Klasja Habjan, mlada umjetnica iz Zagreba, grafička je dizajnerica, ilustratorica i spisateljica. Zašto voli crtati, koje tehnike u njezinom opusu prevladavaju te o kakvim novim planovima i suradnjama je riječ otkrivamo u razgovoru s njom.

Kada ste se počeli baviti umjetnošću i u kojem ste mediju radili na početku?

Uvijek sam voljela crtati po svemu, od zidova do bilježnica, ali sjećam se da sam prvo isključivo voljela kvadratne formate blokića, oblikovati skulpture (prve su bile od smočenog pa sušenog i bojanog wc papira, kasnije od raznih pronađenih materijala), pisati kratke priče (obožavala sam školske sastavke), a jedno vrijeme sam i snimala filmove u osnovnoj. Kombinirala sam medije i istraživala kroz igru i proces, rijetko uopće svjesna „stvaranja“. Na faksu sam se kratko posvetila stop-motion animaciji i crtanju po staklu. Uslijedilo je oblikovanje i ilustriranje vlastitih i tuđih knjiga te razvijanje odnosa teksta i slike, a tu sam negdje i danas, gdje od tehnika prevladaju tuš na papiru, kolaž i monotipija (otisci valjkom).

Kada ste odlučili da ćete se profesionalno baviti umjetnošću?

Profesionalno se bavim grafičkim dizajnom, a ljubav prema crtanju i grafici zauzima sve više prostora i vremena, pa ju se sve više i usudim tako promatrati. Mislim da će zanimljiviji tren biti onaj u kojem se odlučim isključivo njome baviti, ali do toga još ima vremena.

Što Vas veže uz ilustraciju kojom se bavite, tj. koja je posebnost medija i Vaše palete?

Volim crtati tušem, slobodnom rukom, bez skice i plana i na taj se način isključujem od svijeta. Nastaju monokromatski radovi koji su rijetko serija, uglavnom je svaki za sebe, ali česti su motivi flore i faune ili siluete ljudi naspram prirode, s puno bjeline. Moguće da prizori koji nastaju odražavaju potragu za mirom i skladom.

Kada ste prvi put izložili svoja djela i gdje? Kada ste prvi put samostalno izlagali i gdje?

Prva samostalna izložba, koju rijetko spominjem, zapravo je bila u maloj galeriji Skale do Sunca koju je vodio moj tata u Staroj Novalji na otoku Pagu 2013. godine. Izložila sam Pješčani grad, seriju crvenih crteža o dječaku i hobotnici. Budući da se dosad nisu mogli vidjeti ti radovi, možda je vrijeme da ponovno izrone.

Ako možete izabrati. koji biste projekt izdvojili kao najdraži?

Izložba Otapanje u Galeriji Kranjčar u jesen 2022. godine ispunila me i dala mi posebnu snagu. Prvi put sam zakoračila u boju i horror vacui te crtala live. Taj je period bunar osjećaja i izazova, ali pamtim toplinu posjetitelja i nevjerojatno vrijedna prijateljstva, poput onog s Jelenom Janković koja je fotografirala izložbu.

Djelujete u kolektivu Klasja i Zita: čime se on bavi i kako je nastao te što promiče?

U kolektiv nam se pridružila i Andrea Šumberac, također grafička dizajnerica. Naš mali studio djeluje primarno na području kulture, oblikujemo razne vizualne identitete i publikacije, pakiranja, postave izložbi i slično. Meni je posebno drago kad se nadopunjujemo i kad i medij ilustracije pronađe svoje mjesto, što je zapravo vrlo često.

Imate li trenutno u planu neke nove suradnje? Koja / Koje su njihove teme?

S Tattoo Rroomom (Mateom i Ivanom Lešom) uskoro ću u Puli ponoviti flash day crtanja ilustracija za tetovaže. Voljela bi ponoviti suradnju s Viúvom Lamego, portugalskom tvornicom ručno oslikanih pločica. Vesele me i buduće izložbe, od kojih će jedna uključivati razmjenu teksta i slike s drugom autoricom iz regije, ali detalje još ne smijem otkriti.