnim stanovnicima postane – lijepo. Da prigrle i zaljube se u vlastito mjesto. Kad vide da su se drugi zaljubili i da drugi to cijene, pa će i oni to cijenit što imaju. Uvik je tuđa trava zelenija.
Ogromna je važnost u prepoznavanju i dokumentiranju baštine. Ispostavilo se do sada i da slučajne fotografije prolaznika mogu biti vrhunska dokumentacija godinama nakon. Da nije bilo fotografije Grgura na kojemu se vidi prolaz, ne bi ni znali da možemo uć' u njega.[4]
Važno je da se ljudi s baštinom senzibiliziraju. Ako će se stopit ko Jadro, može, to je odlično.
Ovo je Palma del Opuzen, primjer moje reference na modernu umjetnost. Ciljna skupina su mi mještani, ljudi koji su posjetili fast food Palmu. Da imaju fotografiju za koju će reć: ovo je naša Arizona, ovo je naša gas-station slika.
Filipa, što je chompasto?
Ponekad u mojim kadrovima odzvanja naiva. Predimenzioniranost koja strši, a ostvaruje se bojom i čistim oblicima. Svi ti moji čudni oblici su ono što zovem chompasto.
Uz želju za fotografiranjem chompastog, isti ju potiče na dodatno stvaralaštvo. Umjetnica širi kadar dodavanjem digitalnog minimalističkog crteža, čime nastaju kolaži. Navodi da joj to dolazi prirodno i da bi u budućnosti voljela od toga napraviti plakate. Zasad ih možemo pronaći u istaknutim pričama (eng. Story Highlights), dakako, pod nazivom Chompasto. Njima fotografkinja propituje granice okvira. Želi razbiti njihovu konačnost dajući im kreativno proširenje kojeg je promatračevo oko željno kada se svađa i ne želi dugo gledati u sliku, jer je okvirom iziritiran.[5] Tako se igrao i Verrocchio s nogom svetog Tome koji dira rane Isusu dok su smješteni u Donatellovoj niši Orsanmichelea u Firenci.[6] I, naravno, kasnije barok i rokoko ekipa.[7] Pa i Vlaho Bukovac.[8] Živjela sloboda!
I još jedna. Što je zajedničko Šenoi[9] i Filipi? Dvije autentičnosti. Prva je ona njihova, a druga ona koju potiču. Dvije, a jedna jer obje su ista stvar.
Među motivima podjednako se nalaze i pejzaži i portreti i sve vrste dobara. Filipa, otkrij nam za kraj, što je dobar kadar?
Ne volim forsirat. Ako triba, ja ću stat, sidit tu i čekat tri ure, samo da netko dobije prirodan pokret ili da ta ptica sleti na granu, di san ja zacrtala da sleti, ili općenito samo čekan i vidin što će se dogodit. Dok čekan i upijan cilu atmosferu zapravo se dogode najbolje scene. Tražim igru boja i volin uhvatiti cili landscape. Želim prikazat sve autentično, a to ne možeš samim kadrom, moraš i osjećajem. Osjećaj je to što želim vidjet na svojim fotografijama, a njega ne čine nikakvi zakoni. 'Oće li to bit' ružna ili lipa scena, brodogradilište, suncobrani, auta…. Ako oni pričaju neku svoju autentičnu priču, to je meni super. Kad si u prirodi, nema lošega kadra.
[1] Prema riječima fotografkinje.
[2] Ok, ok, tako se može pristupiti svakoj ikad stvorenoj fotografiji što joj donosi i otvara mali milijun filozofskih aspekata i rasprava, ali sad ostanimo tu jer članak neće nikad završiti krene li se u analizu semiotike i semiologije i strukturalizma i dadaizma i počnu li pive u Krivoga.
[3] Kairos enciklopedija; dostupno na linku; usporedbu fotografa i Kairosa vidi u: Dubravka Osrečki Jakelić: Mladen Tudor: fotografije 1954–2004., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2005.
[4] Kao restauratorica metala, Filipa je radila na restauraciji skuplture Grgura Ninskog koja se nalazi pokraj Zlatnih vrata Dioklecijanove palače u Splitu i čiji je autor Ivan Meštrović.
[5] Victor Burgin: Kako gledamo fotografije, Život umjetnosti 89(2011), str. 108 – 109., dostupno na linku.
[9] Vidi: August Šenoa, Oj budi svoj, Vijenac, 1874. g., u moderno doba na linku.
