Plagiranje kao umjetnički postupak u svrhu kritičkog pozicioniranja

Razgovor s Bojanom Šumonjom

‘Hrvatsko društvo je, između ostalog i sustav apsurdnih zakona. U default hrvatskih stanovnika ugrađena je komponenta prevare koja je društveno prihvatljiva. Izigravanje zakona i pravila, plagiranje, kopiranje i prisvajanje tuđeg rada, potezanje veza radi rješavanja bilo kakvih vrsta prepreka sasvim je normalno i prihvatljivo ponašanje. Možda čak i poželjno.’ 
Bojan Šumonja (iz predgovora za izložbu Prevara u galeriji Greta, 2017.)

Bojan Šumonja rođen je u Puli 1960. godine. Završio je srednju umjetničku školu u Puli i diplomirao na Accademia di Belle Arti di Venezia, odjel skulpture, u klasi profesora Tramontina. Jedan je od osnivača Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre i jedan od autora Istarske kulturne strategije. Od 1987. član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, HDLU Istre i Umjetničke organizacije ROBOT, Pula, te umjetnički direktor Galerije Poola u Puli. Živi i radi u Puli.

S Bojanom Šumonjom razgovarala sam povodom njegove samostalne izložbe pod nazivom Prevara održanoj od 13. do 18. ožujka u galeriji Greta.

Za čitatelje koji se do sad nisu pobliže upoznali s Vašim radom, kako biste sumirali Vaš likovni izričaj i stvaralački opus?

‘Moj interes se danas vrti oko koncepcije ideje o svrhovitosti tzv. umjetničkog stvaralaštva. Moja bazična ideja je da bi mogli tzv. umjetničko stvaralaštvo razgraditi na tri osnovna principa. Prvi i najelementarniji bio bi pitanje čovjeka i njegovog otkrivanja sebe. Drugi se tiče čovjeka i njegove pozicije u odnosu na svijet i društvo, točnije kritičko pozicioniranje. Treći princip je predlaganje novih vrsta rješenja ili novih vrsta univerzalnosti.

U počecima se moj rad vrtio oko prvog, trenutno se vrti oko drugog principa s namjerom da skoči u treći. Možda da bi se ponovo vratio u prvi.

U svojim slikarskim počecima, kontemplirajući nad svojim ranim radovima, primijetio sam da su mi najzanimljiviji oni radovi u kojima sam uspijevao iznenaditi samog sebe. Odmah sam shvatio da je taj moment bjekstva od (poznatog) sebe magija koja od prosječnog čini dobar rad i da je to odličan filter. Shvatio sam da je veoma teško, ako ne i nemoguće napraviti rad, a da izgleda tako kao da ga je radio netko drugi…ali samo jedan trenutak bijega i njegov trag bio je dovoljan.

Kad danas gledam svoje radove, vidim da se kroz njih provlači nekakva moja esencijalna karakteristika u ulozi nosača smisla…to nešto što slici daje magiju prepoznajem kao ”bijeg” od poznatog sebe. Taj bijeg nije niti potez, niti boja, niti išta slično, a niti je vidljiv. On je nešto nedefinirano u verbalnom polju, ali ga se može osjetititi na nekim drugim razinama.

Moja je vječna dilema od studentskih dana nadalje bila treba li nagnuti više duhovnom ili materijalnom svijetu. Uvijek sam nekako mijenjao ta težišta s jedne na drugu stranu.

Nekako sam si bio objasnio da je Bog stavio čovjeka u centar univerzuma okruženog čitavim kozmosom iz samo jednog razloga, dobiti ili izgubiti spasenje. U tom pokusu čovjek mora izabrati između dvije suprotne snage, Božje moći i skrivenih Đavoljih iskušenja.

Tako sam se sredinom devedesetih godina sjetio da bih mogao pokušati integrirati svoje slikarstvo u procese spasenja pa počinjem raditi na tome kroz slike koje sam nazvao  Moje crne slike – Slike moje sjene ili Slike mog crnog Brata. Radilo se o slikama u kojima sam se želio distancirati od sebe, svojih svjetonazora i od onoga što sam do tada radio. Od sebe je teško napraviti odmak pa sam pretpostavio da bi ih trebala napraviti ona moja druga strana, moja tamna strana, koju rijetko tko može vidjeti, uključujući mene.

Rezultat je bio petnaestak velikih, teških, crnih slika na asfaltiranim podlogama; slikarske crne rupe koje su usisavale boju u svoje unutrašnje crnilo.

Ali onda su se počele dešavati pomalo čudne situacije.

Naime, scene koje sam slikao počele su se zrcaliti u dimenziji koju mi volimo nazivati stvarni život i to u više navrata. Bila je to vizualizacija na djelu. Kasnije sam o tome više doznavao iz literature.

Vizualizacija je moćno oružje. Možeš ju dodatno amplificirati kad je iz glave preneseš u neki opipljivi ili vidljivi medij. Imajući u vidu činjenicu da ono što zaista želiš možeš prizvati u stvarni život počeo sam slikati neke scene koje sam priželjkivao.

Moje kritičko pozicioniranje počinje u trenutku kada sam osjetio da moj život uvelike ovisi o nepoštenim i nedodirljivim ‘autoritetima’ počevši od korumpiranih banaka i političara, profitera svih vrsta, lopova, kriminalaca. Moj prvi angažirani rad bile su intervencije na reklamnim brošurama jedne banke kroz koje ona nudi svoje štednje, kredite i ostale usluge. Nadopunjavao sam svojim apsurdnim i provokativnim tekstovima naslovnice tih brošura koristeći iste fontove, jer nisam želio da se te intervencije vide i te brošure sam skrivečki vraćao u banku na mjesta sa kojih sam ih bio uzeo. Bila je riječ o utopiji otpora i gerilskom formatu djelovanja.

2012. radim izložbu u MMC Luka u Puli gdje prvi puta izlažem holograme hrvatskih političara, bijelu hrvatsku zastavu, hrvatsku himnu snimljenu naopačke, neonsku korupciju itd.’

Kako je došlo do ideje za izložbu Prevara?

‘Ne tako davno imao sam istoimenu izložbu u galeriji Academia Moderna u Zagrebu kada sam izložio dvije velike slike iz ciklusa Prevara. U međuvremenu je nastalo još sedamdesetak malih slika iz tog ciklusa koje sam želio vidjeti negdje na okupu, a Greta mi se činila savršenom. Nazvao sam Smiljana i dogovorili smo izložbu u vrlo kratko vrijeme.’

Što Vas je interesiralo u referiranju na stare majstore, odnosno na povijest umjetnosti?

‘Interesiralo me prisvajanje. Još povijesne avangarde uvode u umjetnički diskurs aproprijaciju neumjetničke građe (‘ready made’). Nastavlja ju neoavangarda sa Fluxusom i neodadom i Pop art sa fotomontažama, asamblažima i kolažima, a krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća sa postmodernom prisvajanje postaje dominantni konstruktivni princip umjetničke prakse. Osamdesetih u Istri nastaje i sintagma Francija Blaškovića koji kaže da je lakše napisati poznatu nego nepoznatu pjesmu. Analogno tome bilo je lakše naslikati poznatu nego nepoznatu sliku.’

Na aktualnoj izložbi, kao što je navedeno u predgovoru, ste s interneta neovlašteno preuzimali fotografije, originale, i preveli ih u slikarski format. Zašto ste odabrali internet kao izvor i kako ste pristupili internetskoj građi? Jeste li primijenili neki kriterij prilikom odabira ili je Vaš odabir sasvim slučajan?

‘Internet je paralelni svemir koji je na dohvat ruke i idealan je i neiscrpan izvor. Građu sakupljam na temelju sasvim intimnog filtera koji možda nije baš podložan racionalizacijama niti umnim analizama. Mogao bih to nazvati momentom spopadanja. Možda će ti zvučati čudno ta besmislena kovanica, ali ne nalazim trenutno bolje objašnjenje.’

Možete li objasniti postupak doslovnog preuzimanja slika s interneta u platno? Jeste li uzimali samo dio fotografije ili ste doslovno prekopirali ono što se vidi?

‘Prije sam spominjao korijene prisvajanja, od povijesnih avangardi koje su legitimizirale aproprijaciju kao instrument prijenosa iz jednog u drugi sistem značenja preko neoavangarde koja je aproprijaciju elaborirala i postmoderne koja ju sublimira, a ja joj dajem hrvatski akcent i doslovno ju banaliziram. Možda želim izbanalizirati prisvajanje i patentirati to banaliziranje kao hrvatski suvenir, nešto poput ličkog rukovanja. U tom silnom prisvajanju mijenjam minimalno, iako su neki motivi izmjenjeni do neprepoznatljivosti, s obzirom da je slikarski proces bio izmakao kontroli.’

U prijašnjem odgovoru spominjete korijene prisvajanja i spomenuli ste da kroz aktualan rad na neki način želite izbanaliziratiprisvajanje i patentirati banaliziranje kao hrvatski suvenir. Možete li reći gdje vidite začetak problema u pogledu originalnog kreativnog izričaja na našim prostorima?

‘Ma to sa hrvatskim suvenirom je bila parodija. S jedne strane postoji diktatura suvremene umjetnosti sa svojim prisvajanjem banalnosti, otpadaka i mediokritetstva kao vrijednosti i kao ideologije, a s druge strane naša zemlja kao kolonija sa importiranom globalističkom estetikom koja nema nekakve hrvatske odrednice. Ali to nije samo naš problem, problem je globalan ako se to uopće treba zvati problemom…Širenjem neoliberalnog kapitalizma i interneta svijet se je prestrojio. Konkretno, u Hrvatskoj, banke više nisu vlasništvo hrvatskih građanina (osim, čini mi se jedne), telefonske kompanije su njemačke, Ina je mađarska, političari su odnarođeni od hrvatskih građana, ni hrana nije hrvatska. Ne znam postoji li išta hrvatsko vrijedno spomena u njoj, a da će to još dugo ostati hrvatsko. I hrvatska suvremena umjetnost je import umjetnost, možda malo prilagođena hrvatskom tržištu kojeg, by the way, nema…’

Član ste Umjetničke organizacije ROBOT u Puli i umjetnički direktor Galerije Poola. Možete li ukratko opisati njihovo djelovanje i fokus?

‘Izvrsnost koncepta galerijske djelatnosti koju nudi Umjetnička organizacija ROBOT temelji se na ideji suvremenog, interaktivnog pristupa galerijskoj praksi tzv. ‘Artist Run Galleries’. Radi se o praksi koja zaobilazi strukture javnih i privatnih galerija te kulturnih institucija i koja sagledava problematiku vezanu za galerijsko-izlagačku praksu iz rakursa insidera, tj. rakursa ljudi direktno involviranih u umjetničku praksu.

Namjera Galerije Poola je svojim programima predstavljati relevantnu i visokokvalitetnu umjetničku scenu, potpomagati domaće, naročito mlađe autore u njihovoj kvalitetnoj prezentaciji, otvarati se domaćem i inozemnom tržištu, svojim popratnim djelatnostima umrežavati različite kulturne i edukativne potrebe sredine u kojoj djeluje i pozicionirati Pulu na mapu europskih i svjetskih kulturnih destinacija.’

Što biste istaknuli kao najbolje iskustvo u Vašem dosadašnjem radu?

‘Iskustva vezana za stvaralački proces i osjećaj ispunjenosti i sreće kada se dogodi bijeg od sebe o kojem sam ranije govorio su neprocjenjiva.’

Kakvo je Vaše mišljenje o aktualnim mlađim naraštajima hrvatskih umjetnika? Prije nekoliko mjeseci, u Galeriji Bačva HDLU-a održana je izložba slikara Pavla Pavlovića Sigurni rizici, koji također odabire nasumične fotografije s interneta, alterira ih u daljnjem slikarskom procesu te se na taj način dotiče pitanja kontrole nad vlastitim narativom u današnje doba. Postoji li komunikacija kroz rad između mlađe i starije generacije umjetnika na sceni?

‘Ima jako zanimljivih i nadarenih mladih hrvatskih umjetnika. Neki od njih izlagali su u Galeriji Poola (Kunić, Grlić, Škrgatić, Dračić). Na žalost, nisam vidio Pavlovićevu izložbu i ne znam koja su njegova teorijska polazišta, međutim poznajem njegov rad i držim da je odličan slikar. Komunikacija postoji zahvaljujući ponajviše internetu i društvenim mrežama .’

Radovi Bojana Šumonje mogu se vidjeti u stalnom postavu Moderne galerije Zagreb, u fundusu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Zavičajnog muzeja grada Rovinja i Obalnih galerija u Piranu. Više o autoru možete saznati na njegovim službenim stranicama.

Fotografije ljubaznošću galerije Greta

Moglo bi te zanimati