Bruno Pogačnik Wukodrakula i Ivana Vukšić u dijalogu

Kada poslije tridesete promijenite zemlju, kontinent, pa onda i umjetničku praksu, tada koncept ukorijenjenja dobiva sasvim  novu dimenziju. Nakon čitavog života provedenog u Hrvatskoj, prije nekoliko godina preselili smo se u jedan od najkompliciranijih gradova za puštanje korijenja, New York. Tu smo i počeli raditi skupa pod zajedničkim imenom TARWUK i zbilja krenuli od  nule. U ovome kratkom unakrsnom ispitivanju pokušat ćemo odgovoriti na neka egzistencijalna pitanja i staviti odlaske u perspektivu.

IVANA: Bruno, tebe je u Ameriku dovela škola. Jesi li znao kada si odlazio iz Zagreba da tamo više nećeš živjeti?

U New York sam krenuo s romantičnom i idealiziranom slikom grada kakvog sam poznavao preko filmova. Škola je bila najjednostavniji način da dobijem vizu. Kada sam upisivao Columbia University nisam ni znao što me čeka. Drastično drugačiji pristup obrazovanju i umjetnosti na koji nisam bio spreman. Umjetnička scena na nivou koji nisam nikada znao da je moguć, intenzivan i usko povezan s tržištem i kritikom. Sve to predstavljalo je potpuno nov način razmišljanja i funkcioniranja koji sam bio prisiljen vrlo brzo naučiti. Energija grada me je fascinirala, i nekako sam znao da ću jako teško funkcionirati u Hrvatskoj nakon takvog otkrića.

BRUNO: Umjetnička edukacija, pro i contra?

Ne znam jesam li ja prava osoba za odgovaranje na ovo pitanje jer nisam nikada imala formalno umjetničko obrazovanje. Mislim da te nitko ne može naučiti da budeš umjetnik. Možeš dobiti pregled različitih sistema i diskursa i razvijati se unutar grupe svojih vršnjaka. Mogu te naučiti anatomskom crtežu i perspektivi, ali to te ne čini umjetnikom. Umjetnik je onaj koji mora raditi, za kojega ne postoje isprike, ostalo je sve pitanje estetike i subjektivnog mišljenja. Suvremeni umjetnik mora biti svjestan konteksta unutar kojeg stvara i mora željeti sudjelovati u globalnom diskursu. Tu je edukacija nužna, ali ona ne mora doći iz nečijeg sistema. Danas su sve informacije dostupne onima koji žele znati, pa umjetnička edukacija nema previše smisla. Osim ako ti ne daje priliku da radiš sa specifičnim mentorom koji je tebi izuzetno važan i zanimljiv.

IVANA: Kako je ovaj grad formirao tvoj odnos prema radu i do koje mjere je utjecao na ono što se događa u našem studiju?

Moj odnos prema radu uvijek je graničio s opsesijom. I u Hrvatskoj mi je rad u studiju (ili izvan) bio prioritet i način na koji percipiram svijet oko sebe. New York me je natjerao da u potpunosti dovedem u pitanje svaki segment prakse i da se fokusiram na prioritete. Kada smo počeli raditi skupa kao umjetnički duo TARWUK, to je nekako bilo rezultat svog tog propitivanja. Stvari koje su se počele nakon toga događati u studiju bile su jače i važnije od bilo čega sto sam ja radio sam. Grad New York je kao arhitektonska senzacija meni neopisivo inspirativan, i sigurno informira naš vizualni izraz u studiju. Uz to, ta američka fokusiranost na vrlo preciznu i sažetu definiciju stvari tjera nas da budemo iskreniji u radu.

BRUNO: Možeš li navesti neke razlike između američke (njujorške) umjetničke scene i one koje si poznavala u Hrvatskoj?

Sigurno je najveća razlika što malo tko od umjetnika u Hrvatskoj živi od svoje umjetnosti. Dobro, vjerojatno ih i u New Yorku nije mnogo samoodrživo, ali barem postoji tržište i nevjerojatno je veliko. Novca ima da se kupi cijela Hrvatska, i toga je čini mi se svaki umjetnik koji ganja profesionalnu karijeru svjestan. S druge strane, posljedica toga je da je velik broj radova unaprijed rađen po parametrima koje diktira to tržište. Prekomplicirano je da sada raspravljamo o svim tim mehanizmima, ali sigurno je to najuočljivija razlika. U Hrvatskoj je umjetnost često hobi, a ovdje je to ozbiljan posao. To što novca ima, ne znači da ga ima za svakoga. Treba biti izrazito discipliniran i raditi jako puno da bi se stvari tu maknule s mrtve točke dok je u Hrvatskoj dosta završiti akademiju ili cugati u Sedmici da znaš sve ljude sa scene i osiguraš si izložbe. U Hrvatskoj su troškovi života puno niži, što olakšava stvari, ali tu plaćaš da imaš sve te pogodnosti na raspolaganju. Ulozi su veći pa je i dobit veća.

IVANA: Što za tebe znači pustiti korijenje?

Izgleda da nikada do kraja nisam shvatio što znači. Zagreb je grad gdje sam odrastao, na neki način osjećam ga kao svoj grad. U New Yorku sam prekratko za tako kompleksne emocije, ali definitivno sam jako vezan za njega. Kada razmišljam o konceptu ukorijenjenja negdje, vidim mjesto gdje provodim veliku količinu vremena jer me to mjesto energetski hrani i tu želim biti i sudjelovati u nekoj komunikaciji i kulturnoj razmjeni.

BRUNO: Kolika je važnost dijaloga i sudjelovanja, praćenja događanja u umjetnosti, proučavanja kritike i povijesti umjetnosti u vlastitoj praksi?

Bitno je znati u kojem kontekstu radiš, koja pitanja adresiraš i zašto radiš. Ključno je da želiš izlagati, da razmišljaš o prezentaciji rada i o interakciji s ljudima koji će doći u kontakt s tvojim radom. Da si svjestan mehanizama izlaganja umjetnosti, dodjeljivanja vrijednosti umjetničkom radu i mehanizma kapitalističkog tržišta. To su sve granice unutar kojih će se tvoj rad kretati. U protivnom nisi ništa drugo nego hermetik koji radi zato što mu je to lijepo. Što je sasvim legitimno, ali suvremeni umjetnik ima odgovornost prema svom radu kakvu hermetik ne poznaje. Teorijski okviri su bitni, ali ne treba njima biti opterećen jer to ubija umjetnost i pretvara je u nešto što ona nije.

IVANA: Američki versus europski način življenja?

Meni odgovara stresni ubrzani tempo, to mi je potrebno. Potrebni su mi izazovi i mogućnosti napretka, a nekako je u europskom mentalitetu fokus više na opuštanju i dokolici. Možda je to samo moj doživljaj, ali ja bih rekao da u Americi i dalje postoji mit ili ideja o stvaranju svoje vlastite sudbine, svog sna i da je to još uvijek i moguće.

BRUNO: Kako doživljavaš kolaboraciju?

To je iznimno intenzivan i zahtjevan proces, ali ako se uspostavi harmonija, ne postoji ništa ljepše od toga da stvaraš u kolektivu. To je nevjerojatna magija. Praktično gledano, ljepše je svoje uspjehe dijeliti s nekim, ali i lakše je poraze prebroditi uz nekog pored sebe.

IVANA: Postoji li život nakon New Yorka?

Ne.