„Nova kolekcija – odlična referenca na potrošačko društvo, ali i kulturu: nova slikarska kolekcija! Svježi radovi! Nova kolekcija na tržištu umjetnina!“ Takva je bila moja reakcija na naziv Mijine izložbe diplomskih radova.
Kada mi je Mia natuknula da je počela raditi na novom slikarskom ciklusu, s nestrpljenjem sam njezine opise pretapala u mentalne slike, pokušavajući ući u trag formama koje su tek nastajale. Mjesec dana nakon inicijalnog razgovora, na njezin poziv, uputila sam se na Jabukovac. Zidovi su tada još na sebi nosili stotine studentskih radova. Desno od ulaza, na kraju hodnika, mirisala je svježa boja. Mia me uvela u prostoriju gdje sam odmah primijetila neonske sprejeve kako leže pored tradicionalnog slikarskog inventara. Na štafelaju je stajala studija retuširanog ženskog lica, tako simpatično odvratnog da ga je moj estetski kompas objeručke prigrlio. Miju i mene spojila je ljubav prema kiču, trashu i groteski popularne kulture. Objema su te pojave banalne do razine privlačnosti, a njezina ljubav prema slikarstvu lako se sprijateljila s mojom strašću za prevođenjem likovnosti u tekstualnu formu. Kao kraj suradnje, donosim prepisku razgovora iz Mijinog ateljea kojeg smo vodile nekoliko dana prije otvorenja njezine prve samostalne izložbe u Galeriji Širi koju možete posjetiti radnim danom od 9 do 14 sati te od 16 do 20 sati ili subotom od 11 do 16 sati. Izložba će za posjetitelje ostati otvorena do 24. rujna 2020. godine.
Nova kolekcija – kako se i kada javila ideja za naziv?
Tijekom studiranja sve su se moje misli počele usmjeravati prema istim htijenjima – počela me zanimati teorija slike koja se krenula akumulirati u ciklus. Kako se ciklus razvijao, javila se potreba za traženjem odgovarajućeg naziva. Mnogo sam vremena posvetila smišljanju naziva, a tu su se našle razne sugestije kolega i prijatelja. Odjednom mi se nametnula Nova kolekcija koju sam isprva namjeravala ostaviti kao radni naziv, do trenutka dok ne smislim nešto bolje. Prošli su mjeseci i mjeseci, a svi novoosmišljeni nazivi brzo bi mi dosadili. Razmišljajući o Novoj kolekciji shvatila sam na koliko razina ona progovara o onome čime se bavim. Naziv je prije svega floskula koju viđamo na izlozima shopping centara, ona je već izlizana kao fraza bez pravog učinka. Isti taj naslov stavljam u izlog galerije kako bi i on funkcionirao kao dio postava. Smatram da je sugestivan na više razina: osim konzumerizma, komentira i status umjetnosti, izlaganja i brze izmjene trendova.
Podsjeća li te to na tržište umjetnina ili bi radije izbjegla komentar?
Ako kompariramo potrošačko društvo s tržištem umjetnina, u oba se ogleda stanje društva. Umjetnost i kultura uvijek slijede društvo. Ako je društvo izrazito konzumeristički nastrojeno, onda će i umjetnost imati neke aspekte toga.
Nije umjetnost kriva!
Umjetnost je samo tu da nam kaže kako živimo.
Možemo se osvrnuti na tvoje radove. Primijetila sam da svoja platna često upotpunjavaš motivima iz popularnih medija. Možeš li mi reći nešto o ikonografiji?
Ponekad ti elementi imaju opće značenje, a ponekad su na duboko osobnoj razini. Mislim da to nijedan umjetnik ne može izostaviti. Recimo, groteskne osmjehe u ovom ciklusu slika izazvalo je iskustvo masovnih medija i inzistiranje na neprestanoj sreći. Naravno, masovni mediji ne prezentiraju samo idealan život – imaju s druge strane i puno nasilja. Ali nema sredine između jednog i drugog.
Nema naturalizma?
Da, uvijek se ide u krajnosti, uvijek se idealizira ili dramatizira.
Idealizacija je dio duge tradicije europske povijesti umjetnosti. Kanoni su uspostavljeni od Mirona, ali i puno ranije – rekla bih da kanon seže sve do Asiraca i Babilonaca… Ikonografija je jedna konstanta koju baštiniš iz duge tradicije. Mislim da će mojim kolegama biti zanimljivo čuti nešto više o načinu na koji joj pristupaš.
Za početak, aureole iznad glava mogu se interpretirati na više razina. Njima se likove stavlja u vezu s religijskim ikonama. Ovim motivom sugerirana je suvremena tendencija zamjene duhovnog materijalnim. One su ikone suvremenog doba. Sami nazivi slika žele uspostaviti komunikaciju s povijesti umjetnosti i slikarskom tradicijom. Tako stavljam radove u kulturno-povijesni dijalog. Tu su, primjerice, duge i dupini kao motivi bezbrižnosti i razbibrige. Oni su učestali motiv, a njihova povijest prikazivanja broji se u tisućama godina – duga je dugo vremena u kršćanskoj umjetnosti služila kao simbol sjedinjenja Boga i čovjeka, neba i zemlje. Dupini pak oduvijek predstavljaju mudrost, preporod i spasenje. Zanimljiva mi je kulturna preobrazba tih simbola i njihova plošnost u popularnoj kulturi čiji je konačni rezultat – kič.
Ako inspiraciju deriviraš iz slika popularnih medija, postoji li ispravan način gledanja tvojih radova?
Drago mi je da me to pitaš. Figurativno slikarstvo pruža mogućnost različitih interpretacija. Svaka osoba ga promatra na drugačiji način. Netko tko možda nije upoznat s vizualnom kulturom iščitavat će površnu razinu slike te ih vidjeti kao lijepe, a prikazane figure kao privlačne i zadržat će se na prvom dojmu i sadržaju. Za gledanje slika postoje mnogobrojni načini i razine te mi je upravo ta lepeza različitih recepcija i reakcija pozitivan ishod izlaganja.
Razmišljam o starim majstorima. Primjerice, na prvi pogled, Manetova Olimpija učinila mi se kao još jedan akt devetnaestog stoljeća. Nije mi bilo jasno zašto je to uopće drugačije i bitno. Tek kada uđeš u sliku, kada vidiš da je to kritika kroz simbole, tada ju kreneš gledati drugačije. Zato sam te pitala postoji li ispravan način za gledanje, jer o načinima gledanja ovisi i tumačenje sadržaja. Dobila sam dojam da je cijeli ciklus zasnovan na suodnosu gledanja i razmišljanja, percepcije i recepcije.
U svom radu ne želim izreći neku činjenicu i na nju staviti točku. Za početak, ne možemo gledati ni misliti isto. Definitivno slikama komentiram sve o čemu promišljam, što proučavam i proživljavam pa se onda ti komentari mogu drugačije iščitavati. Puno ovisi o tome iz kojeg konteksta i s kakvim stavom netko unaprijed pristupa radovima.
I kako taj netko pristupa slici u galeriji, a kako slici na ulici, što očekuje od slike u galeriji, a što od slike na ulici.
Meni je zanimljiv koncept gledanja slike u galeriji. Kada izoliramo radove u white cube, ljudi ih drugačije percipiraju. Traže od promatrača promišljanje i introspekciju.
Pitanje je hoće li slika u galeriji promijeniti način na koji netko gleda druge slike na ulici. U white cube-u, klasičnom galerijskom prostoru s bijelim zidovima, sav fokus pada na rad. Na ulici i u životu svaku vizualnost koja te okružuje uzimaš zdravo za gotovo.
Kad kažeš slika, mogla bi ti o njoj pričati šest sati. Ljudi danas slikarstvo gledaju kao stari medij koji nema što ponuditi. A u svijetu gdje je slika tako dominantan medij, slikarstvo ima ogroman potencijal. Upoznavanjem sa slikom možemo postati sposobniji za tumačenje svijeta oko sebe. Na internetu 90 % sadržaja čine fotografije, ilustracije i slično. Dok nije bilo televizije, slika je bila prestiž, pa čak i prvi časopisi u boji… Danas ju se uzima zdravo za gotovo. Zapravo se na nesvjesnoj razini odvijaju procesi recepcije i to nisu bezopasne stvari, pogotovo ako se nekime time može manipulirati.
Prosječni promatrač automatizirano upija vizualni sadržaj, stvara očekivanja na temelju slike, gradi mišljenje o svijetu i sebi na temelju slike. Gadno je kad se slika krene miješati s karakterom, kada se vizualno krene uplitati u procjenu stvarnosti…
Nastavile smo razgovarati o Aby Warburgu, John Bergeru i slikama još dugo, nakon čega smo shvatile da je potrebno vratiti se na temu Nove kolekcije.
Kako misliš da će ostariti tvoji radovi? Kako će ih se gledati za pedeset, dvjesto, petsto godina? Pitam te jer smo se već dotakle tvog odnosa prema slikarskoj tradiciji.
Mislim da su slike uvijek dobar odraz vremena i društva. Kroz moje slike, koji su kolaži popularne kulture, dajem socijalni komentar. Mislim da se iz tih slika može dobro iščitati o hipervizualnom dobu u kojem živimo. Danas je sve krcato vizualnim sadržajem, kao jedno veliko smetlište na kojem ćeš možda čak i pronaći nešto dobro. Mislim da će jednog dana biti jako teško iskopati kvalitetu.
Uz to, budućnost donosi nove kriterije vrednovanja, novu percepciju…
Zato se i umjetnost prošlosti promatra kao zastarjela, kao pripovjedača iz minulog doba. Možemo ju evaluirati u kontekstu tog razdoblja, ali nam možda nije zanimljiva kao današnja rješenja s kojima se možemo poistovjetiti na dubljoj razini. Što smo vremenski udaljeniji od neke umjetnosti, to je veća emocionalna distanca koja nas od nje dijeli. Naravno, ne radi se o pravilu pa tako u nekom trenutku Tizian djeluje uzbudljivijim i bliskijim od bilo kojeg suvremenika.
Ulazimo na bojno polje između onih modernista i antičara koji naginju purizmu. Mislim da bi bilo spretno zaustaviti se na vrijeme.
Slažem se.
Još jedna stvar: postoji li razlog zašto u tvojim ciklusima dominira ženski lik?
Taj mi motiv dolazi prirodno i nisam to ni shvatila dok nisam napravila već petnaest slika sa ženama, ups! Smatram da reference koje sam crpila iz masovnih medija nisu slučajno u velikoj mjeri prizori žena. Eksponiranost mlade uglađene žene kroz medije funkcionira na simboličkoj i manipulativnoj razini pa cijeli ciklus i tako postaje odraz kulture u kojoj živimo. Jednostavno mi se lakše poistovjetiti ženama
