Potres magnitude 5,5 po Richteru koji se 22. ožujka 2020. godine dogodio u Zagrebu i okolici, popraćen s dodatnih 2047 potresa do prosinca, ostavio je brojne posljedice. U rujnu ove godine donesen je Program obnove zgrada oštećenih potresom kojim se utvrđuju mjere obnove zgrada, a odnosi se na obnovu zgrada javne namjene, višestambenih zgrada, poslovnih zgrada, stambeno-poslovnih zgrada i obiteljskih kuća. Većina zgrada starijih od sto godina u centru Zagreba znatno su oštećene, a one koje nemaju značaj graditeljske baštine ruše se jer obnova tako slabe konstrukcije nije isplativa. Nasreću, većina oštećenih građevina može se obnoviti i rekonstruirati kako bi zadovoljile protupotresne propise i izdržale i jače potrese od ovoga, a profesor Zlatko Karač u svojemu radu tvrdi da ne postoji objekt kojeg nije nemoguće besprijekorno rekonstruirati. [1] O tome kakvo je mišljenje konzervatorske struke i pita li je se uopće, razgovarala sam s Markom Špikićem, redovitim profesorom s Odsjeka za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Kako bi se proces obnove što brže realizirao, neminovno je potrebna suradnja s konzervatorskom strukom. Međutim, u Programu se navodi kako se s njome savjetuje ako se radi o zgradama koje su pojedinačno zaštićena kulturna dobra te u slučaju bilo kakve nejasnoće vezane za povijesne građevine i njihova obilježja unutar kulturno-povijesne cjeline. U procesu cjelovite obnove zgrada nužno je, kako i u samom Programu piše, uključiti sve inženjerske struke u skladu s njihovim propisanim zadaćama i kompetencijama. No je li to doista tako?
Pitali smo profesora Špikića mogu li se štete i posljedice kakve imamo nakon prošlogodišnjih usporediti s onima koje su nastale nakon Domovinskog rata. Profesor o tome govori ovako: „Razlike su poprilične. Potresi su prirodne katastrofe, a ratna razaranja su štete na pokretnoj i nepokretnoj baštini nastale ljudskom rukom. To je uobičajena definicija stvorena u profesiji prema kojoj je ona stvorila teorijske obzire i metodologiju. S jedne strane, postoji velika razlika u percepcijama i reakcijama određenih političkih uprava zbog toga što je jedno kada se dogodi nekakva vrsta ratnih razaranja, intenzivnijih razdoblja koja su trajala, primjerice u Vukovaru. To su bili pogođeni krajevi u kojima su tadašnji konzervatorski zavodi reagirali promptno i spremno. Današnji problem s tzv. zagrebačkim potresom u ožujku i potresom 29. prosinca 2020. godine na Baniji jest nedovoljna ujednačenost snaga, odnosno koordiniranost. Fokusirajući se na povijest potresa u Hrvatskoj, slučaj dubrovačkog primorja u proljeće 1979. godine izazvao je spremniju reakciju tadašnjeg sustava koji nije samo konzervatorski nego i planerski te uključuje i političke čimbenike, ali i uz međunarodnu pomoć. Mi sada imamo jednu vrstu srodne situacije jer je Hrvatska od Europske unije dobila pomoć, ali postoji manjak koordiniranosti od stvaranja zakona do provedbe. Ne postoji jasniji program prisutan na portalima, u medijima. To su nekakve specifične razlike između šteta i njihovih vrsta.“
Na temu savjetovanja s konzervatorskom strukom profesor govori kako je Katedra za zaštitu kulturne baštine reagirala nepuna dva tjedna nakon potresa. S obzirom na to da je reagirala relativno kasno, kolege i on osobno su sastavili apel od deset točaka u kojima su iznijeli moguće opasnosti i što misle da je potrebno učiniti. Ministrica Ministarstva kulture i medija zahvalila je i obećala naknadno javljanje, no to se nije dogodilo. Spasilačke službe tada su odigrale hvalevrijednu ulogu u uklanjanju izravnih prijetnji za građane Grada Zagreba, osobito na Kaptolu. Međutim, pokazalo se da je već u prvim danima povjerenje vlasti, koja je donedavno bila podijeljena na gradsku i državnu, bilo najviše usmjereno prema građevinskoj struci dok se povijesnoumjetnička struka u cjelini izgubila iz fokusa. „Mislim da to nije krivica povjesničara umjetnosti, već kako su se prvi zakonski dokumenti formulirali. Prvi dokument koji je donesen u jesen 2020. godine imao je nekoliko problematičnih točaka na koje smo reagirali. Mnogi bi to nazvali sitničarenjem ili pedanterijom, ali jako je bitno kako ćemo nazvati postupke kojima se bavimo. Proces obnove pojam je koji je jako širok i koji ima svoje inherentne opasnosti koje su se u međuvremenu i pojavile. Nakon potresa u Petrinji, Glini i Sisku uporabom buldožera nestaje veliki dio povijesnog fonda, što je medijski bilo prihvatljivo jer se činilo kao nekakva vrsta pragmatizma kojeg je bilo potrebno učiniti, bez da se uzima u obzir mogućnost čuvanja. Mi nismo fatalisti u tom smislu, ali vjerujemo da gradovi žive ako su u njima ljudi koji su sigurni od budućih potresa. Tu se sada vidi naličje višegodišnjih politika; odnos Grada Zagreba u kojemu su prioriteti bili na nekim drugim mjestima pod mandatom preminulog gradonačelnika rezultirao je ozbiljnim posljedicama na pojedinim spomenicima. Njih se spominjalo kada je bila riječ o povijesnim spomenicima. Ono što, po meni, nedostaje u tim novim zakonima je jasna podjela na privatne građevine, koje su različitih tipologija i nisu pod konzervatorskom zaštitom te kulturnih povijesnih spomenika koji su davno prepoznati i zaštićeni. Ljudi koji se bave statikom na privatnim kućama ne mogu se na isti način baviti građevinama od javnog interesa, odnosno „kulturnim dobrima“, kako je to nazvano zakonom iz 1979.“
Zagreb, kaže, ima problem interne medicine, nečega što nije jasno vidljivo izvana. To su problemi koji su inherentni u unutarnjoj strukturi, mnogo puta mijenjanih tlocrta i sl., dok je u Baniji bilo teško razaranje koje je bilo strukturalno. Pitanje je kako se rekonstrukcijama, novom izgradnjom i dobro promišljenim interpoliranjem može vratiti život tim ambijentima.
„Meni je osobno prilično problematično da nismo dobili naknadni poziv i obećanje ministrice kulture i medija na naš prijedlog, od stotinjak povjesničara umjetnosti, u kojem smo jasno izrekli kako i na koji način možemo pomoći.“
Profesor jasno ukazuje na veliki problem neekipiranosti, primjerice u Sisku gdje navodi da ne postoji nijedan arhitekt. „To me nagnalo da dođem do spoznaje da je, kako građanstvo ne bi bilo nezadovoljno i da bi se konkretno radilo, potrebno napraviti poseban zavod. Po mogućnosti, po uzoru na zavod za obnovu u Dubrovniku koji postoji još od 1880-ih godina. Moje je pitanje, zašto se nešto moglo napraviti u Dubrovniku ili nakon ratnih razaranja u Vukovaru koji je postao grad-simbol patnje i pijeteta, a takav pijetet ne postoji prema jednom stravično razorenom području sat vremena od Zagreba? U Petrinji, Sisku i Glini, dakle, trebalo bi osnovati zavod koji će najmanje na deset godina zaposliti najkvalitetnije mlade ljude koji imaju entuzijazam i znanje te koji će stjecati znanje uz starije kolege, koji će stalno biti dolje, raditi na terenu i biti u kontaktu s građanima. Tamo bi obavljali dvije funkcije – vraćali nadu onima koji tamo žele ostati živjeti i s druge strane, raditi na spomeničkim ambijentima koji su bili ugroženi tim ishitrenim postupcima.“
Kada smo ga pitali za komentar na rušenje vrha sjevernog tornja katedrale dinamitom, profesor je odgovorio: „To je bila čista pragmatika koja na destruktivan rješava način opasnost od rušenja. U javnim medijima taj pothvat su vodili upravitelji spomenika, odnosno crkveni službenici, a časnik hrvatske vojske nadgledao je cijeli postupak. Vrlo znakovito, tamo nije bio nijedan konzervator. To su stvari koje su se kasnije tim brutalnim pragmatičnim pristupom nastavile na crkvi u Kravarskom koja je u potpunosti porušena. Treba jasno razgraničiti da Ministarstvo kulture i medija ima ljude koji su neumorno na terenu, no to se treba pojačati i veći broj ljudi odraditi tako golemu zadaću. Na tim područjima doista treba biti posebna uprava koja ne dolazi post festum, nego predviđa i prevenira. Rješenja koja postoje trebaju biti rješenja najboljih stručnjaka i to interdisciplinarnih. Živimo u vremenu koje se ne želi postaviti u kožu konzervatora. Što se tiče katedrale, ona je građena od jedne vrste kamena koji je dotrajao i koji se boleovskim projektom vraća u prvobitno stanje. Išlo se u identičnu formu, odnosno rekonstrukcijskim postupcima. Restauracija katedrale jest kontinuitet koji se treba poštivati i tu ne vidim da bi se što drugo moglo napraviti. Iako kažem, da su veća razaranja u pitanju, onda bi se uistinu trebalo sastaviti i podrobnije o tome razgovarati. Te stvari su nešto što bi trebalo pitati izvođače koji su odlučili tako raditi. Naravno da takav način izaziva kod povjesničara umjetnosti veliku zabrinutost. Koliko mi je poznato dodatne štete nisu napravljene, međutim, cijeli taj proces uklanjanja postaje rizičan upravo zbog onoga što sam prije spomenuo, a to je problem u preciziranju terminologije. Obnova znači mnogošto. Za konzervatora ona vrlo često znači restauriranje i vraćanje u prijašnje stanje. Za arhitekte to znači unošenje novih vrijednosti, a i za mene, iskreno rečeno. Konzervatori bi trebali biti ponosni na svoju konzervatorsku metodološku tradiciju koja ima svoja imena i nazive – održavanja, konzerviranja, od popravaka pa do snažnih intervencija kao što su restauriranje, rekonstruiranje i nova izgradnja. Postoji čitav dijapazon pojmova koji se ne spominju u javnom diskursu i tu dolazi do problema.“
Fragmenti razrušenog sjevernog tornja sa zagrebačke katedrale
Također, profesor navodi manjak pojavljivanja konzervatorske struke u medijima. „Konzervatori su ponajmanje zastupljeni u javnom diskursu. Radi se o višegodišnjem gušenju čitave struke u javnosti koja je nekoć bila prepuna emancipiranih stručnjaka koji su izlazili u medije i bili svojevrstan autoritet, a danas su razbacani po dvadesetak konzervatorskih odjela u Hrvatskoj koji nisu dovoljno ekipirani, što se sada i pokazalo u Sisku. Tamo ljudi sigurno rade nadljudski napor, kolegica Miletić nagrađena je i nagradom „Vicko Andrić“. Ali sustav nije dovoljno funkcionalan i transparentan. Ne znam može li se čitatelj uopće prisjetiti kada je neki konzervator bio prikazan u nekom pozitivnom svjetlu. To je zapravo socijalni fenomen na kojem se jako puno radilo s razina političkih uprava te je danas to jedan od rezultata.“
U Zagrebu je konzervatorska zajednica bila izravno podređena upravi nekadašnjeg gradonačelnika i to je, kaže, možda najeklatantniji primjer. Vrlo se često u praksi događalo da i ono što se radilo, mijenjalo na Kaptolu, Gradecu itd., nije nigdje objavljeno. „Ovdje se uopće ne bavim financijskim pitanjima koja novinare najčešće zanimaju, je li nešto preplaćeno i sl., što su vrlo važne stvari. Mene kao stručnjaka prije svega zanima što je učinjeno u odnosu na pronađeno stanje i na temelju koje metodologije. Odakle da to doznamo? Možemo li pristupiti arhivima? Postoji veliki problem nedovoljne otvorenosti i transparentnosti u Gradskom zavodu u Gradu Zagrebu koji je, podsjećam, glavni grad jedne zemlje u Europskoj Uniji. Nadam se da će to biti promijenjeno, baš u ovom svjetlu razaranja i potresa. Imate situaciju primjerice jedne od najvažnijih baroknih crkava u Hrvatskoj, sv. Katarine, koja nije bila sanirana nakon zagrebačkog potresa pa je nakon petrinjskog potresa još dodatno stradao svod. Ostali smo bez više od jedne trećine svoda sa štukaturama, oštećene su neke barokne statue koje su sanirane zahvaljujući naporu kolegica i kolega iz Ministarstva kulture i medija i Gradskog zavoda. O tim njihovim naporima nismo dovoljno čuli. Je li to njihova krivnja? Ne vjerujem. Mislim da na razini Ministarstva kulture i medija takvo što ne bi trebalo promaknuti i valjalo bi reći: „Gledajte, ovi ljudi su spasili što se spasiti dalo!“ Nije zahvalno ni s moje akademski zaštićene pozicije samo kritizirati, ali činjenica jest da je upućen apel. Ovdje smo jer želimo pomoći i samo deklarativno nam je odgovoreno da je to moguće, dok, s druge strane, nismo dobili konkretne zadaće da pomognemo u onim segmentima u kojima možemo pomoći.“
„Mi živimo“, govori nam profesor, „u razdoblju gdje se prava stavljaju uvijek na prvo mjesto, ispred odgovornosti.“ Odgovornost u ovom slučaju znači dakle, hoće li ljudi koji će doći nakon ove generacije moći sigurno živjeti i hoće li moći pročitati i percipirati poruke prošlosti koje su raznolike u održavanju, konzerviranju i rekonstruiranju. Neki pozitivni primjeri nisu bili toliko prisutni u javnosti. „Mnogi ne znaju da je Hrvatski državni arhiv već konsolidirana, učvršćena građevina koja je funkcionalna. O tome se možda moglo više govoriti u medijima kao jedan od pokazatelja. Međutim, to se nije učinilo i tu stoji problem. Imamo, dakle, čitav niz postupaka koji pokazuju nedovoljnu manifestaciju i neposvećenost tom problemu koji je egzistencijalan, a nije samo estetski. Ljudi su sami u posljednjih godinu i pol dana napravili intervencije u svojim stanovima, u povijesnim građevinama i, kao što možemo vidjeti u medijima, žive u stanju rezignacije i očaja. To se treba spriječiti. Kada pogledate publikaciju kolegice Snješke Knežević koja je objavljena osamdesetih godina prošlog stoljeća, vrlo aktivne članice cijelog procesa rada na oštećenoj kulturnoj baštini Dubrovnika i okolice, tamo vidite kronologiju. Nije se sve dogodilo preko noći. Trebalo je puno vremena i strpljenja da se donese zakon, okupe stručnjaci, pronađu financijska sredstva itd. Zato mislim da je to proces kojemu treba vremena, ali koji, između ostaloga, treba u ovome trenutku u ambijentima koji su stradali biti aktivnije prisutan. Ljudi moraju vidjeti da politički upravitelji doista mare i da im je to jedan od prioriteta. Osobito zbog činjenice tog velikog deadlinea koji postoji u odnosu na potrošnju i iskorištavanje tih velikih sredstava koja bi se trebala potrošiti u vrlo kratkom vremenu. Bilo je vidljivo još prije nekoliko mjeseci da će biti teško pripremiti projektnu dokumentaciju da se taj novac slije u konkretan projekt.“
Za konzervatorsku struku iznosi sljedeće: „Ono što bi, po mojem mišljenju, trebalo napraviti jest da se inzistira na izlasku u javnost, promicanju onoga što je dobro i isticanju onoga što je problematično, priznanju da im je potrebna pomoć, ekipiranju i interdisciplinarnosti. Potrebno je otvoriti se prema različitim vrstama znanja, od akademskih do profesionalnih. I da se ožive, što će nakon trideset godina biti jako teško, osobito u društvu egoizma i osvajanja terena u kojem živimo, u kojem vlada uzurpacija javnog prostora. Urbanističko planiranje trebalo bi se spojiti s vraćanjem života u ovim krajevima. U Gradu Zagrebu koji nije toliko stradao trebalo bi ustanoviti revitalizacijski proces sigurnog življenja gdje će i stariji dijelovi grada biti potpuno prikladni suvremenom životu.“
„Što se tiče prostora Banije i Banovine, mislim da je potrebno okupiti ljude koji će na temelju dijagnoze stvoriti prognozu. Potrebno je vidjeti koji je razmjer šteta, kakve su vrste te štete, kako prići problemu na temelju različitih organizacijskih, financijskih i koncepcijskih načela i raditi tijekom godine. Ono što mi do sada kroz medije također ne možemo vidjeti, a još uvijek je dominantno jer živimo u eri rješavanja rušenjem i uklanjanjem pod izlikom javne sigurnosti, jest da je jedna braniteljska udruga pod upravom ministra Medveda porušila desetinu građevina u Sisku i Petrinji. Da postoji nekoordiniranost pokazuje se i na dokumentima koji dolaze iz Ministarstva kulture i medija kao da je riječ o dvjema državama. Može se vidjeti da su oni neizravno kritizirali ta rušenja. Dok se Vlada Republike Hrvatske ne dogovori sama sa sobom koja su načela, događat će se takve stvari.“
„No treba biti strpljiv“, govori profesor Špikić. „Mi sada imamo samo pilot-projekte, arhitekti su napravili tipske kuće i sl., ali zapravo nemamo neki veliki primjer u kojem bi se već sada krenulo u neke restauratorske, rekonstrukcijske postupke i novu izgradnju. Možda doista još nije vrijeme i ne treba biti toliko nestrpljiv, ali potrebno je pratiti i ono što ljudi osjećaju. Ono što smo do sada vidjeli jest da sami građani u središtu Petrinje nemaju nikakvog pijeteta prema ruševinama. Za ljude koji imaju svoje frizerske salone, pogrebna poduzeća itd. to su nekretnine i oni žele cjelovitu građevinu u kojoj će moći nastaviti svoj posao i zarađivati za život. To je, naravno, jasno, no unutar takvog pragmatizma treba ustanoviti odnos prema onome što je srušeno. Treba, dakle, spojiti autentičnu pozitivnu energiju i raditi na tom području. Ne treba Zagreb pomagati, tu su međunarodni članovi. I naglašavam ponovno, potrebno je da su stručnjaci tamo cijelo vrijeme, da ne dolaze samo povremeno, kako bi ljudi imali osjećaj da je netko tu zbog njih, i zbog nadanja i zbog pamćenja.“
