Znate li tko je jedini predstavnik ‘paper toy scene’ u Hrvatskoj? Ne znate? Jeste li možda čuli za videe ‘St.Bugbot’ ili ‘No place for papartoys’? Ni to? Znate li uopće što je papertoy? Čekajte, ni to? Bez brige, saznat ćete sad. Čitajući ovaj intervju saznat ćete priču o našem svestranom umjetniku Marku Zubaku i njegovim papertoysima, ali i o mnogo čemu (dodatnome). Kako je moguće od igračaka napraviti umjetnost? Kakav je studenski život u Bologni i Barceloni? Čiji su klinci kreativniji: naši ili strani? Kako doći do svoje besplatne šablone za papertoya? Svi odgovori, samo ‘proskrolajte’ malo niže.
Prvo pitanje: Kako ste danas?
Danas, kada počinjem sa pisanjem intervjua, sam vrlo radno, tako da će mi ovo biti i jedini odgovor iz intervjua koji ću danas napisati.
Rođeni ste u umjetničkom okruženju te ste počeli stvarati jako rano. Tko je zapravo bio vaša najveća inspiracija ili uzor? Nalazi li se on unutar vaših obiteljskih krugova ili ste ga pronašli izvan njega?
Naravno da sam najviše upio od roditelja, sve je počelo doma, a nastavilo se kroz podršku u svemu što sam radio. Tako je i ostalo.
Koja vam je tehnika tada bila najmilija, a koja je sada? Čime najviše volite raditi?
Kao mali, najviše sam volio modelirati figurice od glinamola i onda ih oslikavati. Sada mi je sve podjednako uzbudljivo, pa čak i suhoparni rad na kompjuteru, bilo da se radi o animaciji ili krojenju papertoysa.
Sjećate li se nekog posebno dragog rada iz djetinjstva ili tih ‘ranijih faza stvaranja’?
Imam dosta radova iz djetinjstva koje su moji roditelji sačuvali, a iz ‘srednjoškolske’ faze imam lik Bugbota i tronogog bika, za koje još uvijek ne mogu reći da sam ih prepustio ‘prošlosti’. Tako je jedan Bugbot do prije koju godinu krasio fasadu zgrade Vip-a u Zagrebu, a jedan se još uvijek drži na zidu u Branimirovoj ulici. Sa druge strane, bik sa tri noge nastao je kao jedna od mojih malih oslikanih figurica, a ubrzo su se pojavili i ovan i koza te sam tu seriju nazvao Zoidion. S vremena na vrijeme osjetim potrebu “posjetiti” taj oblik, više nisu tako mali, a realizirao sam ih i u mramoru.
Studirali ste slikarstvo na „Accademia della belle arti di Bologna“ u Italiji. Zašto baš u Bologni, a ne u Zagrebu? Je li tada postojala neka veća razlika u programu studija ili vas je nešto drugo navelo na to?
Zapravo nikada mi nije bila namjera ići na akademiju, mislio sam na arhitekturu, možda… Kako nisam prošao na prijemnom, upisao sam strojarstvo da ne gubim godinu. Problem je bio što sam uvijek volio matematiku i fiziku, tako da sam se zagrijao za faks i počeo studirati. Na sreću, roditelji su skužili da sam se ozbiljno primio knjige i nakon nekoliko mjeseci me pitali kaj mislim da idem negdje van na akademiju. Baš u to neko vrijeme su bili prijemni ispiti u Italiji, pa sam otišao tamo, a kako nikad prije nisam bio u Bologni, pala je odluka na taj grad.
Isto tako sam nakon treće godine odlučio otići negdje u Španjolsku i dovršiti studije ondje. Nekako mi je Bilbao bilo lijepo ime grada, ali kako sam skejtao i prijatelji su mi pričali da je Barcelona ludnica, eto, završio sam tamo. Sva sreća da me nisu primili na arhitekturu!
Možete li nam ispričati neku zanimljivu anegdotu? To može biti neka šaljiva/interesantna priča tijekom studija, a prihvaćamo i one kasnije.
Najupečatljivije što mi se dogodilo je bilo na jednoj skupnoj izložbi papertoysa u okolici Bologne, 2012. godine, koja je na dan otvaranja propala, jer je bila gotovo u epicentru potresa jačine 6.1. Ta jeza nasilnog buđenja usred noći, uz buku, trešnju i padanje stvari, jako dugo nije izlazila iz mene. Eksplozija bombe pri bombardiranju Sljemena koja me probudila usred noći, jer živim u podsljemenskoj zoni, nije ništa u usporedbi s ovim. Nekoliko ljudi je tada poginulo blizu mjesta gdje smo bili, a dosta se građevina srušilo. Lagani potresi su se nastavili kroz noć i dan i nije više bilo vraćanja u kuće, a tako je bilo još i mjesecima kasnije.
Na vašoj sam stranici uočila da ste imali mnoge samostalne i grupne izložbe ne samo u Zagrebu, ali i izvan njega. Kako vam je pošlo za rukom doći na međunarodnu scenu? Koliko ste truda uložili u svoje radove? Što umjetnik mora napraviti da bi se progurao na scenu?
Zapravo još od malena radim samo svoje stvari, a da bih to mogao raditi, bilo je potrebno ostati dosljedan tome, pod svaku cijenu. To bih mogao nazvati ‘prva ljubav’, (zajedno sa skejtom). Zato su papertoysi ‘druga ljubav’. S vremenom su počeli dolaziti i rezultati, ali ‘borba’ nikad ne prestaje. Kroz taj proces ja se nisam baš motao u tim ‘scenskim krugovima’ tako da zapravo i nisam baš na sceni.
S druge strane, papertoy scena je nešto relativno novo i tu sam aktivan od početka, tako da sam zahvaljujući tome uočen i u svijetu te je s te strane dosta toga došlo, a “scenski” najdraži su mi bili susreti sa drugim ljudima koji rade papertoyse.
Mislite li da je lakše zasjati na umjetničkoj sceni danas ili je bilo lakše prije? Koliko na to utječu mediji (televizija, internet i slično)? Koje su njihove prednosti, a koje mane?
Ne znam kada je bilo lako i je li sada neka razlika, moje iskustvo je vezano za Italiju, Španjolsku i Hrvatsku i nigdje stvaralačka umjetnost nije posao koji se može odabrati da bi se od toga živjelo. Meni se dio toga dogodilo upravo zahvaljujući internetu, ali najmanje zahvaljujući društvenim mrežama. Internet je uvelike otvorio mogućnosti i smanjio svijet i ja sam do sada okusio samo prednosti.
Što mislite: ima li veću vrijednost umjetničko djelo s pričom ili umjetnost radi nje same ?
To ovisi o “prodavaču” (umjetnik, kustos, kritičar…). Ponekad “kupim” objašnjenje, ako me uspije inspirirati, a ponekad je dovoljno ono što vidim.
Prvo što sam uočila od vaših radova su papertoys. Kako ste započeli s tim? Koji je bio cilj ispunjen? Kako su se radovi razvijali? Koje su se nove ideje pojavljivale i jeste li nailazili na kakve prepreke? Kako to da je većina šablona za papertoys na vašoj stranici besplatna? (osim policajaca hehe)
Fenomen paperotysa, znači da nije paper craft ili nešto rađeno za klijenta, nego da ljudi kreiraju svoje stvari i dijele ih besplatno preko interneta, naziva se i art/designer papertoys ili urban papertoys, postoji nešto više od deset godina, a ja sam naišao na to 2007. godine, dok sam još studirao u Barceloni i odmah se zaljubio u to. Moj cilj od početka bio je odmaknuti se od dizajna i pokušati postići da se nešto što u svom nazivu ima riječ ‘igračka’, počne percipirati kao umjetnost. Još uvijek osjećam kao da nešto tek treba doći, iako je onaj zamašaj u tom svijetu bio otprilike do 2010. godine. Ta moja težnja inspirirala me za seriju radova i videa pod nazivom ‘No place for papertoys’. Iako sam se papertoysima bavio tek kad bih osjetio potrebu za odmorom od slikanja, uspio sam s njima ući u galerije i muzeje, pa čak i sajam suvremene umjetnosti u Münchenu, Stroke, što je meni dovoljno, no to je daleko od neke ozbiljnije afirmacije ovoga medija kao umjetničkog.
Kakvo je mjesto papertoysa u umjetnosti? Koliko se ljudi njima bave te kako ih prihvaćaju publika, a kako kritičari? Imaju li budućnost?
Publika je oduvijek to dobro prihvaćala, a za kritičare ne znam. Sve u što netko vjeruje ima budućnost, barem dok je onih najupornijih, (što i nije uvijek dobro). No, kroz proces, neki su umjetnici i dizajneri ili prestali dijeliti svoje radove ili totalno odustali od papertoysa, a samo mali dio redovno izbacuje svoje modele. Ja sam imao viziju budućnosti kad sam dio svojih ideja ubacio u taj svijet, a dio te budućnosti je lagano počeo stizati. I dalje radim besplatne papertoyse, no zbog prirode mojeg posla općenito i pozive za izložbe sa papertoysima, to se svelo na dva-tri rada godišnje, jer za takve izložbe radim radove koji izlaze iz okvira papertoya za format papira A4.
S djecom iz Austrije u jednoj osnovnoj školi radili ste „utopijski grad“ koji ste kasnije iskoristili kao kulisu za svoje instalacije. Kako vam je raditi s djecom? Vidite li se možda i u ulozi učitelja? Osim u Austriji i u Hrvatskoj susreli ste se s mladim kreativcima putem natječaja za djecu i mlade koji je organizirala Galerija ULUPUH. Tko pokazuje više potencijala, naši ili strani klinci?
Iako se ne vidim u ulozi učitelja, radio sam godinu dana kao asistent na multimediji na VELVU-u u Varaždinu i ne mogu reći da mi se taj posao nije sviđao. Sada, dok ovo pišem, opet radim sa djecom na pulskom Monte Libriću i s vremena na vrijeme je to gušt. To su djeca iz pulskih osnovnih škola koja su se prihvatila izrade papirnate Bake Librić, papertoya koji sam osmislio za ovaj festival knjiga za djecu i radovi koje su napravili su izvan svih očekivanja, pogotovo što je sam kroj modela vrlo zahtjevan i za rezanje i za slaganje. Djeca su djeca, bez obzira kako nazvali teritorij na kojem se, eto, zateknu dok su mali i naučio sam da, uz dobru profesoricu ili nekog mentora, djeca daju prekrasne rezultate.
Za svoju stop-motion animaciju ste nagrađeni u video kategoriji na trećem Artaq Urban Arts festivalu u Francuskoj 2012. godine. Iako mislim da će znatiželjni čitatelji sigurno pogledati video, recite nam o čemu se radi? Ima li video nekakvu poveznicu s vašim drugim stop-motion videima?
Radi se o videu ‘St.Bugbot’ (lik iz ranijih faza stvaranja), drugom videu koji sam napravio sa tim papirnatim robotima, koji se u svojoj besplatnoj verziji zove ye-boT, a u komercijalnoj verziji, složen i uramljen, Paperbot. U videu se radi o usponu i padu jedne male civilizacije ye-boTa, ali i onome što dolazi nakon apokalipse. Naravno, to nije crtić sa jasnom pričom, ali ipak traje desetak minuta. Cijela animacija je realizirana u sklopu umjetničke rezidencije u OK Offenes Kulturhaus, kuće za suvremenu umjetnost u Linzu, 2011. godine. Bio sam pozvan da u sklopu NEXCOMIC festivala stripa, koji se održavao u toj instituciji, napravim izložbu papertoysa, no kad je direktor te kuće vidio prvi video koji sam napravio, pozvao me da ostanem kod njih još mjesec dana i napravim drugi video. Dobio sam prostoriju unutar zgrade, odmah do one gdje mi je bila izložba, a kako sam počeo raditi još za trajanja festivala, posjetitelji su mogli vidjeti i kako radim. Krenuo sam onako kako se vidi na videu, zapravo bez ikakve priče u glavi, samo je jedan robot vukao kabel po podu sobe. Malo sam se zaigrao i cijelu prostoriju sam pretvorio u instalaciju od kartona, kroz koju su posjetitelji mogli prolaziti, a mijenjala se iz dana u dan, kako su mi dolazile ideje tokom procesa rada. Krajnja priča je nastala tek tokom montaže, malo obrnut proces, ali nakon rezanja pedesetak papertoysa morao sam malo udaljiti “šablone” od sebe.
Recite nam nešto više o ye-boT initiative. O kakvom se projektu radi?
Još jednom se treba prisjetiti dijelova nekih od prethodnih odgovora, no sadašnji Paperbotsi, uramljeni papiranti roboti koji se mogu kupiti na www.paperbots.eu, zapravo simboliziraju trofejnu verziju ye-bota. Kao što ljudi volje stavljati preparirana živa bića na zidove, tako je i Paperbot u neku vrstu trofej, sjećanje na život. Paperbot je zapravo uhvaćeni ye-boT, robot koji i dalje “živi” u bespućima interneta, u svojoj binarnoj verziji on je slobodan, a množi se svaki put kad ga netko “skine”. Većina ye-boTa ima dva roditelja, ja sam uvijek onaj prvi, koji mu je udahnuo osnovni oblik. Drugi mu je dao “kožu”, a u nekoliko se slučaja dogodila i lagana mutacija. Evolucija ye-boTa je po svemu sudeći završila 2012. godine, (ja barem od tada nisam uočio nove jedinke), ali se i dalje mogu uloviti na poveznici http://www.yebomaycu.com/ye-bot-initiative/. Da bi ih se uistinu ulovilo, treba ih isprintati i sastaviti, a tko ne želi prljati ruke, ja to radim za njih pod krinkom Paperbota.
Godine 2008. započeli ste Social Tool project. Kako ste došli na ideju da spojite svoja dva užitka: likovnu umjetnost i skateboard?
Još od kada sam počeo skejtati, sanjao sam da vidim nešto svoje na skejt dasci. Kako se industrija skejta razvijala, došlo je do momenta kada se moglo napraviti daske i u Europi, a nakon još nekog vremena se smanjio i broj dasaka po dizajnu, tako da sam 2008. napravio prvu svoju seriju od 50/50 dasaka. Kako sam na faksu najviše zapeo oko tradicionalnih grafičkih tehnika i tiskanja, za mene je ovo bilo kao jedna vrsta nastavka rada, a ne prilika da napravim još jednu skejt firmu. Kroz život sam shvatio da mi je skejt bio najjači društveni alat koji sam imao i imam, pogotovo na putovanjima i životu u inozemstvu, tako da sam tu svoju novu inicijativu nazvao Social Tool project. Trenutno radim serije od samo 12/12 dasaka, svaka je potpisana i numerirana, bilo da ide na zid ili na cestu.
Mnogo vaših projekata zahtjeva više ruku: #mycontainerisbetterthanyours, kao što smo već komentirali, rad s djecom iz Austrije, tu je i natječaj za djecu i mlade koji je organizirala Galerija ULUPUH i mnogi drugi. Kako ste zadovoljni sa suradnjom s drugim ljudima i koliko se ljudi rado odazivaju? Jesu li vaši ciljevi postignuti? Iznenadi li vas ponekad kreativnost ljudi koji se možda ne bave likovnim umjetnostima – čak ni iz hobija? Dogodili li se ponekad da početni ciljevi tog grupnog rada ponekad odu u drugom smjeru?
Veliko je zadovoljstvo kad netko drugi, opet sa zadovoljstvom, napravi verziju tvog rada, (naravno, onog kojeg si i namijenio za taj cilj, jer je granicu između personalizacije i kopiranja lako prijeći). Naravno da se na kreativnost može naići kad se najmanje nadaš, a često se ispostavi da je proces zanimljiviji i vrjedniji od samog cilja. Smjerovi se zadaju samo kad se nešto treba odraditi, odnosno kad je cilj sam sebi smisao.
Pratite li našu suvremenu umjetničku scenu? Surađujete li s nekima od njih?
Pratim i tu scenu, koliko mi praćenje drugih “scena” i stvari dopušta, tako da tu i tamo nešto možda promakne. Bilo je nekoliko suradnji sa ljudima iz Hrvatske, što se može vidjeti iz nekih videa i #mycontainerisbetterthanyours i ye-boT-initiative.
Što je sa stranim umjetnicima? S kime „izvan granice“ najviše volite surađivati? Imali ste puno grupnih izložbi u svijetu: možete li nam ispričati neka vaša ugodna iskustva?
Sve te suradnje vezane su za papertoyse i neke videe, nisu to neki veliki projekti da bih sada mogao pričati o iskustvima. A na grupne izložbe najčešće se samo šalju radovi, umjetnik je prisutan ako si to sam priušti.
I za kraj: čime se bavite u zadnje vrijeme? Gdje ste posljednje izlagali svoje radove ili sudjelovali u nekom projektu?
To je bila međunarodna izložba slika povodom 20 godina glavnog grada Astane. Krajem ožujka dobio sam mail u kojem su me pitali jesam li zainteresiran sudjelovati na međunarodnoj izložbi slika u Astani, koja se trebala održati u lipnju. Bio sam izabran među 60-tak umjetnika iz cijelog svijeta, od kojih je ministarstvo kulture trebalo odabrati 13 umjetnika koji bi došli i slikali taj grad “budućnosti”. Od nas se tražilo da za vrijeme svog boravka napravimo dvije-tri slike, koje bi poslije ostale u kolekciji Nacionalnog muzeja Kazakhstana. Sve mi je zvučalo predobro da bi bilo istinito, tako da nisam postavljao puno pitanja i pristao. Nakon nekog vremena dobio sam i službeni poziv od Ministarstva kulture i sporta republike Kazakhstan, ali tek kad je stigla avionska karta za Astanu, bio sam potpuno siguran da je ovo ozbiljno. Sve je bilo odlično organizirano, brinuli su se za nas od samog dolaska na aerodrom pa do kraja. Uz nas strance- po jedan predstavnik Japana, Velike Britanije, Italije, Brazila, Indije, Rusijae, Južne Koreje, Bjelorusije, Kirgistana, Nizozemske, SAD-a, Turske i ja iz Hrvatske, bilo je još nekoliko slikara iz Kazakhstana, a svi smo bili smješteni u istom hotelu. Bilo je tu izleta, razgledavanja grada, službenih večera sa ministrima i ljudima iz ministarstva, intervjua i konferencija za novinare i televizju, sve do radionica za studente i profesore. Ja sam se odlučio za plein air slikanje, tako da sam “pročešljao” grad i uspio nekako uz gusti program i malo fotkati svoje papertoyse (naravno, za sebe, izvan ovog događaja). I ljudi i grad su me se jako dojmili, nikad nisam vidio nešto slično, cijeli grad je izgrađen u samo dvadeset godina, a arhitektura ostavlja bez daha. Jako puno ulažu u kulturu i u sve vrste umjetnosti, tako da je grad prepun događanja. Lani je tu bio i Expo, a ugošćuju najveća svjetska imena umjetnosti i kulture.
Fotografije ljubaznošću Marka Zubaka
