Teško je opisati nekome tko još nije bio na izložbi pod nazivom Trash Will Smash o čemu se ovdje uopće radi. Izložba je održana 18. lipnja na lokaciji koja je bila nepoznata do zadnjeg dana. Kada je nekoliko sati prije početka izložbe objavljena lokacija, mnoštvo je ljudi nahrlilo u Bauerovu 19, u prostor bivše Zagrebačke ledane, pogledati što su dečki iz istoimenog kolektiva spremali dva mjeseca. Prostor ovogodišnje izložbe ujedno je i najveći prostor u kojemu su dečki dosad napravili izložbu, a publici su predstavili radove čitavog kolektiva i gostujućih umjetnika. Kolektiv Trash Will Smash čine društvo Kopito Zla, Smelly Feet i Mop Hap (iz grupe Artu Ditu), Cu, Pilj, Bins i Džedaj, a gostujući umjetnici su Mikrokosmos, Chez186, Pile, Tanja Blašković, Linnch, Nikola Mihajlović, Matko Vodopija, Liganj, Rudi Grudi, Sith i Lav.

Dečki su u prostorijama desne zgrade izložili velik broj radova koje su postavili na klasičan način, kao što se i inače postavljaju u galerijama. No, ono što svakog promatrača ostavi bez riječi hrpa je detalja koji svaku prostoriju čine posebnom i zanimljivom. Gotovo je nemoguće pisati pojedinačno o svakom radu zbog njihove brojnosti, no uglavnom su u prostorijama dominirale slike, grafike, ilustracije, fotografije, grafiti te plesni performans izvođen nekoliko puta tijekom izložbe. Prostorije lijeve zgrade ostale su rezervirane za instalacije te za glazbeni performans koji je trajao čitavu večer. Iz sigurnosnih razloga u lijevu je zgradu bilo moguće ući jedino u grupi od 20 ljudi. Iako je red za lijevu zgradu bio poprilično dugačak, odlučila sam čekati i pogledati što se tamo zbiva.

Na ulasku u zgradu usmjerili su me na gornji kat na kojem se izvodio performans. Zamaskirani umjetnici svirali su psihodelične melodije i stvarali jezovitu atmosferu, dok je grupa ljudi razgledavala neobične instalacije. Nakon određenog vremena uputili su nas u podrum iste zgrade u kojoj je bila postavljena upečatljiva svjetlosna instalacija. Premda su u obje zgrade bili postavljeni radovi istih umjetnika, potpuno je drugačiji način na koji su radovi predstavljeni publici. Lijeva zgrada je sa svojim instalacijama i glazbenim performansom bila u potpunom kontrastu s desnom zgradom, a zajedno su činile pravu ravnotežu kako bi izložba bila zanimljiva i uspješna.

S obzirom da je izložba i treću godinu za redom okupila i oduševila velik broj ljudi, odlučila sam popričati s momcima te saznati pozadinu njihovih jednodnevnih izložbi. Iako dobar dio kolektiva poznajem već nekoliko godina, zapravo se u razgovorima nikad nismo doticali onoga što stoji iza njihovih projekata. Već na samom početku razgovora kada sam pokušala riječima definirati njihovo djelovanje i nazvat ih ‘kolektivom’ javio se problem jer se svi članovi ne slažu s time da je riječ kolektiv pravi izbor za njihovo djelovanje. Možda je najbolji odgovor dao Kopito Zla koji je vrlo jednostavno objasnio: Ma nismo mi klasičan kolektiv. Mi to tako ne gledamo. Ovo je društvo. To su ljudi koji skupa ‘hengaju’ svaki dan. Steknuti frendovi kroz puno godina. Veže nas iskustvo, stvari koje radimo i čime se bavimo. Sve to pomiješano u jedno.

Štreberski sam pripremila pitanja, no razgovor s dečkima tekao je vrlo spontano. Stoga se priča nastavila u smjeru toga što rade i čime se bave. Na ovo pitanje, također, nije bilo jednoznačnog odgovora jer se dečki bave, kako i sami kažu – svim i svačim. Smelly Feet je nadodao kako se neki od njih bave tetoviranjem, a da drugi dio ide na Akademiju, dok treći dio radi u dućanu ili skladištu. Sve te činjenice ukazuju na to da na ovom projektu uistinu radi šarolika ekipa.
Moram priznati da se još uvijek borim s nadimcima kojima se dečki predstavljaju javnosti. Uglavnom se nitko od njih ne predstavlja imenom i prezimenom, već koriste nadimke kako bi i na tom području zadržali tajanstvenost. Kopito Zla je pojasnio zašto je tomu tako. Znaš zakaj ne koristimo prava imena? Zato kaj smo skužili da kad se predstaviš svojim imenom i prezimenom, to uopće nije zabavno. Kužiš. To je tvoje ozbiljno ime i prezime i to može vidjet’ svatko. Kad imaš neki ‘nickname’, onda je to puno zabavnije jer zapravo nitko ne zna tko si. Možeš doći u neko društvo gdje ljudi pričaju o tvojim radovima i slušati kak’ te ljudi popljuju i to je baš super. Možeš čuti što iskreno ljudi misle o tebi.

S obzirom da često stvari radim u posljednji trenutak, tako smo i razgovor dogovorili dan prije održane izložbe. Početna ideja je bila da sa svakim članom obavim zaseban intervju, no kako vremena nije bilo, a miris panike se osjetio u zraku, odlučila sam uhvatiti koga god stignem i saznati odgovor na pitanja koja su me zanimala. Sjela sam na pod u krug s nekoliko članova i započela razgovor, no ubrzo se taj krug počeo širiti, a samim time je razgovor postajao zanimljiviji. Uglavnom su se svi članovi slagali oko činjenice da je zabava pokretač svih projekata u koje se upuštaju. Cu: Zabava je jako bitan faktor jer kroz zabavu posao koji radiš nije toliko težak koliko bi bio da zabave nema. Na primjer, kada čistimo dvorište, siguran sam da nikome nije lako čistiti to, ali kada vidiš ljude da vuku te metle i da svi skupa udišemo tu prašinu, onda jednostavno dođeš do te neke spoznaje koja i opisuje cijeli kolektiv, a to je zajedništvo. Svi se međusobno nadopunjavaju i stvaraju nešto zajednički.

Nije bilo jednoznačnih odgovora na pitanje kojim tehnikama rade jer sve to što rade nazivaju eksperimentom u kojem koriste sve što nađu. Dečki ne žele deklarirati svoje akcije kao umjetnost i smatraju da nije na njima da određuju i definiraju što je to zato što svaki pojedinac drugačije gleda na njihove izložbe. Mikrokosmos je pojasnio stvari rekavši kako ljudi koji se bave umjetnošću ne smatraju sebe umjetnicima. To je ta tendencija da ljudi ukalupe stvari. A mi, koji to ne radimo, ne znamo još točno što radimo i čime se bavimo. Mi smo, zapravo, normalni ljudi koji ne ‘tripuju’ da su ne znam šta. Da se nazivamo umjetnicima, onda samo jedni drugima lijepimo etikete.

Budući da smo već ušli u dublju problematiku njihovog rada postavila sam pitanje što je za njih umjetnost, a Kopito Zla odmah se nadovezao obrazloženjem kako je to neka riječ koju je netko smislio da svima bude zabavnije i da možemo pričati o tom. I onda može reći kako je nešto ‘nice piece of art’ i vrijedi 20 tisuća eura, a rad nekog drugog ne vrijedi ništa. I onda se pojave oni veći od nas koji kupuju tu umjetnost. Mikrokosmos je objasnio svoju teoriju. Ja mislim da je umjetnost kada ti spojiš ustvari tu neku viziju u glavi i to što zbilja živiš i to što ti ide kroz ruke jer se onda nešto ispred tebe dešava. Kada imaš kanal, to je umjetnost. Ima ljudi koji rade nekoliko godina i jako su čisti kanali, a s druge strane ima ljudi koji crtaju cijeli život i nisu umjetnici. To je sve trening za smirivanje mozga i općenito relaksacija. Kada promišljaš stvari, živiš ih i stvaraš i pritom to voliš, onda je to umjetnost.

Kada sam se kroz život sretala s ljudima koje zanima umjetnost na nekoj višoj razini, uglavnom su težili upisivanju akademija. Upravo zbog toga me zanimalo zašto jedan dio kolektiva ne teži akademskom obrazovanju, a drugi dio pohađa zagrebačku Akademiju. Kopito Zla ih podržava. Mislim da svatko treba pronaći svoj način izražavanja. Nekome više paše da radi za sebe svaki dan jer mu ne odgovara nikakav pritisak. A nekome baš treba akademija da ga zakotrlja, da uđe u kolotečinu i da počne radit’ i da na taj način dođe do svojih kreativnih fitilja.

Cu je rekao kako oni još uvijek nemaju povratnu informaciju o tome kako ljudi s Akademija gledaju na njih jer još uvijek ne postoje neka obrazloženja za sve to što rade. Svojim radom žele pokazati da postoji i alternativni pristup tome kako bi izložbe trebale izgledati te žele inspirirati druge ljude da pokrenu inicijativu i da, ako skupe ljude, mogu puno toga napraviti od nule jer se upravo tako stvari rade u njihovom kolektivu.

Nitko ti ništa neće srediti, sve moraš sam! Mislim da je to poruka koju možemo poslati svima. Ako je neka scena i medij kojim se ljudi bave trenutno loš, to ne znači da će zauvijek biti tako. Isto tako su naše izložbe s vremenom došle na razinu da ljude ostavljaju bez daha, što se tiče kvalitete, količine radova, prostora, energije i svega ostaloga. Upravo zbog toga možemo drugima ukazati da ako se i oni potrude mogu od ideje stvoriti svašta i dignuti stvari na novu razinu. I baš zbog toga mislim da kao kolektiv puno utječemo na druge ljude.

Dečki ističu kako je bitna komponenta njihovih izložbi energija koja se stvara u prostoru od prvog dana. Od samog boravljenja u praznom prostoru do puštanja muzike, pričanja i smijanja. Smatraju da cijeli taj proces kulminira završnom izložbom kada dođu ljudi i dožive ono što oni par mjeseci doživljavaju, a samim svojim dolaskom postaju dio te energije. Taj pozadinski dio priče jako je važan, a Cu je u razgovoru istaknuo još nešto. Ovo nije samo izložba. Ovo je događaj. Nema puno ‘evenata’ na kojima možeš osjetiti ovako nešto ludo i divlje. Imaš prostorije lijevo pa desno pa gore pa dolje. Događaj ima dinamiku koju ljudi na rijetkim mjestima mogu osjetiti.

Prošlo je tri godine od prve održane izložbe u Vinogradskoj ulici. Smelly Feet je objasnio kako je zapravo sve slučajno započelo. Krenulo je tako da smo morali otići iz naše kuće u Vinogradskoj ulici gdje smo imali atelje. I kako bismo obilježili odlazak, odlučili smo napraviti zadnju izložbu. I, eto, tako je sve krenulo jer smo upravo tada skužili da možemo raditi što god hoćemo. Samo trebamo naći prostor i okupiti ljude.

Nisam tip osobe koji voli velika otvaranja i gužvu na izložbama, a već sam na prvoj izložbi primijetila kako Trash Will Smash okuplja zaista velik broj ljudi. U početku sam bila uvjerena kako ću doći sljedeći dan pogledati u miru radove, no ubrzo mi je bilo objašnjeno da to neće biti moguće jer se radi o jednodnevnim izložbama. Ta jednokratnost je nešto što me najviše muči u cijeloj priči jer mi nije bio jasan koncept u kojemu grupa ljudi mjesecima ulaže napor kako bi na kraju sve bilo završeno u jednoj noći. Dečki su mi objasnili kako smatraju da nema smisla tjedan dana sjediti i čekati da netko možda navrati pogledati izložbu.

Kopito Zla: Ovo se sve skupa događa nekoliko mjeseci, ali onda je ta izložba, ta jedna noć i to se dogodi i o tome se priča tjedan dana. Nakon toga sve splasne i ode negdje u zaborav jer se pojavljuju novi ‘eventi’. Ali mi smo onda prisiljeni raditi nešto novo.

Upravo zbog toga su orijentirani na jednu noć u kojoj ljudi dođu, pogledaju, dožive i otiđu.

Nakon što ljudi napuste prostor, ostanu samo radovi i instalacije. Doduše, događalo se da su im radove ukradu, ponekad radovi nestanu, a ponekad ih autori bace na ulicu ili samostalno unište. Napomenuli su kako se znaju i mijenjati za radove, a rijetko kad i prodati.

Pa da, to je kao kad skupljaš Pokemone i onda ih moraš skupiti sve. Ali volimo radove spremit i poklonit ljudima jer nas to tjera na daljnji rad.

Pripreme za izložbu traju par mjeseci, a koncept se mijenja iz dana u dan. Najgore im je na početku, kada uđu u prazan prostor i još nemaju ni ideje što će napraviti s njim. Naglasak je na tome da svi rade na svemu i međusobno uče i utječu jedni na druge. Iako je cijeli posao uživanje, kako se bliži dan izložbe svi postaju umorni i živčani te napetosti između članova rastu i dogode se sitne svađe. Ipak, svi imaju razumijevanja za sve te tijekom najvećeg dijela posla vlada opuštena atmosfera. Momci tvrde da im svima znači tuđe mišljenje te da se na kraju dana međusobno savjetuju, stoga nema prostora za ljubomoru na tuđi rad.

Mikrokosmos je to opisao u duhu svoje filozofije. Mi smo porodica i tu nema mjesta za muški ego. Mi živimo svi tako da smo raštrkani po planeti i svatko svoju porodicu može prepoznati po rukopisu. Po osjećaju nekoga tko crta ti možeš prepoznati tko je to. Fenomenalno je što ja dođem ovdje iz svog kraja i osjećam da je to moja porodica. A ovakvi tipovi okupljanja nisu usmjereni na ispucavanje ega, već ovdje vlada familijarna atmosfera.

Džedaj se nadovezao te rekao kako je njemu upravo ta energija drugih ljudi inspiracija za vlastiti rad. Ja kad dođem u Zagreb iz Rijeke u kojoj studiram, meni uvijek bude genijalno ovdje i uvijek ostanem duže. To je osjećaj kao kad mobitel staviš na punjač i on se samo napuni. Tako se ja osjećam kad ovdje dođem.

Kopito Zla je nadodao: Kada netko iz društva donese hrpu radova pred tebe i vidiš sve što je on napravio, a ti pritom nisi još ništa napravio, to te gura naprijed. I zato svi skupa radimo i zajednički rastemo.

Velika posjećenost izložbe ukazuje na to da se ljudima sviđa što dečki rade, međutim članovi Trash Will Smash društva prihvaćaju i negativne reakcije jer kažu kako je i to dio njihovog napretka. Kopito Zla je rekao kako je uredu da svatko kaže svoje mišljenje i kako im je ‘okej’ i taj dio priče jer su oni svoj posao napravili. Kada netko drugi napravi nešto onda će oni kao grupa to komentirati i to će uvijek biti tako. Ipak, smatra kako nema potrebe pljuvati nešto što je netko napravio. Cu se složio te nadodao kako je bitno da postoji konstruktivna kritika. Ako je komentar negativan, neka se zna zašto je negativan jer iz toga onda možeš izvuć’ nešto i to ti može dati šansu da budeš bolji. A pozitivna kritika isto ovisi o osobi od koje dolazi. Ne mora ta osoba biti afirmirani umjetnik, ali ako te pohvali osoba koja već odprije zna nešto o tom području, onda je to velik kompliment.

Osim što većina kolektiva inspiraciju crpi iz svakodnevnog života, pojedinci je pronalaze u glazbi i graffitima.

Zabavu su u više navrata spomenuli kao glavni pokretač, no cilj im je, osim da nasmiju ljude, također i zainteresirati i zaprepastiti ih. Zato je raspon tema širok, a najmanje su zastupljene ozbiljne teme. Kopito Zla: Mi se ne bavimo nikakvim političkim temama, to je prenaporno i to uopće nije zabavno. Dosadni su i jadni i ne da nam se uopće njima davat’ neku pažnju i pozornost. Zbog toga se bavimo nekim drugim društvenim pojavama. Smijemo se i družimo s ljudima i radimo neke smiješne stvari da ljudima oko nas bude smiješno isto kao i nama.

Prije par godina posjetila sam izložbu u galeriji Greta na kojoj su članovi skupine Artu Ditu izložili svoje radove. Izlaganje u galeriji je također bilo veoma uspješno, no upravo to iskustvo utjecalo je na to da se članovi okrenu nekom drugačijem načinu postavljanja izložbi. Kopito Zla: Kada smo izlagali u Greti to je bilo super iskustvo. Dobiš prostor u kojem možeš puno toga napraviti. Ali opet te sve to skupa nekako ograničava i ne možeš napraviti baš sve što hoćeš. Prostori poput galerija imaju tu jednu dozu sterilnosti i nisi u mogućnosti dovesti dovoljno jaku energiju jer izložbe jedna za drugom idu kao na pokretnoj traci i ta naša izložba je samo jedna u nizu. A kad ti nađeš sam svoj prostor onda radovi nastaju na licu mjesta i nemaš taj ‘pressing’ da nešto moraš napraviti. I ne postoji ‘pressing’ da nešto nećeš stići napraviti jer nema krajnje vizije svega. Ionako nitko ne zna kako bi trebao izgledati krajnji produkt, stoga sve što stvoriš može savršeno funkcionirati. Smelly Feet je nadodao kako je na kraju svega čar u napuštenim prostorima što nisu prazna bijela soba te je prostor koji nađu duplo veći od svih galerija koje mogu dobiti za svoje izložbe.

Pronalazak prostora je također mukotrpan posao. Moja pretpostavka bila je da u prostor ulaze ilegalno, no dečki igraju na sigurnije. Smelly Feet: Ovdje radimo dva mjeseca i ne možemo si priuštit’ da sve propadne jer nismo legalno ušli u prostor. Ove je godine bilo teško pronaći prostor i, zapravo, Cu ga je pronašao sasvim slučajno. Prolazio je biciklom i ugledao naziv Kreativni centar Ledana. Na internetu je pronašao vlasnike i cijelu povijest ovog prostora te shvatio da se njihov projekt savršeno uklapa u ideju koju su imali stanari ne dopustivši rušenje prostora Ledane kako bi se napravio parking, nego su se izborili da prostor ostane autonomna zona. Ljudi iz Kreativnog centra Ledana počeli su raditi na ideji prostora kada su članovi kolektiva Trash Will Smash predstavili svoj projekt. Na taj su način dobili prostor i ostvarili suradnju s centrom.

Svi umjetnici imaju neki razlog zbog čega rade to što rade. Ideja je da se dokaže ljudima da je sve moguće. Kopito Zla: To je ta neka društvena pojava koja se stalno nameće kako ti treba puno para da bi nešto napravio. Mi želimo pokazati ljudima da ti ne treba novac da bi ovakve stvari postojale. Trebaju ti kreativni ljudi koji će napravit nešto jer to vole raditi i neće se sputavat’ time što drugi ljudi misle. Odličan je moment gdje nema financija. Mi nemamo sponzore, niti od nekuda crpimo novce, a da ih imamo, vjerojatno bi se više borili s financijama, nego s time što želimo postići. Ljudi ulažu velike novce za neke svoje radove, a onda to poslije bace. A to i mi radimo, stoga sve to dođe na isto. Kad imaš novce onda samo kupuješ, a kada nemaš, onda smišljaš.

Mikrokosmos, također, smatra kako kreativnu energiju samo treba pokrenuti. Sami sebe dovodimo u situaciju u kojoj ne mislimo da smo mi nešto napravili zato jer imamo para, nego zato što imamo hrabrosti da nešto napravimo. Mi ulazimo u prostor i nalazimo se u hrpi smeća u kojoj uvijek nađemo neku stvarčicu koja nam baš treba da bi na našem radu dovršili detalje. Zapravo, ako otvorite oči i uključite kreativnost, shvatit ćete da vam je sve naklonjeno.

Za kraj, dečki su istaknuli kako, nažalost, živimo u doba kada je potrebno ljude siliti preko Facebooka da dođu i pogledaju izložbu. Smatraju kako njihova izložba sama po sebi ima određenu nametljivost. No ipak se trude stvoriti energiju kako bi ljudi izašli iz svojih ograda i postali dio njihovog projekta.

Kopito Zla: Dogodilo se to da ljudi zbilja čekaju ovu izložbu jer nije tipična i vole biti dio toga. Imam neki ‘feeling’ da je sve dosta iskreno sa strane posjetioca. Mi im dajemo sebe, a oni su to prepoznali i daju nam ‘support’ i mi to cijenimo.

Često razmišljam o načinu na koji bi se mogla povećati posjećenost muzeja i galerija. Nakon izložbe kolektiva Trash Will Smashshvatila sam da su ovakve izložbe definitivno nešto što naša sredina treba te upravo takve izložbe mogu promijeniti predrasudu širokog kruga ljudi da su izložbe, a samim time i umjetnost, nešto dosadno. Odličan odaziv ukazuje da su ljudi željni ovakvih događanja, a ozarena lica posjetioca izložbe govore o tome da ljudi istinski uživaju u radovima izlagača. Na izložbi su svi sudionici bili dio projekta iza kojeg stoji grupa mladih entuzijasta koja pokreće veliku inicijativu na polju umjetnosti i kulture. Smatram da svojim djelovanjem otvaraju jedno novo poglavlje u umjetnosti naših prostora te je stoga izuzetno bitno skrenuti pozornost na njihov rad.

Koliko god da se nekome činilo kako je sve to zapravo lagano i neka vrsta igre, velik je trud i napor uložen u svaku izložbu. No, dečki svaki puta ispočetka stvaraju nešto novo i nešto drugačije. Za njih je uspjeh kada sve skupa bude gotovo i kada znaju da je jedna priča završena, ali da uskoro počinje nova.

Cu: Znaš kada uživaš? Uživaš kada ljude lagano tjeraš van i kada si misliš da je napokon gotov ovaj kaos. I da sada zasluženo možemo svi skupa na ‘after’.

Smelly Feet: To je dobra katarza jer tijekom radova ne stigneš previše uživat’. A onda je uspjeh kada sve dobro prođe i onda nitko ništa ne radi poslije toga tri tjedna. A i dogovorili smo se ove godine da ćemo se nagraditi time da idemo u toplice.