O GOSPI KOJA SKIDA OKOVE

Prošloga je mjeseca naša studentica diplomskoga studija, smjera renesanse i baroka, u dvorani Hrvatskoga novinarskoga društva predstavila svoju prvu knjigu. Ona koja okove skida –Vrpoljačko svetište kroz stoljeća arhitektonski je pregled razvoja biskupijskoga marijanskoga svetišta Gospe Vrpoljačke s crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije kroz stoljeća, a sadrži opis i kontekstualizaciju baroknoga mramornog oltara iz 18. stoljeća te detaljnu analizu ikone Bogorodice s Djetetom, prikazujući njezin izniman kulturološki značaj. Ispričala nam je po čemu je „Vrpoljačka Gospa“ značajna: „Vrpoljačka Gospa ima izuzetno dugu tradiciju. Ne znamo dataciju same ikone, ali okvirna bi bila 2. pol. 14. st. Uz Gospu se od samog početka vezuju čuda.“ Vrpolje je mjesto udaljeno desetak kilometara od Šibenika koje broji oko 750 stanovnika. Od nastanka crkve u 14. st. posjećuje je mnogo vjernika, o čemu govore i arhivski podaci. „Slično mnogim drugim ikonama u Hrvatskoj, postoje priče i svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima, o ljudima koji su dobili dijete nakon što su se zavjetovali  Gospi...  Dvije možda najpoznatije legende o Gospi povezane su s razdobljem kad je područje šibenskoga zaleđa bilo pod opsadom Osmanlija. U jednom od pustošenja, oni su spalili prvotnu vrpoljačku crkvu. Bratovština, koja je bila usko vezana uz crkvu, planirala je izgraditi novu crkvu nedaleko od mjesta prethodne, bliže kućama stanovnika naselja. Gospina ikona ipak bi se svaku noć iz konstrukcije nove crkve vraćala na stablo komorike koje je bilo na mjestu stare crkve. Zapravo  je time sama odabrala mjesto nove crkve.“ No najpoznatija je po priči o hajduku Radojici, o čemu postoji i narodni spjev,  a odatle i  naziv „Ona koja okove skida“. „Riječ je o hajduku po imenu Radojica koji je bio zarobljen od Turaka te se – kad je shvatio da će ga pogubiti – zavjetovao Gospi Vrpoljačkoj da će prestati hajdučiti, raskovati toke svoje nošnje i Gospi napraviti krunu. Gvožđe je s njega spalo, a željezna vrata su se otvorila. On se vratio u dvore svojoj majci koja je godinama tugovala što joj je sin bio zarobljen i naposljetku Gospi uistinu napravio krunu. Tako danas u crkvi, u jednom od bočnih brodova, imamo brojne zavjetne darove, među kojima su i prekrasne krune ljudi kojima je Gospa promijenila život. Uz zavjetne darove, sačuvani su i okovi hajduka Radojice, svojevrsna pseudorelikvija kao podsjetnik na Gospina čuda.“

PRVI CJELOVITI RAD NAKON STOTINU GODINA

Na pitanje što ju je navelo da piše o toj temi, odgovorila je kako je obiteljski povezana s  Vrpoljem, što se može vidjeti i po prezimenu. „Sjećam se posjeta baki i djedu kad sam bila djevojčica. Blagdan Vele Gospe s procesijom i mnoštvom ljudi iz raznih krajeva najveća je proslava, što je meni kao djetetu zaista bio doživljaj. Bila sam premalena da shvatim što se oko mene zapravo zbiva, ali osjetila sam to zajedništvo i veliko čuvanje tradicije, ljepotu običaja i mjesta. Zato imam lijepe uspomene na crkvu, a sada kao studentica povijesti umjetnosti shvatila sam da o crkvi, koja je dio sjećanja iz moga djetinjstva, nitko nije napravio cjeloviti pregled.“ O ovoj crkvi, naime, nije bilo nikakvih opsežnih radova niti arheoloških istraživanja, što je vrlo neobično jer je šibensko područje inače vrlo istraženo. Štoviše, Šibenik je jedno od prvih mjesta u Hrvatskoj koja su se počela istraživati. „O crkvi je ponešto pisao akademik Vladimir Marković u svom pregledu o arhaičnim tipovima dalmatinskih crkava, zatim profesorica Zoraida Demori Staničić koja ju je uključila u jedan od svojih pregleda Javni kultovi ikona u Dalmaciji, koji obuhvaća sve dalmatinske ikone, a djelomice su je obradili i Kruno Prijatelj te Ivana Prijatelj-Pavičić. Zadnji koji se u potpunosti posvetio ovoj crkvi bio je Krsto Stošić, svećenik rodom iz Šibenika, ali i povjesničar. On je napravio veliko arhivsko istraživanje o povijesti crkve i bratovštini. Istražio je svu dokumentaciju koja je postojala o crkvi i time postavio odličan temelj za sve buduće istraživače. No, njegov je rad nastao prije više od stotinu godina.“

NOVI OPIS, DATACIJA I ARGUMENTACIJA ATRIBUCIJE OLTARA

Prije Aninog istraživanja bila je poznata godina izgradnje današnje crkve te arhitekt, a prethodno navedeni povjesničari umjetnosti dali su neke osnovne analize crkve. 2015. i 2016. godine ikona i glavni oltar bili su na konzervaciji i restauraciji, što je Ani uvelike pomoglo. No ono po čemu je knjiga specifična jest to da daje kompletan povijesnoumjetnički pregled. Također, postojala je pretpostavka da bi se glavni oltar mogao ubrojiti u radionicu Dall'Acqua. Bojan Goja je, kaže Ana, pisao o tome u svojoj doktorskoj disertaciji, međutim ostao je na pretpostavci. Nije dana argumentirana atribucija ni datacija oltara. „Imala sam određenu ideju tko bi mogao biti majstor koji je napravio oltar, no ugovor nije sačuvan. Datirala sam ga okvirno u 1755. jer imamo dokument u kojem piše da je bratovština, koja je ugovarala izgradnju crkve, poticala jednog od bratima 1752. da donira novac kako bi se oltar završio, . S obzirom na pojedine elemente oltara te na želju naručitelja da se nova crkva što prije opremi, logično je datirati ga upravo u polovicu stoljeća.“ Uz pomoć profesora Danka Šoureka, Ana je dala cjelovit opis oltara, dataciju i argumentaciju atribucije. „Zahvaljujući akademiku Tomiću i njegovom dobrom pregledu djelovanja radionice Dall'Acqua (tal. radionica iz Veneta) na našem području, uspjela sam pronaći komparativne primjere koji gotovo savršeno odgovaraju vrpoljačkom oltaru: oltar na Visovcu i jedan od bočnih oltara u skradinskoj katedrali. S obzirom na to da na fakultetu nismo imali kolegij o altaristici, izrazito sam zahvalna profesoru Šoureku koji je korigirao moj opis oltara.“

ISTRAŽIVAČKI PUT

Ivan Skoko, koji je arhitekt crkve, lokalni je graditelj, porijeklom s Raba. U Šibeniku postoji i ulica nazvana po njemu, ali nikada nije ušao u kanon hrvatskih arhitekata i nije šire poznat. Gradi vrpoljačku crkvu od 1722. do 1726. kao reminiscenciju na crkvu koja je prethodno postojala na tom mjestu. „Podatke o njemu crpila sam od Krune Prijatelja koji je napravio vrlo dobar članak o Skoki i njegovim djelima. Uspjela sam u Državnom arhivu u Šibeniku pronaći originalan ugovor Skoka i bratovštine te izvorni nacrt. To je znatno pomoglo jer mi je dalo mogućnost vidjeti koje su bile prvotne zamisli arhitekta, a što je tijekom gradnje promijenjeno. Don Ante Omazić, vrpoljački župnik, bio je izuzetno susretljiv. Ustupio mi je dokumentaciju konzervatora, otvorio mi je vrata i pustio da ‚kopam’ po prostoru.“ Osvrnula se i na problem istraživanja u Hrvatskoj: „Kod nas, nažalost, postoji taj problem, i to ne samo kod vrpoljačke crkve, da je dokumentacija jako raštrkana. Neke podatke možemo naći u crkvi, neke u Državnom arhivu u Šibeniku, neke pak u Državnom arhivu u Zadru, a neki su po muzejima. Stoga si prisiljen ići od mjesta do mjesta na temelju zapisa ili traga koji si pronašao u prethodnom, jer se najbolji uvid dobiva na licu mjesta.“

TURISTIČKI VODIČ, ALI I UMJETNIČKA MONOGRAFIJA

U jednoj od recenzija knjige piše da je knjiga „spoj turističkog vodiča i umjetničke monografije“. Evo što Ana misli o tome: „Ja vjerujem da umjetnost pripada svima nama i da nije rezervirana za povjesničare umjetnosti ili entuzijaste koji imaju bolji uvid u umjetnost. Spomenici nisu samo spomenici kulture i umjetnosti, nego i spomenici ljubavi prema Bogu, spomenici vjere. Njihova primarna uloga nije to da ih mi opisujemo i fotografiramo ili pričamo o njima na konferencijama, nego da ljude približe Bogu. Bratovština je upravo iz tog razloga dala graditi vrpoljačku crkvu. Kao povjesničarki umjetnosti bio mi je cilj napraviti cjelovit povijesnoumjetnički pregled crkve kako bih taj spomenik, u krajnjoj liniji, učinila prepoznatljivim i takoreći ‚stavila ga na kartu’. U knjizi su objašnjeni svi povijesnoumjetnički pojmovi pa čitatelj ne mora imati predznanje iz ovoga područja.“ Osim da drugim potencijalnim istraživačima bude pomoćna literatura, Anina je želja da knjiga bude tu za sve hodočasnike, posjetitelje, turiste, vjernike koji dolaze posjetiti ovu crkvu. „Ono što mi kao povjesničari umjetnosti često zaboravimo jest da predmeti kojima se bavimo imaju dušu i razlog zašto su baš takvi kakvi jesu i taj aspekt kulturnoga značaja ne smijemo zanemariti.“

ISTRAŽIVANJE ŠIBENSKIH SPOMENIKA

Na pitanje čime se planira baviti u nastavku svoga studija i kasnije, odgovorila je: „U diplomskom radu također pišem o jednom šibenskom spomeniku koji dosad nije bio toliko istražen. Nadam se da ću i taj rad imati mogućnosti kasnije proširiti u monografiju. Nakon diplomskoga želim nastaviti istraživati spomenike kojih smo svi svjesni, ali im se nismo dovoljno posvetili. Čini se da postoji mnogo spomenika za koje struka zna, ali se o njima rijetko piše. No to ne znači da su ti spomenici manje vrijedni, a ne znači nužno niti da su manje kvalitetni.“

I naposljetku zaključuje: „Ne može svaka crkva biti dubrovačka katedrala i imati Tiziana na oltaru. No to što nema Tiziana ne mora značiti da nije vrijedna naše pažnje. Htjela bih nastaviti istraživanja u Šibeniku i okolici jer je to kraj uz koji sam vezana. Ukratko, posvetiti se spomenicima koji nisu dobili pažnju koju zaslužuju. Spomenici su samo predmeti dok mi od njih ne napravimo nešto više.“